nacionalna država i balkanizacija Srednje Europe? (uz Timothy Snydera)

Pojam nacionalne države

izvorno se odnosi na državu u kojoj prevladava jedna nacija, državu koja je utemeljena na nacionalnim vrijednostima i suverenitetu koji je jedan, nedjeljiv, neotuđiv, i pripada naciji. … U takvom tipu države nacija se javlja kao jedinstven politički identitet koji je središnji subjekt političke integracije nad kojim ne može biti nikakva autoriteta, a nacionalna je država institucionalizacija opće volje nacije. (enciklopedija.hr

Naspram prethodnih državnih oblika vezanih prije svega uz vladare i vladarske dinastije a ne uz osjećaj građana da pripadaju naciji, nacionalna država je novovjekovni izum. Obično se navodi da se pojavila krajem XVIII. stoljeća, pri čemu se podrazumijeva ponajprije Francuska nakon revolucije 1789. Ali ta je revolucija imala univerzalističke (a ne tek nacionalne) pretenzije, koje su vrlo očito došle do izražaja u napoleonskim ratovima.

Iako se obično Francuskoj dodjeljuje čast da bude prva nacionalna država, možda je pravednije smatrati Srbiju i Grčku prvim istinskim nacionalnim državama. Političke ideje ranih balkanskih graditelja nacija, a posebno kod Srba, nisu bile razvodnjene prosvijećenim imperijalizmom napoleonske sorte. (Timothy Snyder, Uvod u zbornik The Balkans as Europe, 1821–1914)

Od ta dva slučaja grčki je u ostatku Europe (naravno, zbog antike) doživljen ne tek kao nacionalni nego kao univerzalnije europski:   

Grčki model povezivao je nacionalnu revoluciju i s romantizmom i s klasicizmom, tako da su Europljani koji su podržavali Grke protiv Otomanskog Carstva mogli vjerovati da sudjeluju u jednom univerzalnom projektu oslobođenja. (Snyder, isto)

Srbija je, po Snyderu, bila egzemplarna prva prava nacionalna država u modernom smislu, bez ikakvih univerzalističkih pretenzija, s prostom voljom za vlastitom nacionalnom suverenošću. Ona je ne idejom nego činom nacionalnog samooslobođenja postala modelom za nove nacionalne države u Europi (koje su pak, mutatis mutandis, kasnije postale modelom za globalnu dekolonizaciju).

Nacionalne države koje su se pojavile na Balkanu 1820-ih bile su model za Europu, a potom i za svijet, upravo zato što su bile inherentno prilagodljive i pluralističke. Na primjer, Srbi nisu tvrdili da su srpske ideje ispravne za Europu i svijet, već da bi ono što su Srbi učinili mogli učiniti i drugi. (Snyder, isto)

Iskon nacionalnih država je dakle, po Snyderu, Balkan.

Nacionalne revolucije na Balkanu … pružile su model, onaj koji je u drugim, neeuropskim, povijesnim sredinama poznat kao antiimperijalni ili antikolonijalni model. Integracija balkanskih nacionalnih država, proces koji je započeo početkom devetnaestog stoljeća, morala je uključivati i jest uključivala raspad Osmanskog Carstva. (Snyder, isto)

Nacionalne države nastaju raspadom imperija (kao sklopa više zemalja i naroda pod jednim vladarem). Snyder ovdje ne postavlja pitanje zašto je jedan mali („nije mala, nije mala…“) balkanski narod mogao započeti takav najprije europski pa globalni trend? Možda je ovo odgovor:

Siromašni, neobrazovani seljaci imali su hrabrosti za oslobađanje od jedne velike države i stvorili u tren oka jednu novu državu. Nije tek tako da je ta pojava, koja gotovo graniči sa čudom, moćno privlačila mnoge značajne umove Srednje Europe, jednog Rankea, jednog Kallaya i druge. Za onoga tko vidi, stvar doduše ne gubi na snazi privlačnosti, ali gubi na čudnovatosti, jer on u tome mora vidjeti samo ono zakonito. Srbi su kao prvi bili osposobljeni postići svoje oslobođenje i regenerirati svoju državu samo zato što su kroz svoju nacionalnu Crkvu imali jednu nevidljivu, ali stoljećima konstantno djelatnu pogonsku snagu za ponovnu uspostavu njihove države. (Ivo Pilar, Južnoslavensko pitanje i svjetski rat, (11918.) 2018., str. 199.)

U tom kontekstu Pilar navodi i Jovana Cvijića:

Pravoslavci su kao jedna cjelina nemirni, nepomirljivi zastupnici čežnje za nacionalnom neovisnošću i nacionalnim kulturnim životom. Njihova religija je tu etiketa koja najbolje karakterizira tu tendenciju. (isto, str. 201.)

Prema Pilaru je upravo to partikularnije određenje pravoslavnih Crkava (dodajmo: osobito onih koje su stoljećima obitavale unutar jednog nekršćanskog imperija), u odnosu na univerzalne pretenzije katoličanstva (a mogli bismo dodati i europskog prosvjetiteljstva), bila duhovna klica čina uspostave prve nacionalne države u modernom smislu, a potom i niza drugih (Rumunjska, Bugarska, itd.).

Vratimo se Snyderu koji gore navedene zamisli ponavlja i dalje razvija u predavanjima Nations, Empires, Unions: European Integration and Disintegration Since 1914 i The Nation-State and Europe, 1918 and 2018 održanima u Oslu i Pragu povodom stogodišnjica početka i završetka Prvog svjetskog rata.

Prvi problem koji se postavlja pred nove nacionalne države jest da izlaskom iz velikog imperija ekonomski prostor postaje premalen. Otud inherentna volja za širenjem – politička ekonomija i nacionalizam idu ruku pod ruku. Drugi problem je taj da preostali europski imperiji (London, Beč, Berlin, Sankt Petersburg, Pariz, Istanbul) ne vide te nove nacionalne države kao suverene, nego kao „klijente“ (ili svoje ili nekog drugog imperija). Rješenje za oba problema je militarizam: ulaganje velikog dijela nacionalnog dohotka u naoružavanje i vođenje ratova za teritorijalno širenje. Snyder kaže: „to je srpska metoda par exellence“ (čak navodi da Hitler u Mein Kampfu pledira upravo za „srpski militaristički model“ kao način obnove nacionalne veličine: ignoriraj unutarnju politiku, posudi mnogo novca, stvori golemu vojsku, kreni u rat za proširenje). Možemo primijetiti da u tome pogledu ne samo imperiji nego i nacionalne države u mjeri u kojoj podlegnu nacionalizmu nasljeduju imperijalni poriv za potencijalno beskonačnim širenjem.

Kako je to prije dvadesetak godina obrazlagao Peter Sloterdijk, kobni europski nacionalizmi i dva njima prouzročena svjetska rata, a naposljetku i “imperij SAD” – u kojemu “moderna Europa” gleda “izvanjšteni lik vlastite biti” – podrijetlo imaju u rimskom imperiju. Prema njegovu tumačenju, u novovjekim pokušajima da se od tog jedinstvenog sacrum imperium stvori mnoštvo istih takvih nastali su svi europski imperiji, kojih je konkurencija skrivila razorne europske katastrofe u dvadesetom stoljeću. Europski pronalazak nacionalne države nakon Francuske revolucije u bitnoj je vezi s tim preinačenjem jednoga carstva u mnoštvo novih carstava. … Europski nacionalizam bio je zapravo pluralizam imperijalizama. A jer je Europa odviše mala da bi na dulji rok hranila više ofenzivnih imperija, nacionalno-imperijalna trvenja i nadmetanja glavnih europskih nacija morala su se ubrzo izopačiti u svjetske ratove. Bez obzira dijelimo li sve pojedinačne korake tog Sloterdijkova razmišljanja, radi se o uvidima koje ne bi bilo mudro posve ignorirati. (Damir Barbarić, link)

U prvom balkanskom ratu nove su nacionalne države istjerale Osmanski imperij iz Europe, i to usprkos izričitom protivljenju preostalih europskih imperija, čime su se pokazale kao doista suverene države (a ne kao puki „klijenti“ imperija/velikih sila). Naravno, u sljedećem su koraku (drugi balkanski rat) zaratile međusobno, a u trećem (koji je sa srpskog gledišta zapravo trebao biti treći balkanski rat za daljnje širenje Srbije, ovaj put prema Zapadu) bile su okidač za tridesetogodišnji svjetski rat 1914.-45. koji je naposljetku srušio sve europske imperije.  

Prvi svjetski rat okončao je trijumfom „pomorskih imperija“ (Velike Britanije, Francuske i USA) i urušavanjem „zemaljskih imperija“ (Njemačka, AU, Rusija i Otomanski  imperij). To urušavanje otvorilo je prostor zamisli o nacionalnom samoopredjeljenju. Dodajmo da su koncem prvog svjetskog rata među najistaknutije zagovornike te zamisli spadali jedan Amerikanac (predsjednik Woodrow Wilson) i jedan Rus (Lenjin). Srednja Europa postaje „balkaniziranom“, u njoj nastaje mnoštvo nacionalnih država: Poljska, Njemačka, Litva, Latvija, Estonija, Mađarska, Austrija, jedna dvonacionalna Čehoslovačka i jedna tronacionalna Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Ali tek koje desetljeće kasnije baš svaka od njih bit će pregažena od nacista (koji su, kaže Snyder, tradicionalne europske kolonijalne metode htjeli primijeniti na ostale srednje- i istočno-europske narode) a potom će Srednju Europu presjeći „željezna zavjesa“ između upravo Amerikanaca i Rusa. Nacionalne države pokazale su se nesposobnima da same sebe obrane pa bivaju pukim „klijentima“ „velikih sila“.

Nakon okončanja 2. svj. rata, urušavanjem svih europskih “pomorskih (kolonijalnih) imperija” (britanskog, francuskog, nizozemskog, španjolskog, portugalskog), a potom i nakon urušavanja sovjetskog imperija, imamo jedan novi oblik državne organizacije u Europi. Ne treba imati iluzija:

Evropska Unija je unija luzera, zemalja koje su tokom „kratkog“ dvadesetog stoljeća izgubile državni suverenitet i povijesni subjektivitet… (William Klinger, link)

Iako i Snyder naglašava to luzerstvo, on ga ne vidi kao nešto puko negativno za Europljane. Hegel u Fenomenologiji duha razrađuje odnos gospodara i roba kao ishod jedne borbe na smrt, u kojoj poraženi, prestrašivši se smrti i stoga prihvativši ulogu roba, zapravo biva prisiljen kroz rad razvijati samog sebe i odnose s drugima te se tako približavati nekom univerzalnijem stajalištu, dok pobjednik/gospodar stagnira budući da ne vidi potrebu da se mijenja. Snyder navodi istu tu lekciju: u pravilu gubitnici u ratovima (barem oni koji sebi priznaju poraz) potom provode reforme. Glavni pozitivni rezultat toga poraza dugovječnih europskih imperija i poraza kratkovječnih europskih nacionalnih država trebalo bi biti napuštanje imperijalnih ambicija. “EU je postimperijalna.” I doista ne samo da nacionalne države u Europi nakon 1945. međusobno poštuju granice (a za nadati se da će odustati i od ostataka kolonijalizma spram neeuropskih zemalja), nego i EU u pravilu pokazuje stanovitu nevoljkost za vlastitim širenjem. Kroz Uniju su Europljani također riješili jedan od dva ranije spomenuta problema nacionalnih država, naime stvorili su dovoljno velik zajednički ekonomski prostor. Ali što je s drugim problemom, da velike sile doživljavaju nacionalne države kao puke „klijente“ (ili svoje ili neke od suparničkih velikih sila) a ne kao stvarne subjekte međunarodnih odnosa? Izgleda da je Snyderu strano gledište po kojemu bi EU zapravo bila tek jedna velika skupina takvih „klijenata“ jedine preostale zapadne velike sile, naime USA (on zapravo uopće ne spominje USA u ovome europskom kontekstu 😮 ). Ako je užasno iskustvo prošloga stoljeća pokazalo da je suverenost pojedinačnih europskih nacionalnih država najkraći put ka njihovom nestanku (što je uostalom glavni razlog za sadašnje rusko podržavanje raznih nacionalnih “suverenizama” po Europi), može li njihova dovoljno velika, bogata, razvijena, itd., Unija postati suverenom? Žele li uopće to njene nacije i građani?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s