puno nije vredna, al’ vređati je nedam! (odgovor čitatelju iz Srbije)

Čitatelj iz Srbije javio mi se na mail, zasmetale su ga riječi s kraja mog teksta duh ’89.?:

’89./’90. … smo postali slobodni građani s pravom političkog samoorganiziranja. Time je, što se mene tiče, učinjen jedan nesumnjiv povijesni korak naprijed u svijesti o slobodi čovjeka. Svakako bi čovjek mogao poželjeti još mnoge takve, i žaliti što ih nema. A bude li ih valjat će im nazdraviti, kao i onim danima 1990. kad je prvim slobodnim izborima, a potom i novim ustavom, ovdje uspostavljena nova republika.

Svoje pismo, nakon nekoliko argumenata na koje ću ovdje pokušati odgovoriti, završava pozivom: „Pa ti razmisli, da li ti treba da poželiš još mnogo takvih i dal valja da im nazdraviš.“ Poziv prihvaćam, a budući da se radi o temi koja nije neka osobna između nas dvojice nego se traumatično tiče mnogih na našem jezičnom prostoru, odgovor je javan. Doduše nije za nadati se da će biti nešto čitan jer, sasvim očekivano, ni taj čitatelj ni ja ne nudimo ništa novo u odnosu na bezbrojne i beskrajne rasprave ovoga tipa. Ali ako su, kako se meni čini, razna opća mjesta koja navodim dobro potkrijepljena argumentima, a ona koja on navodi jedva imalo, onda nema druge nego ponavljati o istom isto. Ako su pak moji argumenti loši, rado se dam poučiti od boljih.

Da prethodno pojasnim: to što smatram da je uspostava republike zasnovane na volji njenih građana iskazanoj na slobodnim izborima bila korak naprijed u svijesti o slobodi čovjeka nipošto ne znači i da sam dužan braniti svaki čin počinjen u ime te republike. Upravo to je trebala predočiti ona usporedba s Hegelovim stavom spram revolucije iz 1789. o kojoj je on imao mnogošto loše za reći, a ipak je tu revoluciju smatrao jednim takvim korakom naprijed.

Čitatelj mi najprije zamjera da nazdravljam „divljačkom izlivu nasilja podstaknutom neobuzdanim nacionalizmom“, kako je netko opisao postjugoslavenske ratove devedesetih. Naravno da ne – jasno pišem da smo se uz taj događaj slobode „mi zapravo odmah susreli … s bezumljem nacionalističkog rata“. Nikome tko ne bi bio zlonamjeran ne bi palo na pamet da tome bezumlju nazdravljam. Ali nisam li onda kratkovidan: zar taj bezumni nacionalistički rat nije nužna posljedica onih izbora, pa ako nazdravljam jednome onda, htio ne-htio, istodobno nazdravljam i drugome? Tu važnu točku treba opširnije obrazložiti.

Ti su izbori su održani krajem travnja i početkom svibnja 1990. Kakvo je bilo stanje sa “bratstvom i jedinstvom naših naroda i narodnosti” u godinama neposredno prije toga po mom sudu najbolje opisuje pjesma Đ. Balaševića, Soliter iz 1988.

Hrvati su dakle te godine opisani kao oni koji šute da se ne bi nikome zamjerili. Ali nisu svi šutjeli: u lipnju 1989., skoro cijelu godinu prije prvih parlamentarnih izbora, Slobodan Milošević najavljuje ispred dva milijuna ljudi koji su slušali uživo, i dvadeset milijuna koji su (uglavnom zabrinuto, uključujući i nas koji smo, kako kaže čitatelj „bili mladi“) gledali na tv:

Opet smo pred bitkama i u bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene.

Na koje se bitke tu moglo misliti? Evo što tome kaže jedan od onih koji su bili zaduženi braniti SFRJ. General JNA Konrad Kolšek, koji je ostao u Beogradu sve do 1993.i bio u Sloveniji optužen za „izdaju i agresiju“, svjedoči ovako:

Ideju [o istjerivanju Slovenije i Hrvatske iz Jugoslavije] je verovatno aktuelizovao još u mesecu avgustu 1989. godine u Kuparima, gde su Milošević, Kadijević, Jović i Trifunović dali sebi za pravo, da u tajnosti, i na osnovu političkog interesa dele Jugoslaviju. Za to nisu imali niti ustavno, niti moralno prava, niti ovlašćenje jugoslovenskih naroda. Sve to što su radili, radili su tajno, mimo zakona i ustava i po svom nahođenju.

Dakle prema mišljenju jednoga generala JNA koji je nastojao obraniti SFRJ, godinu prije izbora u Hrvatskoj ne samo da Slobodan Milošević najavljuje oružane bitke, nego u suradnji s tadašnjim ministrom obrane SFRJ, generalom JNA Veljkom Kadijevićem, na ljetovanju u Hrvatskoj planira konkretni cilj tih (potencijalno oružanih) bitaka. A i sam general i ministar Kadijević, u svome dnevniku svjedoči da su bitne odluke u tome pogledu učinjene prije izbora u Hrvatskoj. Naime u početkom travnja 1990. Kadijević kao ministar obrane SFRJ predlaže vladi određene mjere koje tadašnji premijer SFRJ odbija. Nakon toga Kadijević piše ovako:

Po mojoj ocjeni to je bila posljednja prilika da se pokuša sačuvati Jugoslavija u postojećim granicama. Kad je i taj pokušaj propao, Vrhovna komanda modifikuje zadaću JNA tako da ona u novim uslovima glasi: 1) odbraniti pravo naroda koji žele da žive u zajedničkoj državi Jugoslaviji; 2) pokušati omogućiti miran razlaz sa onim jugoslovenskim narodima koji više ne žele da žive u Jugoslaviji.

Prije izbora u Hrvatskoj „Vrhovna komanda“ (ili barem dio ljudi u najvišem vrhu JNA, prema vlastitom svjedočenju) više nije smatrala da je dužnost JNA „sačuvati Jugoslaviju u postojećim granicama“, nego je njihova dužnost, obratno, „pokušati omogućiti miran razlaz“ sa Slovencima i Hrvatima, i „obraniti pravo naroda koji žele da žive u zajedničkoj državi Jugoslaviji“. Dakle, cilj nije obrana SFRJ, nego jedna nova, skraćena Jugoslavija, s jasnom srpskom većinom. Takva „Jugoslavija“ ima dovoljno poznat povijesni naziv.

Svakako bih ja onda radije vidio neke druge pobjednike izbora u Hrvatskoj. Ali zar bi bilo koji drugi zamislivi pobjednici na tim izborima (Račan, Savka, Budiša, Gotovac, Šuvar, tkogod) izbjegli taj rat? Ne bi. Rat je bio i planiran i objavljen prije tih izbora.

Taj rat je donio, procjenjuje se, oko 130 tisuća smrti i oko 4 milijuna raseljenih. Čitatelj se osvrnuo na one žrtve za koje bi se moglo smatrati odgovornom Republiku Hrvatsku.

Podsetio bih te na stotine hiljada ubijenih, na egzodus (najveći u Evropi) proterivanja 250.000 Srba iz Krajine, na proterivanje uz oduzimanja imovine i svega sem golog života ostalih Srba iz te tvoje „nove republike“., procenjuje se na još preko milion osoba.

Ova brojka od preko milijun osoba je sigurno pogrešna. U Hrvatskoj je prije rata živjelo nešto ispod 600 tisuća Srba (prema popisima iz 1981. i 1991.), a nakon rata oko 200 tisuća (prema popisima iz 2001. i 2011.). Dakle ne može biti milijun protjeranih Srba. Ali krenimo od početka. S područja koje su kontrolirali Srbi u Hrvatskoj, i s područja koja su bila ugrožena njihovim napadom, 1991. prognano je oko 700 tisuća ljudi. Ti ljudi su se mogli vratiti kući tek nakon vojne akcije Oluja 1995. U srpnju 1995., niti mjesec dana prije vojne akcije Oluja, srpske su snage u opkoljenoj bošnjačkoj enklavi Srebrenici počinile genocid u kome je nakon prestanka ratnih djelovanja sustavno ubijeno preko 8000 zarobljenika i civila. Postojala je ozbiljna opasnost da se isto ponovi u drugoj tada opkoljenoj bošnjačkoj enklavi Bihaću, što nisu mogle spriječiti snage UN-a (kao ni u Srebrenici), ali jest spriječila vojna akcija Oluja koja je tu izolaciju prekinula. To su dva opravdana razloga za vojnu akciju Oluja. Treći je taj da je vodstvo pobunjenih Srba odbilo mirovni prijedlog (tzv. „Z4“) koji im je jamčio ogromnu autonomiju (zasebna policija, zasebni sudovi, kulturna, ekonomska, energetska autonomija itd.) – odbijanje toga plana pokazalo je da za njih uopće ne postoji bilo kakva zamisliva varijanta ostanka u RH. Dakle postojali su dobri razlozi za tu vojnu akciju. Egzodus Srba s toga područja se dogodio u organizaciji vodstva pobunjenih Srba koje je već u rano popodne prvog dana napada (dok ogromna većina tih ljudi još nije niti čula pucnjeve, a kamo li vidjela hrvatsku vojsku) službeno pozvalo sve ljude da napuste domove i organiziralo njihovo kretanje prema BiH i dalje prema Srbiji. Ukratko, taj su egzodus Srba 1995. organizirali isti oni koji su 1991. organizirali egzodus ne-Srba iz tzv. „Krajine“.

Na sramotu su našoj Republici zločini koji su počinjeni tijekom a osobito nakon te opravdane vojne akcije nad rijetkim preostalim srpskim stanovništvom (sud u Haagu govori o ubojstvima najmanje 150 krajinskih Srba i nestanku više stotina drugih), i nevoljkost da ih se sudski procesuira (u RH su donesene, doduše, dvije presude za ratne zločine i preko dvije tisuće presuda za druge zločine (npr. za dvadesetak ubojstva) tijekom i nakon Oluje), kao i početno otežavanje povratka onim malobrojnim srpskim izbjeglicama koje su optirale vratiti se u RH (ipak se oko 120 tisuća Srba prijavilo u status povratnika u RH, a stvarno ih se vratilo oko 50 tisuća).

Čitatelj me također podsjeća na blagodati one države koja je prethodila ovoj Republici u čiju sam čast virtualno nazdravio:

Kako se živelo u toj Jugoslaviji, možda se ne sećaš jer si bio „mlad“, ali da ti kažem, da je tada svako bio zaposlen (i ti bi kao filozof imao stalni posao), da je svako mogao da dobije besplatno stan ili skoro bezkamatni kredit za kući, da je zdrastveno bilo besplatno (kao i zubarstvo), školstvo itd…..da smo pred te („duh 89/90“), imali veće plate nego u većini zapadnih zemalja Evrope.

Stopa nezaposlenosti se u Jugoslaviji osamdesetih kretala oko 15% (u RH danas je oko 7%). Nije svatko mogao dobiti „društveni“ stan (a kamo li „besplatno“ – valjda se izdvajao dio dohotka u stambene fondove), bilo je ljudi čiji je društveni status bio takav da su ga čekali i preko tri desetljeća (neki bi ga doista dobili i vrlo brzo). Ali danas u RH preko 90% ljudi živi u vlastitom stanu ili kući, pa ne vidim neki nazadak na tom polju. Zdravstvo i školstvo je bilo svima dostupno onda u Jugoslaviji kao što je i sad u RH. Što se tiče plaća doista je za vrijeme ekonomskih reformi premijera Ante Markovića (koje su dokrajčene jednostranim upadom srpske vlade u federalni financijski sustav) prosječna plaća u Hrvatskoj bila oko 450 $ (a u BiH negdje upola manje, oko 500 DEM – nisam našao podatak za cijelu Jugoslaviju). Ali to nije više „nego u većini zapadnih zemalja Evrope“ gdje se uglavnom kretala preko 2000 $, dok je npr. u Italiji bila oko 1500 $ a u Španjolskoj oko 1200 $. To znači da je 1990. prosječna plaća u Italiji bila oko 3 puta veća nego u Hrvatskoj, a danas je oko 2 puta veća.

Kaži mi šta ti misliš, kako to da Katalonija ili Baskija nisu pored slobodnih izbora uspeli da „uspostave novu republiku“? Šta ih je sprečilo u tome a vi ste uspeli? Ja ću ti reći, pošto ne verujem da to znaš. To što su dobili dovoljo oružja da počnu da pucaju na JNA. A Katalonci i Baskijci, nisu uspeli da dobiju dovoljno oružja. A to što je tvoja „nova republika“ uradila, kaži mi da li je to terorizam??? Šta bi se desilo da su Katalonija i Baskija počeli da pucaju na Špansku Armadu s namerom da je isteraju kao okupatora?

Promjene državnih granica često dovode do ratova pa je u pravilu razumnije pokušati reformirati neku državu unutar postojećih granica nego stvarati novu. Republika čijoj sam uspostavi virtualno nazdravio tada još nije mijenjala nikakve granice – to se, nakon potpunog neuspjeha pregovora o reformi Jugoslavije, dogodilo godinu dana kasnije. Također voljom građana, ovaj put izraženom na referendumu (na kome je glasalo preko 80% birača, i gdje je većinska opcija dobila preko 90% glasova). Pitanje je glasilo:

Jeste li za to da Republika Hrvatska, kao suverena i samostalna država, koja jamči kulturnu autonomiju i sva građanska prava Srbima i pripadnicima drugih nacionalnosti u Hrvatskoj, može stupiti u savez suverenih država s drugim republikama (prema prijedlogu Republike Hrvatske i Republike Slovenije za rješenje državne krize SFRJ)?

Naravno, volja građana nije dovoljna ako ne postoji faktička suverenost (vojna) i međunarodno priznanje. Međunarodno priznanje je stiglo tek nakon presude međunarodne ad hoc komisije („Badinterove”) krajem 1991. da se Jugoslavija faktički raspala. Prije toga, tipičan odgovor međunarodne zajednice još u ljeto 1991. bio je:

Ne dižite halabuku o njima. Srbi nastoje držati čitavu zemlju na okupu… Ne razbijajte [Jugoslaviju] jer će [ljudi u] Sovjetskom Savezu to iskoristiti kao model. A posljedice raspada Sovjetskog Saveza mogle bi biti „nuklearne“.

Tek je predugo trajanje toga rata u Europi i konačno shvaćanje da srpska opcija nije „držati čitavu zemlju na okupu” nego „odbraniti pravo naroda koji žele da žive u zajedničkoj državi Jugoslaviji… [a] omogućiti razlaz sa onima koji više ne žele” dovelo do svijesti da ta federacija više ne postoji. Predsjedništvo je prestalo postojati, vlada je prestala postojati i vojska je prestala biti federalna. A nakon konfederalnog ustava iz ’74. drugih federalnih institucija jedva da je bilo.

Što se tiče naoružavanja, tu je Hrvatska bila u krajnje nepovoljnom položaju jer je već početkom rata uveden embargo na naoružavanje za cijelu Jugoslaviju, što je značilo da se do zuba naoružana strana i nenaoružana strana „ravnopravno” više ne mogu naoružavati. Pa je RH za obranu golih života bila prisiljena nabavljati oružje na crnom tržištu, što je na žalost dovelo do dugotrajne sprege dijela državnih institucija s raznim mračnim likovima koji su u toj situaciji mogli nabaviti neko oružje.

I najluđe za kraj. 🙂

I ta „nova republika“ nije nova, ona je postojala već 1941. kao NDH. A o zločinima u Jasenovcu i drugde ne treba da ti govorim.

U ustavu RH stoji da se „povijesno pravo hrvatskog naroda na punu državnu samobitnost” očitovalo

u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Državne Hr­vatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifa­šis­tič­kog vijeća na­rodnog oslobođenja Hrvatske (1943.).

Sasvim nedvosmisleno RH nasljeduje antifašističko vijeće narodnog oslobođenja, „nasuprot” NDH. I ne samo po ustavu nego i u praksi: za razliku od NDH koju su priznale samo fašističke zemlje, RH je međunarodno priznata od više-manje svih država svijeta, uključujući Republiku Srbiju ili Izrael. Trenutni je potpredsjednik vlade RH član srpske nacionalne stranke (dapače, trenutna vlada RH za parlamentarnu većinu presudno ovisi o glasovima te stranke). NDH je, pak, bila fašistička kvislinška tvorevina koja ne samo da je počinila genocid nad Srbima, nego je taj genocid bio u samoj njenoj srži (budući da je trećina stanovništva na teritoriju kojega je zapasala bilo srpsko, a istodobno su od početka Srbe smatrali „remetilačkim faktorom” u toj državi). Uostalom, Hitler ju je odobrio kao kaznu Srbima za 27. mart 1941. Teško je zamislivo da bi u NDH srpska stranka imala takvu ulogu kakvu ima u RH (čak i da je ta ne-republika uopće dopuštala ikakvo višestranačje). Teško je i zamisliti da bi recimo predstavnica takve države koja je organizirala specijalne dječje konc-logore bila na čelu najveće europske organizacije za ljudska prava, kao što je to sada jedna bivša ministrica RH.

Nije za očekivati da će mnogo tko vlastite po naravi stvari pristrane dojmove izložiti racionalnoj provjeri, osobito dok mu u slučaju da tim dojmovima proturječe dobro potkrijepljeni podatci uvijek kao izlaz može poslužiti navodna još uvijek trajuća međunarodna urota protiv Jugoslavije zbog koje su historijski izvori falsificirani. Ali ja se nadam da čitatelji ovoga bloga ipak nisu baš bilo tko.

Jedna misao o “puno nije vredna, al’ vređati je nedam! (odgovor čitatelju iz Srbije)

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s