je li rat u Ukrajini greška Zapada? (uz Johna Mearsheimera)

U mnoge neočekivane posljedice strašnog rata u Ukrajini možemo ubrojiti i činjenicu da jednosatno sedam godina staro predavanje sedamdesetpetogodišnjeg čikaškog profesora politologije Johna Mearsheimera na youtubeu ima preko 27 milijuna pregleda. Naime, iz teorije o međunarodnim odnosima koja se naziva realizam, i koja je jedna od dvije-tri vodeće teorije toga područja, a čiji je Mearsheimer jedan od vodećih predstavnika, može se pozitivno odgovoriti na pitanje našeg clickbait naslova: rat u Ukrajini je greška („fault“) Zapada. U jednoglasju zapadne osude Rusije zbog napada na Ukrajinu taj je disonantni glas – a koji nota bene NIJE posljedica putinofilije ili antizapadnjaštva – bio dovoljno zanimljiv da ovaj stari video postane viralan.

Najprije treba reći da ono fault Mearsheimer NE koristi ni u kakvom moralnom smislu. To ne znači da je on sam amoralan, ili da svijet općenito smatra amoralnim. Naš svijet uvelike jest jedan moralni svijet, u međuljudskim odnosima općenito postoje određene institucije koje su zadužene provoditi naše zajedničke moralne zamisli. Ako nas netko napadne imamo koga nazvati: postoji policija, koja bi trebala djelovati po zakonima, koje je donio parlament kojega su izabrali građani po svom osjećaju za to što je za njih dobro i ispravno. Ali sve te institucije – policija, zakoni, parlament – ne postoje u međunarodnim odnosima. Međunarodni su odnosi, kaže teorija realizma, anarhični (ne u smislu nekog inherentnog nereda nego u smislu da ne postoji vlast (arche) iznad moći pojedinog subjekta). Princip je prost: tko jači taj tlači. Mearsheimer kaže da se teorija realizma u međunarodnim odnosima može dobro primijeniti npr. na ponašanje dilera droge ili zločinačkih bandi koje se bore za prevlast. Niti oni, kao ni države, ne mogu nazvati policiju kad ih netko napadne. Mogu samo nastojati biti što moćniji, ili pokušati naći moćne saveznike, i sl. U tom pogledu ono „fault“ treba razumjeti kao pogrešku, u smislu recimo lošeg poteza u šahu ili nekoj drugoj igri, a nikako ne kao moralnu krivnju.

Zašto je konfrontacija Zapada s Rusijom oko Ukrajine loš potez, odnosno pogreška u igri moći? Zato što je u toj globalnoj igri Kina glavni suparnik USA (a Mearsheimer je Amerikanac), pa bi puno smislenije bilo uspostaviti dugoročno savezništvo s Rusijom a ne gurati je u kineski zagrljaj.

Ali zar bismo u svjetlu užasne patnje koju izaziva ta agresija na Ukrajinu doista trebali zauzeti takav bezdušni ciničan stav? Samo ako je istinit. „Tim gore po činjenice“, ako je Fichte doista to rekao (kao što mu pripisuje Lukacs), može značiti jedino „tim (moralno) gore da su činjenice takve“ a nikako „ne obazirimo se na činjenice koje nam se ne sviđaju“. Mearsheimer ne kaže da bi se države trebale ponašati tako kako se ponašaju, niti da će se zauvijek ponašati tako. Samo kaže da se sada, i već jako dugo, države (uključujući zapadne) u međunarodnim odnosima uglavnom ponašaju tako kako opisuje realistička teorija, naime u osnovi poput zločinačkih bandi u borbi za moć. Je li to tako? Ili, kako smatra druga glavna teorija međunarodnih odnosa (tzv. liberalna), već postoje međunarodne institucije, doduše još uvijek u nastajanju, koje osiguravaju neku vrstu međunarodnog prava, koliko god nesavršenog, a zbog kojega je ta cinična realistička teorija ipak pogrešna?

Svakako postoje neke međunarodne institucije poput UN ili međunarodnih sudova. Ali koliko moći one imaju? Da bi sudovi imali moć potrebna je policija. Postoji li globalna policija?

Samo je jedan kandidat: ono što bi liberalna teorija međunarodnih odnosa benevolentno nazvala „međunarodnom zajednicom“ a realistička teorija „USA i njeni saveznici“. Je li to doista neki globalni policajac koji postupa po međunarodnom pravu a čije se odredbe odnose i na samog tog policajca? Ili su naprosto jedna od strana u međusobnoj borbi za moć? Tu je srž spora. Ako je „međunarodna zajednica“ zapravo eufemizam za USA i njenu moć koja bi htjela biti apsolutna (jedini pol u “unipolarnom svijetu”) onda je realistička teorija u pravu. Poštuje li, dakle, taj globalni policajac sam pravila koja zahtjeva od drugih? Kažnjava li otprilike podjednako sve prestupnike? NE radi se o whataboutizmu, nego o srži problema: jesu li međunarodni odnosi amoralni, ili su podložni nadzoru institucija zasnovanih na nekim našim zajedničkim moralnim intuicijama?

Reality check: USA ne pada na pamet izručivati svoje časnike međunarodnim sudovima za ratne zločine; USA napadaju druge države bez dopuštenja UN i pod lažnim razlozima (vidi Irak); USA sasvim lijepo trguju naftom s prijateljskim diktatorskim režimima koji provode specijalne vojne operacije u susjednim državama i koji ubijaju novinare (vidi Saudijska Arabija); USA ne dopuštaju da njima susjedne države postanu saveznice drugih velikih sila (vidi Kuba, vidi Monroeova doktrina); USA interveniraju u drugim zemljama kad demokratski izaberu vlast koja ugrožava njihove naftne interese (vidi Mossadegh u Iranu, itd.); USA otimaju ljude po drugim državama i drže ih uz povremeno mučenje proizvoljno dugo u zatvoru bez suđenja (vidi Guantanamo); USA prisluškuju predsjednike vlada svojih glavnih saveznika (vidi Merkel), itd. USA nisu globalni policajac, nego su u međunarodnim odnosima jedna od bezskrupuloznih strana u borbi za moć. A to znači da globalnog policajca nema, da međunarodni odnosi jesu anarhični, da u međunarodnim odnosima na žalost još uvijek važi might makes right, ukratko da realizam bolje opisuje međunarodne odnose nego liberalna teorija, čak i ako bismo željeli (a ja svakako bih) da je obratno.

Ima li Ukrajina moralno pravo sama odlučiti o tome hoće li se priključiti NATO paktu (ili kojem god savezu)? Svakako. Ima li ona stvarno pravo na to, u smislu da može nazvati policiju ukoliko netko krši to pravo? Pomaže li joj Zapad kao globalni policajac ili kao jedna od strana u borbi za globalnu moć? Prema realizmu točan je odgovor ovo drugo.

Ipak bi se moglo činiti da postoji jedan dobar protuprimjer realističkoj teoriji međunarodnih odnosa: EU je zajednica država koje su svoje međusobne odnose institucionalizirale, pa se sporovi rješavaju bez ratova, uglavnom dogovorima (koliko god oni bili dugotrajni i dosadni). Francuska i Njemačka i Poljska itd. više međusobno ne ratuju, mada se o mnogočemu mogu ne slagati. Čak je i UK sasvim mirno (za sad) istupila iz te Unije i sporazumno dogovorila uvjete toga izlaska. Je li EU zametak jednog moralnijeg liberalnog međunarodnog poretka?

Realistički (i Mearsheimerov) odgovor je jednostavan: uvjet bez kojega ne bi bilo svega toga je američka vojska na tlu Europe. Ili kako reče W. Klinger:

NATO je od 1949. kičma svih zapadnoevropskih integracija, a sjedište mu je u Bruxellesu, upravo tamo gdje je 1952. osnovana tada relativno beznačajna Zajednica za Ugljen i čelik, preteča EEZ i današnje EU, navodno glavnog motora evropske integracije. Historijat integracije pokazuje da je realno pokriće projektu davalo američko vojno prisustvo tj. NATO kojime zapovijeda Supreme Allied Commander Atlantic (SACLANT). … Što hoću reći? Pa naprosto da su razne euro-integracije obične brljotine, pravni kontradiktorijumi i politički provizorijumi. Ukratko: Evropska Unija je unija luzera, zemalja koje su tokom „kratkog“ dvadesetog stoljeća izgubile državni suverenitet i povijesni subjektivitet… (link)

Je li EU klica liberalnog međunarodnog poretka ili tek političko krilo NATO pakta (odnosno američke moći u Europi) postat će jasno kad prestane američko vojno prisustvo u Europi (što se, kako sad izgleda, neće skoro dogoditi). U ovom kontekstu možemo primijetiti da su najveće članice EU ipak imale neke donekle drugačije zamisli od NATO-pakta: Francuska i Njemačka su se 2008. bezuspješno protivile pozivu Ukrajini i Gruziji u NATO pakt, 2014. imamo eksplicitno američko “Fuck EU!” oko daljnjeg razvoja ukrajinske krize, a neposredno pred početak rata ove godine opet su Francuska i Njemačka zagovarale (sada bespredmetnu) “finlandizaciju” Ukrajine (odnosno neutralnost po modelu Finske), što je odbačeno na samitu NATO pakta par dana prije ruske agresije. To da je oko Ukrajine prevladao američki a ne francusko-njemački stav moglo bi se tumačiti kao jedna potvrda gornjeg “realističkog” shvaćanja EU. Je li stav da valja bezuvjetno podržati pravo Ukrajine da odluči o sebi također i moralno ispravan? Svakako. Je li realistički gledano razborit za Europu? Fiat iustitia et pereat mundus? S obzirom na ruske nuklearne potencijale možda ovo “pa nek’ propadne svijet” valja shvatiti doslovno.

7 misli o “je li rat u Ukrajini greška Zapada? (uz Johna Mearsheimera)

  1. Ovaj post je slučaj jedne posebne sofistike. Tim više, jer dolazi nedugo nakon posta u kojem je osamosteljenje Hrvatske tumačeno kao emancipacijski projekt par excellance i u kojem o ‘američkim strateškim interesima’ nije bilo govora. O Oluji, euroatlantskim integracijama itd. da i ne govorim. Kako je moguće za sebe tražiti slobodu, a uskraćivati je drugima? Kako je moguće kritizirati NATO u konfrontaciji s Putinom, a odobravati ga u konfrontaciji s Miloševićem? Ako je pravilo jačega doista jedino pravilo koje upravlja međunarodnim odnosima, ako je kvaka, naime u atomskoj bombi zašto onda Ukrajinci, kao i Hrvati prije 30 godina ne bi imali pravo birati kome će biti podređeni (tako su nekako, naime, u gornjem tekstu opisani međunarodni odnosi, kao neka vrsta darvinističke džungle)? Tumačiti pak rusku agresiju kao protuhegemonijski potez – jer samo se tako u konačnici može shvatiti Mershaimerova interpretacija – je potpuno besmisleno.

    Sviđa mi se

  2. Hvala na komentaru, uvijek dobro dođe prilika za razjašnjenje, a ovdje ima nekoliko nesporazuma.

    Najprije, nigdje na ovom blogu osamostaljenje Hrvatske nije prikazano kao „emancipacijski projekt par exellence“. Kao emancipacijski projekt par exellence prikazani su prvi višestranački izbori i formiranje demokratski izabranog parlamenta.

    Tek nakon što je jedan čitatelj to shvatio kao veličanje rata u odgovoru sam htio pokazati da taj emancipacijski projekt par exellence nije uzročnik rata. Također, nakon što je taj čitatelj SFRJ htio prikazati kao uzornu državu naspram RH, u odgovoru sam htio pokazati da za to ne vidim razloga. Također, nakon što je taj čitatelj htio prikazati RH kao zločinačku državu koja je nasljednica jedne druge zločinačke države, htio sam u odgovoru pokazati da to ne smatram istinitim. Dakle, radilo se o odgovoru na određene konkretne teze a ne o nekom cjelokupnom prikazu raspada Jugoslavije. A tko je čitao pozorno mogao je pročitati: „Promjene državnih granica često dovode do ratova pa je u pravilu razumnije pokušati reformirati neku državu unutar postojećih granica nego stvarati novu.“

    Tko je, pak, pozorno čitao gornji tekst mogao je pročitati: „Ima li Ukrajina moralno pravo sama odlučiti o tome hoće li se priključiti NATO paktu (ili kojem god savezu)? Svakako.“ „Je li stav da valja bezuvjetno podržati pravo Ukrajine da odluči o sebi također i moralno ispravan? Svakako.“ Dakle, svakako je Ukrajina u pravu, to nije sporno. Svakako je Rusija agresor, to nije sporno. Putin je svakako zločinac (i ratni i u pogledu načina vladanja u Rusiji). Ja bih bio oduševljen da ih Ukrajinci ispraše i potjeraju natrag u Rusiju – pod uvjetom da to ne bi značilo nuklearni rat. Trebam li reći „Slava Ukrajini!“? Evo, može, nije problem. „Slava Ukrajini, herojima slava!“ Imam podvojene osjećaje: za Ukrajince sam budući da su moralno ispravna strana, ali bojim se nuklearnog rata. Možda mi je to iz djetinjstva, mi smo odrastali sa tom prijetnjom (vidi: Bomba kao Buddha) Ipak ne vidim da je strah nerazuman: pod prijetnjom vlastitog uništenja (a gadan Putinov poraz u Ukrajini bi to mogao značiti) nije isključen taj scenarij (ne kažem da je vrlo vjerojatan, ali dovoljno je strašan da vjerojatnost manja od pola ili manja od četvrtine bude preopasna).

    Ako kažem „Slava Ukrajini!“ znači li to da kažem i „Slava NATO paktu!“? Ne znači, hvala, ne bih. Meni izgleda da su Ukrajinci, iako imaju moralno pravo, postupili nerazborito, odnosno čini mi se da je cijena prevelika. Ne treba imati iluzija da oni nisu znali što će se dogoditi. Oleksej Arestovič je 2019. rekao ovako (nakon čega je dobio funkciju u izaslanstvu za mirovne (!) pregovore, a potom i funkciju savjetnika Zelenskog – dakle imao je tko Zelenskom reći što će se događati):
    „- S vjerojatnošću od 99.9% cijena našeg pristupanja NATO-u je potpuni rat s Rusijom. A ako se ne pridružimo NATO-u onda utapanje u Rusiju unutar 10-12 godina. To je cijelo račvanje na kome se nalazimo.
    – Čekajte, … što je bolje u ovom slučaju?
    – Svakako jedan veliki rat s Rusijom i prijelaz ka NATO-u kao rezultat pobjede nad Rusijom.“
    Je li postojala i neka treća opcija? Meni odavde izgleda da se možda moglo tražiti neki srednji put („finlandizacija“), ali naravno, jasno mi je da sam daleko i da nije moja koža u pitanju (osim ako počnu padati nuklearne bombe).

    Nije mi jasno zašto bi bilo besmisleno smatrati rusku agresiju protuhegemonijskim potezom – meni se čini da je sasvim smisleno. Naravno, to ne znači da je taj potez moralno opravdan, nipošto nije. Ali izgleda mi da jest protuhegemonijski (ne žele NATO baze na Krimu, ne žele amerikaniziranog susjeda koji govori sličnim odnosno istim jezikom kao moguću paradigmu svojim građanima).

    Sviđa mi se

    • Poštovani Davore,
      isprike na kašnjenju s odgovorom. Bez ikakve želje da polemiziram, dozvolite mi još jednom da pojasnim svoj komentar. Mearsheimer, a sudeći po načinu na koji ste obradili njegov istup i vi sami, polazi od teze da je ruska agresija na Ukrajinu bila nužna, na neki način isprovocirana širenjem NATO-a, Kao što sam naglasio u prvom komentaru, takva je pretpostavka kratkovidna, jer vjeruje da negdje u međunarodnim odnosima, postoji crvena linija koja se ne smije preći. Ako takva linija postoji, ako je riječ o objektivnoj činjenici, Putin ju je prvi gazio, kršeći sva pravila međunarodnih odnosa, od Gruzije, preko miješanja u izbore u SAD-u i represije nad političkim protivnicima do Ukrajine. Da bi uzrok ratu u Ukrajini bilo širenje NATO-a na istok, s druge strane sukoba bi trebao biti netko tko vjeruje u iscrtavanje crvenih linija, u određena pravila igre – to je ono što vi u svom postu nazivate realnom politikom, a ja darvinističkim shvaćanjem društva u kojem je istinita samo sila – a to s Putinom, vjerujem da se ovdje slažemo, nije slučaj. Drugim riječima, ako je tko bio prisiljen reagirati naglo i gotovo panično, to nije Rusija, nego Zapad (sankcije, reakcija Finske i Švedske itd.). U tom smislu, mišljenje Mearsheimera također možemo shvatiti kao reakciju, koja naknadno neočekivanim događajima pokušava pridodati neku logiku, neka pravila igre. Po mom mišljenu na krivi način i to prvo zbog pogrešne pretpostavke da Putin vodi rat, jer se Zapad prema njemu ne odnosi s realpolitčkim poštovanjem (sjetite se samo Schrodera i Merkel, sjetite se samo povjerenja s kojim se Njemačka, a za njom i ostatak Europe okrenuo Rusiji nakon pada Zida), i drugo, jer u svojoj interpretaciji ne uzima u obzir želju i pravo većine stanovništva da slobodno odredi društvo u kojem želi živjeti, s kim želi surađivati, trgovati itd. (u Jugoslaviji smo to zvali ‘pravo na samoodređenje i odcijepljenje’). Sjetite se također da ukrajinski, kao i hrvatski narod nitko nije prisilio da pristupe euroatlantskim savezima, nego da je to bio njihov izbor (cinik bi rekao da su ti narodi – Česi, Poljaci, Hrvati, Ukrajinci itd. – birali manje zlo, bježeći od velikosrpske i velikoruske hegemonije). Ustvrditi kao Mearsheimer, dakle, da je Putin reagirao na širenje NATO-a, je kao da ste rekli da je Putin počeo rat, jer je velika većina Ukrajinaca izrazila želju da se prikloni zapadnom,a ne ruskom kulturnom i geopolitčkom krugu. A to je besmislena konstatacija, jer niste rekli ništa novo.

      Da skratim, Putinova brutalna agresija na Ukrajinu nikako se ne može opravdati, ni moralno, ni realpolitčki. Legitimno je na liberalno-demokratskom Zapadu tražiti uzroke nemilim događajima i kritizirati vlast kako bi se spriječili slični događaji u budućnosti, i u određenom smislu Mersheimerov komentar je dio te prakse, ali je ovoga puta cilj te prakse usmjeren u pogrešnu metu. Putin nije naime napao Ukrajinu zbog toga što je Zapad prekršio pravila igre, izveo nešto nenadano i iznenadio međunarodnu zajednicu i Rusiju, nego zbog toga što je u skladu s dugom tradicijom ruske povijesti povjerovao da je upravo sad trenutak da Rusiji, kulturološki govoreći, vrati mesijansku ulogu borbe protiv Zapada (Dostojevski za početak, a onda dalje, sve do Žirinovskog, Dugina itd.), odnosno, geo-politički govoreći, da pozicionira Rusiju kao euro-azijskog hegemona. Opravdavati dakle taj hegemonijski ‘mokri san’ tobožnjim greškama NATO-a ili EU-a je zabluda.

      No kao što rekoh, nisam bio reagirao zbog Mearsheimera – njegov komentar ima vjerojatno specifičnu političku vrijednost unutar SAD-a – nego zbog toga što ste kao očiti zagovornik hrvatske samostalnosti prenijeli njegov komentar i tako kao građanin zemlje, koja je između ostalog oslobodila svoj teritorij uz veliku pomoć euro-atlantskih saveza, postali primjer zapadne hipokrizije oličene u priči o famoznoj ‘crvenoj liniji’. Da ne bude zabune: mi moramo povlačiti crvene linije, ali te linije moraju biti određene moralnim principima, a ne pravom jačega; principima slobode i demokracije, a ne oligarhije i tiranije.

      Sviđa mi se

      • Nema potrebe za isprikom – bojim se da će ova tema ostati još dugo aktualnom, tako da nema brige zbog kašnjenja.

        Nećemo se složiti da crvene linije u međunarodnim odnosima ne postoje. One su tamo gdje ih postavi netko tko ima dovoljno moći da reagira na prelazak tih linija. Dakle, one nisu zasnovane na pravu, a još manje na pravednosti. Zasnovane su na moći. Jedna od takvih crvenih linija za USA je Monroeva doktrina. Nju je ispred Generalne skupštine UN-a (!) evocirao osobno predsjednik USA godine 2018. Dakle, ne može biti jasnija objava crvene linije: predsjednik ispred cijelog UN-a. Ima li USA neko moralno pravo na tu crvenu liniju? Naravno da nema. Kao ni Rusija na ovu svoju. Pa ipak, te linije postoje, jer postoji moć onih koji su te linije zacrtali.

        Da je primanje Ukrajine u NATO za Rusiju jedna takva linija bilo je sasvim poznato svim relevantnim djelatnicima 2008. godine. Ne 2022. nego 2008. godine. Tada William Burns, sadašnji šef CIA a tadašnji veleposlanik u Moskvi, piše državnoj tajnici Condoleezi Rice: „Ukrajinsko pristupanje NATO-u je najsjajnija (the brightest) crvena linija za rusku elitu (ne samo za Putina). U više od dvije i po godine razgovora s ključnim ruskim igračima, od primata u tamnim zakutcima Kremlja do najoštrijih Putinovih liberalnih kritičara, još uvijek nisam našao NIKOGA tko na pristupanje Ukrajine NATO-u gleda kao na bilo što drugo do izravnog izazova ruskim interesima.“ Takva odluka, piše on 2008., „stvorit će plodno tlo za rusko miješanje na Krimu i u istočnoj Ukrajini“. Protiv odluke o pozivu Ukrajini i Gruziji, a iz istog razloga, također su bile Njemačka i Francuska, odnosno njihovi tadašnji premijeri. Merkel tako kaže da je tada bila svjesna da će Putin taj poziv doživjeti kao, citiram, “objavu rata”.

        Do te 2008. godine ne postoji nitko tko bi o Putinu pisao kao o imperijalistu koji hoće obnoviti carstvo, ili Sovjetski savez, ili koji ima neko mesijansko shvaćanje Rusije. To je sve naknadna pamet (nakon 2014.). Valja podsjetiti da je do 2014. Putin bio petnaest godina na vlasti – kako je iznenada razvio te mesijanske sklonosti? Bit će prije da je obratno: nakon što vidi da je konflikt sa “Zapadom” neizbježan, radi prelazaka tih crvenih linija, Putin se okreće ideologijama koje može prodati Rusima da se okrenu od zapadnjaštva.

        Jer ranije Putin dolazi na sastanke G7, pa čak i na sastanke NATO-a. Nakon 2008., kad je upućen poziv Ukrajini i Gruziji, čime je prijeđena the brightest crvena linija koju su Rusi postavili, odmah dolazi do neuspješnog gruzijskog pokušaja da vrati pod svoju vlast odmetnute pro-ruske dijelove teritorija (odmetnute još od raspada SSSR-a). 2014. događa se puč u Ukrajini u kojem su USA sigurno sudjelovale (imamo poznati „Fuck EU“ transkript telefonskog poziva američke dužnosnice u Ukrajini V. Nuland u kojem praktički odlučuje tko će biti sljedeći premijer Ukrajine, a imamo i njenu izjavu o milijardama dolara koje su USA uložile u ukrajinsko civilno društvo neposredno pred demonstracije koje su dovele do puča). Nakon toga Rusija anektira Krim – valja reći da nikakve tajne službe nisu znale da bi takav plan postojao, radilo se o potpunom iznenađenju, što znači da je ta aneksija po svemu sudeći neposredno izazvana pučem, a ne da bi puč bio izlika za već pripremljeni plan. Dakle, to je kontekst za gornji video koji je nastao 2015. (Navodno miješanje u američke izbore tad se još nije dogodilo, ali kad već to spominjete eno imamo baš prije koji dan usputnu izjavu visokog američkog dužnosnika da je organizirao državne udare, naravno, ne u USA – to kaže onako, kao općepoznatu stvar.)

        U vezi svog „očitog zagovorništva hrvatske samostalnosti“ sam već dovoljno jasno odgovorio. U vezi „velike pomoći euro-atlanstskih saveza“ ostvarenju te samostalnosti možemo govoriti o dvije stvari. Jedna je općeniti odnos „Zapada“ prema raspadu Jugoslavije, u vezi čega preporučujem ovaj članak Josipa Glaurdića U potrazi za jedinstvom: Zapadne sile i raspad Jugoslavije. Drugo je vojna pomoć – tu treba najprije ponoviti kako je na početku rata i u vojnom smislu Zapad zapravo išao protiv te samostalnosti uvodeći embargo na oružje podjednako za nenaoružane i za do zuba naoružane. To je vrlo različito od načina na koji se Zapad odnosi prema napadnutoj Ukrajini. Drugo na što se ta pomoć može odnositi je američka pomoć oko vojne akcije Oluja. Ta pomoć je bila praktički isključivo obavještajna, za razliku od pomoći ukrajinskoj vojsci koja je de facto dio NATO pakta (sudjelovala je prošle godine na vojnim vježbama NATO pakta).

        Sviđa mi se

        • Ove zadnje rečenice jednostavno nisu točne. Čitajte malo i literaturu koja nema svoje podrijetlo u orbanovštini i anti-amerikanizmu, primjerice memoare generala Ćosića. Vaša su politčka stajališta antidemokratska, jer opravdavate brutalnu, genocidnu agresiju na međunarodno priznatu državu. Pedanterija kojom branite Putina, pabirčeći second-hand izjave različitih doušnika i dužnosnika – taj dizel na koji voze sve konspiracijske teorije – impresivna je čak i za (hrvatsku) radikalnu desnicu. Trebalo mi je sve to biti jasno na temelju vašeg ‘filozofskog ukusa’, ali nije. Mea culpa. Istinu ne čine činjenice, nego sustav vrijednosti koje im pridajete, a naše se vrijednosti oko rata u Ukrajini, pa i oko rata u Hrvatskoj stubokom razlikuju.

          Liked by 1 person

  3. Ćao Davore,

    Želeo bih da dodam jedan komentar na ovaj tvoj objavljeni tekst koji se može pripojiti i tvom tekstu “matematika i moralnost”. Kao neko ko uređuje antropozofsku Mejl Platformu-Biserčiće, pošao bih od doktora filozofskih nauka Rudolfa Štajnera, koji u svojoj knjizi Filozofija slobode kaže:

    „Delanje iz slobode ne isključuje moralne zakone, već ih obuhvata; pokazuje se da delanje iz slobode stoji iznad onog delanja, koje je samo zapoveđeno tim zakonima. Jer zašto da moje delo služi manje opštem dobru ako sam ga učinio iz ljubavi, a više ako sam ga izvršio samo zato što osećam služenje opštem dobru kao dužnost? Puki pojam dužnosti isključuje slobodu, jer ne priznaje individualno, nego traži njegovo potčinjavanje nekoj opštoj normi. Delanje iz slobode može se zamisliti samo sa stanovišta etičkog individualizma.

    Ali kako je mogućan zajednički život ljudi ako svaki teži samo za tim da istakne pravo svoje individualnosti? Time je naznačen jedan prigovor pogrešno shvaćenog moralizma. Ovaj misli da je zajednica ljudi mogućna samo kada su svi ujedinjeni zajednički utvrđenim moralnim redom. Taj moralizam ne razume jedinstvo ideja. On ne shvata da se svet ideja, delatan u meni, ne razlikuje od sveta ideja u mome bližnjem. To jedinstvo saznaje se, svakako, samo iskustvom o svetu. Ali ono mora da bude takvo. Jer kad bi se saznavalo nečim drugim, a ne posmatranjem, u njegovoj oblasti ne bi vredelo individualno doživljavanje nego opšta norma. Individualnost je mogućna samo kada svako individualno biće zna o drugome samo individualnim posmatranjem. Razlika između mene i moga bližnjeg ne sastoji se nikako u tome što mi živimo u dva sasvim različita duhovna sveta, već što on iz našeg zajedničkog sveta ideja prima druge intuicije nego ja. On želi da iživi svoje intuicije a ja svoje. Ako nas oba zaista crpemo iz ideje i ne idemo ni za kakvim spoljašnjim (fizičkim ili duhovnim) pobudama, možemo se sresti samo u jednakoj težnji i istim namerama. Moralni nesporazum, sudar isključen je u moralno slobodnih ljudi. Samo moralno neslobodan, ko ide za prirodnim nagonom ili nekom usvojenom zapovešću o dužnosti, odbija bližnjeg ako ovaj ne ide za istim instinktom i jednakom zapovešću. Život u ljubavi spram delanja i dopuštanje da i drugi živi, razumevajući tuđe htenje osnovna je maksima slobodnih ljudi. Oni ne poznaju nikakvo „treba“, osim onog s kojim se njihovo htenje postavlja u intuitivni sklad; kako će oni hteti u zasebnom slučaju, reći će im njihova sposobnost za ideje..

    Kad se u ljudskom bićune bi nalazio prauzrok snošljivosti, ne bi se mogla nakalemiti nikakvim spoljašnjim zakonima! Samo zato što su ljudske individue jednog duha , mogu se u zajednici iživljavati. Slobodan čovek živi imajući poverenje u to da drugi slobodan čovek pripada zajedno s njim jednom duhovnom svetu i da će se s njim sresti u svojim namerama. Slobodan čovek ne traži od svojih bližnjih nikakvu saglasnost, ali je očekuje, jer se ona nalazi u ljudskoj prirodi. Time nije ukazano na nužnosti koje postoje u pogledu na spoljašnja uređenja, nego na shvatanje, na duševno ustrojstvo, kojim čovek u doživljavanju samoga sebe među ljudima koje ceni udovoljava najbolje ljudskom dostojanstvu.“

    Međunarodno pravo koje uređuje međunarodne odnose, nije „arhaično“ kao što kaže John Maersheimer, već je prestalo da postoji raspadom Jugoslavije, agresijom NATO-a i bombardovanjem Jugoslavije. Kako je moguće da „Zapad“ prihvati i prizna otcepljenje i nezavisnost Hrvatske i Slovenije, Kosova i ostalih, a da ne priznaje otcepljenje i nezavisnost Republika Donjecka, Luganska, Krima, ili Pridnjestovlja u Moldaviji? Kako je moguće da su se Hrvatska i Slovenija naoružavale od strane tog „Zapada“, kako kažu da se brane, a u stvari da napadnu legalnu vojsku JNA (koja je tada imala i Hrvate i Slovence) a sada Donjeck i Lugansk i ostali, nemaju pravo da se naoružavaju i brane? Zar sada Rusi ne čine isto to što je činio NATO na Kosovu, i na teritoriji Jugoslavije? A šta sada rade Hrvatska, Slovenija i drugi time što naoružavaju i šalju dobrovoljce u Ukrajinu, pa rade isto ono što bi radila Ukrajina da je naoružavala JNA za vreme građansko religioznog rata u JugoslavijI. Pa, ko je ovde lud? I o kom međunarodnom pravu govori John Maersheimer? A da ne spominjem, odobravanje početka pregovora Ukrajine i Moldavije za prijem u EU a ne odobravanje istog s Albanijom, Makedonijom i Turskom.

    Što se tiče pitanja „je li rat u Ukrajini greška Zapada? Na to daje odgovor jedan od najpozntijih antropozofskih pisaca s tog istog „Zapada“ Terry Boarman u svoja dva teksta pod nazivom „“2022-Rat u Ukrajini“ i „Neofašizam“ koji su objavljeni na Mel Platformi-Biserčićima i koji sažimaju svetski stav antropozofije prema uzrocima tog užasnog rata.

    Kao što tvrdi Terry Boardman, ovde se ne može govoriti o “grešci Zapada“, već o izkazu Rudolfa Štajnera, da je ezoterni aspekt ovih sukoba sledeća faza onoga što je on nazvao „borbom za srž ruske kulture između anglo-američkih plutokrata i naroda Centralne Evrope“. „Rat će se, rekao je on, nastaviti sve dok se nemačka i slovenska kultura ne ujedine u zajedničkom cilju oslobađanja naroda od jarma Zapada“

    A isto tako, zajedničke institucije jedne države ili UN, nisu ni moralne ni amoralne, već rade u skladu s interesima država. A ratove ne vode narodi, već države.

    Bilo bi mi drago da ovaj komentar objaviš na tvom sajtu u celini bez tvoje cenzure. Pa da čujemo i druge komentare.

    Srdačan pozdrav Djordje Savic

    Sviđa mi se

    • Slažem se s tvojim pozivom da čujemo i druge komentare; ipak bih i ja komentirao dvije stvari.

      U vezi raspada SFRJ: republike su priznate kao nezavisne na temelju mišljenja Badinterove komisije da se ta federacija raspala. Dakle nije se radilo o odcijepljenju od nečega što još uvijek postoji nego o raspadu na dijelove. I doista je to bila istina. Da izbjegnemo probleme oko Hrvatske: je li u trenutku priznavanja Slovenije u siječnju 1992. postojala ikoja politička ili vojna snaga koja bi nastojala zadržati Sloveniju u Jugoslaviji? Bilo u Sloveniji, bilo u Srbiji, bilo u JNA, bilo gdje? Nije postojala. Nitko nije nastojao očuvati Jugoslaviju. Nitko. Bilo je nekih koji su javno tvrdili da to žele, ali po svemu je očito da su zapravo željeli jednu novu, skraćenu Jugoslaviju (bez Slovenije, a po mogućnosti i bez Hrvata).

      Evo toga mišljenja Badinterove komisije: https://pescanik.net/10-misljenja-badinterove-komisije/

      Kosovo je druga priča. U obrazloženjima priznanja njihove nezavisnosti (koja nije posljedica raspada države nego je baš odcjepljenje od države koja nastavlja postojati) navodi se da to ima biti „jedinstven slučaj“ koji se događa zbog nasilja države Srbije nad albanskim stanovništvom. Koliko je jedan takav „jedinstven slučaj“ održiv u kontekstu želje za međunarodnim pravom? – Meni se čini da je trebalo očekivati da će ga netko pokušati koristiti kao presedan.

      I druga stvar koju bih htio komentirati: evo dva navoda u prilog tezi da „Zapad“ (anglo-američki) stalno vidi moguće bliske njemačko-ruske odnose kao ozbiljnu opasnost. Prvi generalni sekretar NATO pakta ovako je opisao svrhu tog pakta: „to keep the Russians out, the Americans in, and the Germans down“ odnosno „držati Ruse izvan [Europe], Amerikance u [Europi] i Nijemce držati dolje.“ To je, doduše, bilo dosta davno, pri osnivanju toga pakta. Je li danas drugačije? Američki geopolitički espert George Friedman u ovom predavanju (53:50) kaže: “Prvobitni interes Sjedinjenih država zbog kojega smo tijekom jednog stoljeća vodili [svjetske] ratove – prvi, drugi, Hladni rat – bio je odnos između Njemačke i Rusije, jer su one ujedinjene jedina sila koja nas može ugroziti, pa da spriječimo da se to dogodi.” Da to nije tek trabunjanje nekog opskurnog lika potvrđuje i izjava jednog njemačkog političara od prije koji dan koji u kontekstu poziva na puštanje u rad plinovoda NordStream 2 citira baš tu Friedmanovu izjavu (godinu i po nakon što sam je prenio na fb uz “vidoviti” 🙂 komentar: “sad kad onaj čudak ide iz Bijele kuće i vraćamo se na business as usual (zli Putin, Ukrajina, itd.).”) .

      Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s