Danas postoje dvije istine: jedna koju je izgradila znanost, druga koju čuva religija. Jedna i druga su u opreci, u neprijateljstvu, i jedna drugu ne priznaje.
Kad bi se tu radilo samo o mišljenjima oko irelevantnih, malovažnih stvari, tad bi se preko te činjenice možda moglo preći tako, da se rekne: „Svakome je slobodno misliti kako hoće, jer mišljenje mora ostati slobodno. I ne smeta što znanost ne priznaje objavu religije, i što se religija ograđuje protiv znanosti“. Ali ta je činjenica postala samostalnom silom, koja prijeti čovjeku, koja razara njegov duševni život, stavljajući već djecu u školi u tragičan položaj; jedni im govore:
– Evo, ovo je istina, da postoji Bog,
– A drugi im vele, nije istina, Boga nema.
A ta djeca poodrastu, kad se kao ljudi zaista počnu baviti naukom, tad se tamo susreću s plodom, s duhovnim potomkom, te činjenice o dvijema istinama, s tvrdnjom, da se ništa ne može saznati, da je sve relativno i da ima jedna granica saznanja, koju čovjek nikad neće moći prekoračiti. Misao dakle priznaje da je u znanosti izgubila istinu; štoviše, ne samo da ju je izgubila, već i tvrdi da istina uopće ne postoji za čovjeka, i time se je odrekla i traženja istine. Misao se postavivši granicu „ignorabimusa“ i relativnosti svakog saznanja, odrekla istine u onom smislu u kojem ju je i tražila u prošlim stoljećima. Razumije se, misao se razvija. I onaj koji vjeruje u mogućnost spoznaje istine, može s razvitkom svojih snaga uvidjeti, da nešto što je danas bilo istinom, sutra postaje zabludom koju je netom spoznao. Ali je razlika, priznaje li netko mogućnost prave istine, ili ju uopće zbacuje. Razlika je po prilici takva, kao kad bi netko vjerovao u svoj put, a drugi u svoje bespuće.
Jednoć je ljudima, pa i učenjacima, isto tako bilo stalo do istine o vječnosti, besmrtnosti i Bogu, kao što im je bilo stalo do svake druge filozofske ili znanstvene istine uopće. Bilo je vrijeme kad je čovjeka tištila mora dviju istina, kad su veliki umovi živjeli i umirali oko tog pitanja, i bilo je jedno vrijeme, kad je duševni život Europe bio obilježen tim pitanjem.
Može se reći da je filozofija 12. i 13. stoljeća ispunjena borbom oko dviju istina. Nekršćanski, arapski filozofi tvrdili su, da istine nauke nisu istine religije i da istine religije ne mogu biti istine koje bi vrijedile i za nauku.
Za današnjeg je čovjeka važno pogledati u te korijene skepticizma i agnosticizma. I zanimljivo je znati, da taj agnosticizam vuče svoje porijeklo od nekršćanskih naučenjaka Arapa, kao što je zanimljivo znati o nekom čovjeku, u kojem je narodu proveo svoje djetinjstvo. Kršćanske filozofske škole 12. i 13. stoljeća smatrale su to učenje zmajskom obmanom, zmijom unutar mišljenja. Smatrale su to jednim impulsom, koji je neprijatelj čovjekovog bića. Prikazali su predstavnika te tvrdnje, arapskog filozofa Averroesa, kako se grči poput grdne nemani pod petom onoga, koji naučava da ima samo jedna istina. Slika nehotice podsjeća na borbu Gjurgja sa zmajem. I zaista, ti su se ljudi osjećali kao neki vitezovi sv. Gjorgja, unatoč tome, što su bili filozofi istančanih pojmova, vitezovi koji mišlju ubijaju zmaja. Dvostruka istina činila im se aždajom, koja je po svome biću već tada bila negacija istine, dakle smrt istine.
I na strani nauke, kao i na strani religije, ima danas mnogo ljudi koji tvrde, da se religija i znanost ne mogu spojiti i izmiriti. Bit će za jedne i za druge zanimljivo čuti nešto o načinu, na koji su to pitanje, ma da provizorno, riješili mislioci onoga vremena. Jer ti filozofi 12. i 13. stoljeća nisu bili naivna djeca, nego možda i stroži logičari od današnjih. Vrijedno je pogledati u duše onih ljudi, koji su se prvi put sastali s tvrdnjom dvostruke istine. Kako su mogli da nađu most između religije, koju danas mnogi učenjaci smatraju zbirom praznovjerica, i nemotiviranih tvrdnja, i između znanosti u kojoj mnogi predstavnici crkve vide razorno oruđe upereno protiv vjere?
Mogu li se izmiriti priroda i razum ljudski s jedne strane, s tvrdnjama vjere, koja se zasniva na objavi? Filozofija Averroesa bila se je tek pojavila, ali su mislioci tadanjeg doba prozreli opasnost, koja je od nje prijetila. I kad bi se stanje duhova na tadanjim filozofskim školama Europe, htjelo prikazati u slici, tad bi se moglo reći: Ljudi su se kao u nekom strahu zgrnuli oko jednog drugog mislioca, koji je imao pobijediti zmijski impuls arapske filozofije. Taj drugi bio je Toma Akvinski.
A taj je učio da se jaz između mišljenja i objave može premostiti. Po njemu je ljudski razum i sve ono, što je vidljivo kao vanjska priroda, postojalo prije objave. Naš razum na vanjskoj prirodi a posredstvom čula crpi znanje, saznanje istine. A te su istine priprava, uvod u vjeru. Priroda i vjera vezane su Bogom, od kojega su obje potekle. Spoznaja, koja se osniva na utiscima čula može pojmiti svijet. Ali iz neposrednih utisaka izvijaju se pojmovi, nešto idejno, netvarno. A viši razum (danas bi se moglo reći od čulnoga oslobođeno mišljenje), stvara od tih pojmova koji su se rodili na čulnim utiscima, općenite, najviše pojmove – univerzalija. Ti pojmovi sami po sebi nisu odjeljeni od stvari, odjeljeni su samo u našoj svijesti, ali oni sa stvarima sačinjavaju cjelinu. Moglo bi se reći, to su kao neke stvaralačke sile koje stvaraju vidljivo. Mišljenjem dokučuje se ono nevidljivo iz čega je kamen stao u fizički svijet, što sačinjava biće kamena, stvaralačku ideju njegovu.
Univerzalije, ti viši pojmovi koji žive u našoj duši rađaju se u nama, nad onim što nam kao utisak dolazi izvana. Oni su bili Tomi Akvinskome najniži krug, rub duhovnog svijeta. Tako je istina misli bila ujedno duhovna realnost. A logično mišljenje smatrao je on atributom božanskim, i zato se (tako je tvrdio) čistom mišlju i ne može doći do neke prave istine, koja bi bila u opreci s religijom. Priroda se može spoznati – ta je tvrdnja bila jedan stup.
Drugi je stup bila tvrdnja, da u objavi ima tajna, koje se razumom ne mogu dokučiti, jer su iznad razuma, ali koje zato nisu protivrječne razumu.
Misao, tako je tvrdio taj komentator Aristotelovih spisa, može spoznati Boga, i krivo uče oni, koji vele da se Bog može shvatiti samo intuitivnim mišljenjem, mističnim uronjavanjem u samoga sebe.
Svejedno je što današnji čovjek o tim „dokazima“ misli. Svakako su oni svjedočanstvo usrdnosti i ozbiljnosti, kojima su ljudi tada branili istinu.
Jer u tadanje vrijeme ljudima je bilo stalo do istine. A koliko ima danas ljudi, kojima je malo stalo do toga, postoji li Bog ili ne, ima li duše ili nema, je li čovjek vječan ili smrtan duhom? Tada je ljudima bilo stalo do toga, postoji li jedna istina ili postoje li možda dvije, koje su smrt istini uopće.
U toj dvostrukoj istini, ljudi su vidjeli dvoglavu aždaju, neprijatelja čovjekovog bića, njegovog duha i njegove duše. Nije li čudnovato, da je taj isti Averroes koji je prvi raskolio istinu u istinu vjere i istinu nauke, da je taj isti čovjek bio jedan među prvima, koji je tvrdio da čovjeku ne pripada individualna besmrtnost, i da individualni duh umire zajedno s tijelom.
Neću dalje ulaziti u raspru oko skolastičkih pojmova. Bilo mi je stalo do toga, da kao kroz pukotinu osvijetlim ono, što su ljudi doživljeli, kad se je u mišljenju prvi put pojavio agnosticizam, koji danas vlada Europom.
Kakav je to morao biti utisak u duši tih ljudi, kojima su do tada i priroda i Bog bili realnost, kad se je pojavila tvrdnja da postoje dvije istine, koje mogu biti kontradiktorne, i da čovjek kao takav umire zajedno s tijelom?
I kao u nekoj viziji, oni su vidjeli zmaja, neprijatelja čovječanstva. Do danas je zmija ostala ista, samo ju mi u njezinom biću više ne prepoznajemo.
Dr. Klara Dajčeva Župić, Dvije istine
Časopis Upoznaj sebe prvo godište, broj 2/1931
nagovor na filosofiju 
Ćao Davore,
Hvala ti na tekstu koji si mi poslao.
Klara je bila izuzetan čovek i antropozofski lekar. Zahvaljujući njoj danas imaju stan, prostor za rad Antropozofsko društvo iz Zagreba i lekari.
Ali, nažalost, na njihovom sajtu nema pomena na nju niti nekog obeležja na toj zgradi. Takvi smo mi ljudi!
Šaljem ti još jedan tekst iz antikvarne Mejl Platforme broj 126. Iz 2014. godine. i još jedan tekst iz broja 232. iz 2017. godine o njenoj biografiji. Sve što ti šaljem možeš koristiti po tvojoj volji.
Srdačan pozdrav Djordje Savic
Sviđa mi seSviđa mi se
Svaka čast gospođi Klari Župić, ali reći da skepticizam i agnosticizam vuče svoje korijene iz arapske filozofije jest jednostavno nepoznavanje stvari, a može imati i puno gore konotacije…ne bih se odlučio na ovaj komentar da se u posljednje vrijeme nisam susretao na nekim našim portalima sa tekstovima koji se predstavljaju kao znalački i impliciraju da je čitava islamska kultura i civilizacija zapravo jedan projekt zla usmjeren protiv krščanstva i duha, protiv napretka i slobode…pri tom vade neke Kuranske citate iz konteksta i potpuno neprimjereno citiraju neke od islamskih filozofa…pri tom se onome koji je makar u osnovama upućen u Tefsir ( hermeneutika Kurana ), mora dizati kosa na glavi…ne znam tko stoji iza takvih tekstova ( potpisani su inicijalima ) i zašto jedan kvalitetan filozofski portal kao što je ovaj objavljuje ovakvu vrst tekstova…nemam ništa protiv cijenjene antropozofkinje, ali ona sigurno nije mjerodavna za ocjenu složenih kulturno filozofskih odnosa krščanske i islamske civilizacije…riječi poput “zmijski impuls arapske filozofije” koji donosi “smrt istini i duhu”, osim što izazivaju zgražanje, nose u sebi sjeme mržnje i neprijateljstva prema jednoj velikoj kulturi koja je u mnogočemu zadužila Evropu ( a što bi trebao znati svaki donekle upućeni čitatelj )
Sviđa mi seSviđa mi se
Zahvaljujem na komentaru, može biti prilika da se ponešto pojasni. Dok se eventualno ne javi @dijetefilozofije evo mojih pet para. Mislim da si učitao u tekst ponešto čega tu nema – ne radi se o čitavoj islamskoj kulturi nego sasvim specifično o nauku o dvije istine (vidi npr. ovdje: https://en.wikipedia.org/wiki/Double_truth ). Kako meni izgleda, hoće se reći: unutar temeljnog nastojanja europske (platoničke pa potom kršćanske) misli ka jedinstvu istine, ljepote i dobra počeo je, preko Averröesa, djelovati jedan impuls da se proučavanje prirode potpuno odvoji od onog metafizičkog nastojanja. I onda tijekom stoljeća iz toga impulsa ka dvjema međusobno neovisnim istinama (fizičkoj i metafizičkoj) slijedi naknadno korak da nam ova druga i ne treba (“skepticizam i agnosticizam”), odnosno natrag na samo jednu, ali bez ljepote i dobra i jedinstva i smisla. Rečenom impulsu suprotstavio se već Toma Akvinski, svojim naukom o transcendentalijama, koji je za par stoljeća odgodio njegovo djelovanje. To je, moj je dojam, osnovna misao teksta. Slika sa zmijom/zmajom je doduše dosta osebujna iz današnje perspektive (a vjerojatno je bila i 1931. kad je tekst prvi put objavljen), ali nije neka izmišljotina K. Ž. nego se radi o slici Benozza Gozzolija iz 1471. gdje je prikazan “gore … Krist okružen prorocima i evanđelistima, on gleda kroz Sunčevu aureolu blagonaklono na Tomu, koji sjedi na prijestolju s četiri Evanđelja i nosi Sunce u srcu: lijevo od njega gleda na gore Aristotel, desno Platon gleda u dubinu – a pod nogama Tominim leži Maur Averoes u prašini. ‘Bene scripsisti de me, Thoma’, govori Krist Tomi.” Evo slike ovdje: https://az333960.vo.msecnd.net/images-3/triumph-of-st-thomas-aquinas-benozzo-gozzoli-1470-f1d62a65.jpg Da je pozicija Tome i Averröesa na ovoj slici analogna poziciji Sv. Jurja spram zmaja prilično je očito pa ne vjerujem da u tom pogledu K. Ž. misinterpretira Gozzolija.
Ako ipak smatraš da bi ovaj “kvalitetni filosofski” blog (hvala na komplimentu) trebao dati uravnoteženiju sliku islamske kulture možda bi ti mogao doprinijeti nekim tekstom na tu temu (svojim ili nekim drugim kojega smatraš primjerenim, a da ne izlazi suviše iz uobičajenih okvira ovoga bloga)? Kao što odavno stoji na stranici “Rado prihvaćamo nove suradnike, pa ukoliko ste zainteresirani bilo za jednokratnu bilo za trajniju suradnju, dapače, javite se.” @dijetefilozofije se, na moju radost, odazvalo, možda si i ti zainteresiran? 🙂 Mail je dkatunaric@yahoo.com.
Sviđa mi seSviđa mi se
Hvala na pojašnjenju Davore, ono što me zasmetalo je autoričin stil…on može biti metoforičan i emotivan, može biti i poetsko-dramatičan, ali onda treba očekivati i odgovarajuću rezonanciju sa druge strane ( ne znam da li je u njezino vrijeme bilo kakvih reakcija, pozitivnih ili negativnih, ali to sad nije bitno ). Naime, jedna stvar je govoriti o utjecaju averoizma u kontekstu zapadne filozofske tradicije, a sasvim nešto drugo je spominjati “zmijski impuls arapske filozofije”…( kao da su Arapi odgovorni za recepciju nekih njihovih filozofskih pravaca u drugom kulturnom krugu ). Što se tiče islamske filozofije u cjelini, meni je puno zanimljivije njihovo “istočno krilo”, odnosno šiitsko-perzijske mistične i filozofsko ezoterijske struje…pogledat ću da li imam nešto upotrebljivih tekstova iz tog korpusa, pa ti pošaljem na mail…pozz 🙂
Sviđa mi seLiked by 1 person
Saša, priznajem da je teza da agnosticizam ili skepticizam u cijelosti vuku svoje porijeklo iz arapske filozofije pomalo radikalna, rascjep u pitanju definitivno se pripremao kroz dulji period što autorica ne razrađuje detaljno (to i sama kaže) pa je tvoj prigovor opravdan. s druge strane, sumnjam da je namjera bila demonizirati čitavu arapsku filozofiju ili dostignuća arapske znanosti. osnovna pretpostavka teksta odnosi se na Averroesovo razilaženje u tumačenju Aristotela (ono što je kod Aristotela “um u potenciji” Averroes imenuje “materijalni um”) s Tomom Akvinskim – za njega je um jedan i svim ljudima zajednički. time postaju kadri spoznavati ono univerzalno, ali ono individualno i navlastito svakom čovjeku pripada nekoj nižoj regiji i nije ni na koji način sačuvano nakon smrti. smatra i da čovjek u svojem mišljenju nije autonoman već determiniran (ne misli čovjek već je čovjek mišljen od strane nečega).
točno je da se Averroes protivio stavu da postoje dvije istine, smatrao je da je istina jedna a da su metode dvije, ali njegova pozicija čini čovjekovu besmrtnost i slobodu volje upitnim – što je i razlog zašto je Crkva negativno reagirala na njegovu filozofiju. ona je svakako proizvod njegovog vremena, ali kad već spominješ što si čuo, i ja sam nedavno čula nekog školovanog u arapskoj filozofiji kako tvrdi da čovjek ne misli samostalno već je oruđe velikog univerzuma koji naliči velikom mehanizmu. dakle, čovjek je automat. između toga da je čovjek automat i toga da je zmija nema mi preveć razlike 🙂
što ti misliš o tome? odakle čovjeku sloboda ako ju ne može sam odabrati? rado ću pročitati neki tekst na tu temu.
p.s. tekst je objavljen u časopisu koji nije znanstven, pa odatle slobodan poetski stil
Sviđa mi seLiked by 1 person
Doktor Klara Župić nije filozof, već je doktor antropozofske medicine, što sam već napomenuo u prvom komentaru. Ona tako i piše. Jedna od osnovnih podela bolesti u antropozofskoj medicini je na takozvane hladne i tople bolesti. Što znači, na bolesti koje izazivaju temperaturu i na one koje to ne čine. To je i pristup za izradu lekova u antropozofskoj farmakologiji (WELEDA, WALA, dr Hauschka).
Kada Klara govori o:
“Kršćanske filozofske škole 12. i 13. stoljeća smatrale su to učenje zmajskom obmanom, zmijom unutar mišljenja. Smatrale su to jednim impulsom, koji je neprijatelj čovjekovog bića. Ili,
Zmijski impuls arapske filozofije. Ili,
Slika nehotice podsjeća na borbu Gjurgja sa zmajem. I zaista, ti su se ljudi osjećali kao neki vitezovi sv. Gjorgja, unatoč tome, što su bili filozofi istančanih pojmova, vitezovi koji mišlju ubijaju zmaja.
Dvostruka istina činila im se aždajom, koja je po svome biću već tada bila negacija istine, dakle smrt istine.
Tada je ljudima bilo stalo do toga, postoji li jedna istina ili postoje li možda dvije, koje su smrt istini uopće.
U toj dvostrukoj istini, ljudi su vidjeli dvoglavu aždaju, neprijatelja čovjekovog bića, njegovog duha i njegove duše. Nije li čudnovato, da je taj isti Averroes koji je prvi raskolio istinu u istinu vjere i istinu nauke, da je taj isti čovjek bio jedan među prvima, koji je tvrdio da čovjeku ne pripada individualna besmrtnost, i da individualni duh umire zajedno s tijelom.”
Klara je jako dobro znala, šta je to aždaja koju ubija Sv. Đorđe i zmaj koga ubija Mihailo. Uostalom, ona kao lekar je jako dobro znala razliku između Ahrimanskih (hladnih) i Luciferskih (vrelih) snaga. To je uostalom i osnovni princip lečenja u antropozofskoj medicini. Zar ne?
Simboli Zmaj i Aždaja, prikazuju dva bića. Jedno biće leti i ima krila, silazi s nebesa, iz svetlosti, a drugo biće ima zakržljala krila, ne leti, izlazi iz hladne pećine. Lucifer i Ahriman, Luciferske i Ahrimanske bolesti čoveka.
Isto tako, o provaliji koja je nastala između vere i nauke, o dvema istinama, i tu je ukazala na arapske filozofe. Znala je da je islam kao religija prethodio arapskoj kulturi.
To što Klara govori o arapskim filozofima, filozofu Averroesa, to jest Ibn Rušdu, koji je rođen u Španiji, u Kordobi, i o njihovom uticaju na agnosticizam i na sveopšti život u Evropi, čija je posledica sveukupni materijalizam današnjice, razdvajanje religije i nauke, kao i nemerljivi uticaj islama na hrišćanstvo je nešto, što neko ne mora da bude filozof da bi to pročitao, dovoljno je da ode na Wikipediu.
Ta arapska kultura je dala najveći impuls ljudskom intelektu, poznata je šta je ta koncepcija sveta pod simbolom Meseca (polumeseca). Arapski naučni pokret je otkrio ono što se može posmatrati i izračunati. Matematiku.
Saša lepo kaže, da je ta kultura veoma zadužila Evropu. I jeste. Nemerljivo. A pošto on hoće da nam napiše nešto zanimljivo o “istočnom krilu”, odnosno šiitsko-perzijsko mističnom i filozofsko ezoterijskoj struji, mene bi jako zanimalo da pročitam nešto više od njega o Zaratrustri, i fokusu njegovog učenja na Ahrimana i Ahura Mazda (Bog). O simbolu Ahrimana, dvoglave Aždaje.
Voleo bih da nam objasni islamski misticizam koji vodi do derviških kultova, i da nam kaže da li je apsolutna transcedentnost Boga i odbacivanje Trojstva i sinovljeva iz hrišćanstva, dovela do takvog misticizma?
Saša daje aluziju da Klara citira Kuran, što ona uopšte ne čini u ovom tekstu, te ne vidim razloga za njegovu ozlojeđenost ”njenim stilom”.
Ps. Na Wikipediji nalazimo sledeći komentar koji se tiče “dveju istina”:
Dvostruka istina je struja koja smatra da su rasuđivanje i otkrovenja (plodovi, jedno razuma, a drugo vere ili paganskih mitova) istiniti za oboje, iako mogu biti kontradiktorni. Tako da se u ovom toku mišljenja navodi da postoji dvostruka istina.
Uobičajeno pripisivan kordovanskom filozofu Averoesu (1126-1198), on nikada nije branio tu teoriju, jer je smatrao da je istina jedna, do koje se može doći raznim putevima. Da bi sačuvao nespojivost averoističkih teza sa hrišćanskom doktrinom, Siger de Brabant (1240-1285) je predložio doktrinu o dvostrukoj istini, prema kojoj postoji verska istina i filozofska i naučna istina. Ovu doktrinu usvojila je većina evropskih branilaca averoizma.
Prigovorio je i Sveti Toma Akvinski (1225-1274); Za njega je vera božanska milost koju Bog daje ljudima koje on odabere, a razum takođe dolazi od Boga, ali kao više raspoređena sposobnost od vere (svi ljudi su u pravu, ali nemaju svi veru). Sveti Toma kaže: „Filosofija i teologija su dve različite, ali ne i suprotstavljene discipline, one se spajaju u preambulama vere i obe se dopunjuju i pomažu jedna drugoj (razum sa svojim dijalektičkim oružjem, vera kao spoljašnji kriterijum) u traganje za istinom.
Vilijam od Okama (1298-1349), vraća se da postavi još veću distancu između istinitosti razuma i vere (vidi: Okamov brijač).
Epistemologija Siger de Brabant
Siger je, u svojim komentarima na Aristotela, razvio posledice misli ovog filozofa i doneo odluku da se zadrži samo na filozofskom pitanju:
„Naša glavna namera nije da tražimo šta je istina, već da znamo šta je mišljenje Filozofa.“
Istina je stvar rezervisana za katoličku veru. Razum i vera su dva različita reda, jedan je prirodan, a drugi natprirodan i istinit. Kroz ovo rasuđivanje poznajemo prirodni poredak (koji je takođe red logičkih posledica), a kroz otkrovenje poznajemo drugi.
Đorđe Savić,
Pančevo, 2022.
Sviđa mi seSviđa mi se