Bolesti narodâ? Milan pl. Šufflay
Često se je već puta pokušala učiniti prispodoba između naroda i organizma, izmedju jedne socialne složene skupine i pojedinačkoga života. Upozorilo se je, da kod naroda baš kao što i kod pojedinaca oštećenje ili izginuće jednog organa, jedne česti, djeluje na cjelinu i obratno, razvoj jedne česti dobro djeluje i na stanje cjeline. Reklo se je, da i narodi proživljuju svoju mladost, muževnost i starost, da se pojavljuju i umiru slično ostalim organizmima, da imaju svoje zdravlje i svoje bolesti. Nekoji su sociolozi pošli predaleko, pa su htjeli čitavi socialni život i u sitnicama prispodobiti organičkom životu pojedinih organizama. Ovo nije uspjelo, te je dovelo do bludnja i nastranosti, ali uza sve to se ne da poreći da sličnosti imade i ako je ipak život socialni već po svojoj kompliciranoj naravi različit ponješto od života individualnoga. Bilo je već odavna glasova, koji su kušali odrediti i dobu života naroda, te je prije pol vieka jedan Francez na temelju povjestnih študija postavio kao neko pravilo, da narodi žive od 800 do 2000 godina, a onda izumiru. Ipak valja biti u tom oprezan: prije svega ima dosta naroda koji dulje žive, a onda nije uviek oslabljenje snage nekoga naroda ujedno znakom njegove starosti i smrti, nego vidimo prečesto, da narod, koji već izgleda na umoru, opet se odozdol pomladi, jer imade u puku dosta regeneratorne snage i kao neku životnu rezervu.
Ali uza sve to ne da se poreći činjenica, da narodi oslabe, raztruju se i izginu, da imade narodnog zdravlja i narodne bolesti, pa treba da se te bolesti iztraže i nadju liekovi, koji će narod opet ojačati i održati ga na životu, kao što ima prečesto puta i za pojedinca liekova, koji ga otmu smrti i opet ojačaju, te mu produlje život. Moderna antropološka struja bavi se i narodnom bolešću, proučava patologiju, terapeutiku i higienu naroda, tj. uzrok bolesti, liekove proti njima i sredstva da se bolest predusretne. Ovdje ćemo iznieti opažanja francuzkog antropologa D. Daniela G. Brintona, objelodanjena u „Polit. Antrop. Revue“.
Pisac se nada, da će današnja znanost, ako se dobro uporabi, u velike pomoći narodima, očuvati ih od bolesti i rasapa i ojačati. Pod narodnom se bolesti razumije kronična nesposobnost jednoga naroda kao cjeline, da upravlja svoje djelovanje u smislu svog samoodržanja. Narod može propasti ne samo onda, ako svi njegovi članovi budu bilo u kojem pogledu nesposobni za život, dakle bolestni, nego i onda (a to je najobičnije), ako se bolest i ne dotakne većine naroda, nego samo nekojih njegovih najvažnijih česti. Kod pojedinca bude da oboli jedan organ (srce, glava, želudac, pluća, bubrezi) a ostali su posve zdravi, a ipak pojedinac umre. Tako je i kod naroda kod kojega je izrodjeno ili vladajuće plemstvo ili svećenstvo, ili uobće vladajući soj, koji onda povuče u rasulo i propast cieli narod.
Dvie su vrsti bolesti naroda: tjelesne (fizioložke) i duševne (psiholožke). Ali kao što liečnik svadja prije svega i duševne bolesti na tjelesne, tako je i kod naroda glavno vrelo bolesti u narodnom tielu. Tjelesne bolesti dieli francuzki pisac na četiri skupine: prva je nedostatno hranjenje, druga je otrov, treća živčani potres, četvrta je spolno odrodjenje. Duševne se pako bolesti diele u dvie skupine: u bolesti čuvstva i bolesti intelekta.
Slabo hranjenje djeluje posve očito na čitavo tielo čovjeka, a prema tome i na krepost naroda. Narod, koji se slabo hrani, ponajprije je tjelesno kržljav, slabo raste, a onda je izložen duševnim bolestima, koje ga razaraju i raztaču mu tielo. Englezki historičar Buckle je jednom uztvrdio, da se može povjest naroda tumačiti po tom, kakova je bila njihova hrana. Izkustvo nas uči, da je to istina. Oskudno hranjenje je izvor duševne i tjelesne degeneriranosti. Ali se mora odmah naglasiti, da se ne mora ta oskudica sastojati u absolutnom pomanjkanju hrane. Ima naroda, koji mnogo jedu, a ipak su slabi. Zašto? Jer je glavno, da hrana bude i hraniva za tielo, da ga ne mlohavi, nego jača, da bude dobro priredjena i probavna, te da ju ne treba uz prevelike poteškoće pribavljati. Slabo hranjeni narodi slabih su mišića, slaba rasta tiela i nesposobni, da koracaju s napredkom. Lapi, Bušmani i drugi narodi kržljavi su, jer se zlo hrane. Sjeverni Talijani su slabi i degeneriraju, jer im rižina žitna hrana ne valja. Jugo-zapad Sj. Amerike je slab, jer je hrana i ako obilna, ipak neprobavna.
Drugi izvor ove bolesti čine otrovi. Liečnici su ustanovili, da je alkoholizam jedan od glavnih elemenata narodne degeneracije. Umjereno uživan nije štetan, ali obično ga narodi ne uživaju umjereno, a što su civilizovaniji, to su neumjereniji. Alkohol je izvor premnogih narodnih bolesti. A uz njega dolaze i druga narkotika i dražila. Prekomjerni užitak kave degenerirao je Arape u Sahari. Koka je isto tako štetan, te ga američki Španjolci u Peru-u u Južnoj Americi zabraniše. Duhan je isto tako štetan. Narod pušača podleći će narodu nepušača. Uz ove otrove ima i drugih. Takav je n. pr. malarija, koja oslabi narode tako, da su nesposobni za svaki rad i napredak. Ima zemalja, u kojima je posve uništila čitava plemena. Nadalje su tu infekcije vode, kretenizam, lepra, sifilis, sve bolesti i otrovi, koji se šire i uništuju pokraine i narode, a od kojih bi se ipak moglo očuvati i obraniti.
Liečnici poznaju jedan posebni duševni pojav pod imenom „choc“ (šok), što je kao neki potres živaca i pretjerani strah. Liečnik n. pr. zna, da će jedna operacija u normalnim prilikama dobro izpasti, ali ako se bolestnik prepadne operacija oslabi tako, da podlegne. Ovakav potres znade da zahvati čitave narode i oduzme mu sve sile.
Kad je Cortes sa 100 vojnika mogao da osvoji američke Azteke, koji su imali 100 000 vojske, onda je to bio ovaj choc, koji je oduzeo svaku odpornu snagu amerikanskim urodjenicima. Isto je bilo kad je Pisaro osvojio Peru, koji je pao kao kućica od igraćih karata čim je dodirneš. Kad je u 14. vieku u Evropi harala kuga, pomrlo je 24 milijuna ljudi. I oni su većinom bili zahvaćeni ovakovim strahom, koji im je oslabio tako tielo, da ga se lako prihvatila kuga. Poznato je naime, da pošasti najviše haraju one, koji klonu, koji se boje, koji od straha oslabe. U ono doba se razbježale i vojske i da je došao i najmanji ratnički narod sa iztoka, bio bi bez muke osvojio cielu Europu. I često puta narodi ne uspiju ili propadnu od ovakvog paničnog straha i preneraženja.
(…) Napokon je i seksualni razvrat i razkoš štetan. Jedan talijanski pisac ustanovio je inferiornost Romana prema Germanima i pronašao, da je tomu uzrok, što Romani najveći dio svog života misle na žene, te razvijaju ćutilnost, pa time slabe i ne rade, dočim Germani misle na rad, pa za to su i jači i napreduju. Ćutilnost takodjer slabi narode.
Prelazeći sada na bolesti narodnog duha, francuzki pisac najprije ustanovljuje činjenicu, da imade prirodjene duševne slabosti tako n. pr. kod nekih divljih naroda Oceanije, koji uobće ne mogu da sliede nikakav argumenat, nikakav dogadjaj, koje dodir sa civilizacijom samo zbunjuje i u propast riva. Isto tako imade naroda ili skupina u narodu, koje su sklone zločinu. Gdje se zločinaštvo preko mjere pojavi, to je znak narodne bolesti i skore propasti. Ali mora se zločin shvatiti u svojem širokom smislu, a ne pretiesno. Zločinac je onaj čovjek, koji bi htio da iz sebičnog uzroka oko sebe uništi socialnu eksistenciju i razori okružujući ga socialni svijet. Treba naglasiti: iz sebičnog uzroka! Jer ima i slučajnih zločinaca, koje učine prilike. Ali sebični namjerni zločinci su rodjeni i njihovo umnažanje je bolest narodna. Ali moramo upamtiti i to, da takovo prirodjeno zločinačtvo ne mora uviek da se očituje u ubijanju i da dođe pred sud. U obće onaj, koji ruši iz sebičnosti ono što družtvo u poštenom trudu kroz generacije sagradi, pokazuje nagnuće zločinu. Sebičnost sama po sebi, koja se ne obazire na družtvo, ako je previše razvijena, znak je bolesti narodne. A napokon spadaju u skupinu duševnih bolesti čuvstva i narodne iluzije. Imade mnogo slučajeva, da su iluzije upropastile ciele narode. Narod bude uhvaćen poput ciklona kojom fiksnom idejom, poda se sliepo kome vodiču, izvrgne pogibelji i koji put propasti, jer izgubi sposobnost zdravog rasudjivanja i duševnog ravnovjesja. Ima raznih iluzija; ima ih religiozne naravi koje n. pr. zavedu narod vjerom, da će mu nebo pomoći, pa se ludo baci u ralje propasti. Ima ih patriotske naravi, kad narod misli da je najbolji, da je najjunačniji, da je uz njega cio sviet, pa nastrada. A ima i filozofskih iluzija. Indijom vlada takova iluzija. Tamo tek nešto preko 50 000 englezkih vojnika vlada sa 50 milijuna ljudi. Za što? Jer Indijci ne vjeruju u zbiljnost ovog svieta nego drže, da je viša realnost tek subjektivne naravi. I to sputava njihove sile. Cio je život za njih tek varka. Englezi ne misle tako, pa za to i izvukoše deblji kraj batine.
Napokon navadja francuzki anstropolog kao zadnju kategoriju bolesti naroda vladajuće ideje. Začudno je – kaže, – kako koji put vladajuće ideje izlažu narode najvećim pogibeljima, dapače i smrti. Jedni su upravo zaposjednuti od fiksne ideje osvajanja, te utroše svu svoju snagu u taj, često puta nemogući cilj. Drugi se podadu izključivo umjetnosti, kao n. pr. stari Grci, dočim su se dotle Rimljani vježbali u oružju, te podjarmili Grčku. I može se uzeti za pravilo, da je jedan od poglavitih uzroka propasti naroda bio taj, što su njegovi vodje obuzeti nekom idejom, što nije bila primjerena prilikama i vremenu. Prema tome ima i intelektualnih bolesti naroda. Ovamo spadaju narodne uzrujanosti, nervozna razdražljivost, koje bi mogli nazvat skoro epidemičkom histerijom naroda. Najbolji primjer nam u tom pogledu pružaju križarski ratovi. Ciela Europa je bila zahvaćena tom histerijom polazka u svetu zemlju. Djeca od šest, sedam i devet godina poduzimahu križarske ratove, te polažahu sama u daleke, nepoznate zemlje. A isto i odrasli tako, da je u nekim krajevima na sedam ženskih ostajao po jedan mužkarac kod kuće.
U našim danima javlja se često i drugi pojav razdražljivosti i sa njom svezane depresije. Prvu zovemo šovinizam. Šovinista neprestano vjeruje, da je samo njegova domovina pozvana da vodi civilizaciju, da je samo ona najbolja, te prezire sve ostale narode. Ali narod, koji je obterećen ovim pogreškama, morat će propasti neminovno. Pošto si takav narod utvara, da sve zna, da ima već sve potrebne ideje, da mu ništa ne treba uzeti ni učiti od drugih, on ništa i ne uči, ne vidi i ne brine se, te tako zaostane i napokon se nadje pred jačim, koji ga potisne ili svlada. Protimba šovinizmu je pako depresija. Imade naroda, koji imadu sami o sebi tako slabo i kukavno mnienje, da se u obće ni ne bore više. Tako se n. pr. u staroj južnoj Italiji naseljeni Grci osmah predali Rimu, te su samo plakali, kako ne mogu ništa da učine za svoj spas. A čim se narod prepusti pukom lamentiranju, on je propao. Isto tako danas fatalizam orientalaca i prirodjena kukavnost Kineza imadu svoj korien u narodnoj depresiji.
Evo ovako tumači izlaže Francuz bolesti naroda. I u istinu, ako se samo malko zamislimo, dati ćemo njegovoj diagnozi pravo. On nije pokušao da sam iznese liekove proti pojedinoj od tih bolesti, a nije pokušao da nas upozori ni na higienske mjere, kojima se može već unapried odkloniti svaka od tih bolesti. Ali toga napokon i ne treba. Svaki misaon čovjek će i sam prema posebnim prilikama svoga naroda, kraja ili družtva doći na te liekove i na te mjere. U ostalom u novije se doba mnogo radi oko izradbe narodne i družtvene terapije i higijene, pa vani u svietu postoje i čitave udruge, izdaju se brojne knjige, brošure i revije s tom namjerom, a i državna politika upućuje i revije s tom namjerom, a i državna politika upućuje se pomalo tim pravcem.
Nego, na koncu bi mogli još nešto primjetiti. Bi se moglo reći, da sve od navedenih bolesti nalazimo u raznim razredima ili krajevima svih modernih, pa i velikih i jakih naroda, pa da ipak sviet ide napried i ne propadaju narodi. Ovo je istina, ali se ne radi samo o tome, da te bolesti postoje, jer i tielo svakog pojedinca više manje imade dosta raznih bakcila i bolesti, ali ove su ograničene, ili se tek polako razvijaju, ili ih obći razvoj i zdravlje tiela i način života svladava. A onda treba opaziti i to, da se tu radi i o relativnom stupnju tih bolesti kod modernih naroda. Svaki imade svoje bolesti i svoje jakosti, pa se nekako razvoj drži. Ali ipak možemo opaziti i iz danas postojećih odnošaja medju narodima i iz razmjera snage, da tu glavnu ulogu igraju narodno zdravlje i narodna bolest.
Za to je uza sve to ovo razmatranje Franceza veoma poučno, osobito za nas male narode, a naročito Hrvate. U raznim krajevima, ili raznim slojevima, ili skupinama mogli bi lako zamjetiti gotovo sve navedene bolesti, gdje jače, gdje slabije. Ne kažemo, da su nas već posve okužile, ali nepobitna je činjenica, da sve naše nedostatke u politici i družtvu, sve neuspjehe, sav naš današnji položaj imademo daleko više pripisati pojedinoj od tih bolesti, nego li vanjskim prilikama i nesreći. Tu upliva i naša slaba ekonomija i prema tome hrana i alkoholizam i drugi otrovi i strah i panički kukavluk nekih skupina našega družtva i neplodnost u nekim krajevima, i ćutilnost u drugim, tu imamo i družtvenih sebičnjaka, koji ruše bezobzirno socialno narodne stečevine, tu dosta nacionalnih iluzija, tu jednostranih ideja, razdražljivosti, stranačke histerije, a onda opet i depresije. I za to bi morala prva briga narodnih ljudi, udruga i štampe biti da potraži dolične liekove i da podržaju mjere da se te bolesti ne rašire, izoliraju, uguše ili predusretnu, jer sa narodnim zdravljem porasti će nam i narodna snaga, a s njom bez sumnje doći i narodni uspjesi.
Izašlo u „Obzoru“, 17. lipnja 1905., god. br. 139.
nagovor na filosofiju 
Ćao Davore,
Nadam se da ćemo zajednički oživeti ove “mrtve” duše i da će neko uskrsnuti da nešto napiše…..
Srdačan pozdrav Djordje Savic
—
KOMENTAR
Na dva teksta sa sajta “nagovor na filosofiju“ pod nazivom „Bolesti narodâ? Milan pl. Šufflay“ i „Nacionalna država i balkanizacija Srednje Europe? (uz Timothy Snydera)“
Poštovani Davore,
Nadam se da će ova veoma aktuelna tema pokrenuti korisnike tvoga sajta, kao i filozofe da nešto o njoj napišu.
Na Goglu ima toliko toga o ovoj temi, da ja ne bih komentarisao tezu Timothy Snyder da je „iskon nacionalnih država Balkan“, da su one „1820-ih bile model za Europu, a potom i za svijet“. Uz to još i da su „Srbi kao prvi bili osposobljeni postići svoje oslobođenje i regenerirati svoju državu samo zato što su kroz svoju nacionalnu Crkvu imali jednu nevidljivu, ali stoljećima konstantno djelatnu pogonsku snagu za ponovnu uspostavu njihove države“.
Pošto je Timothy Snyder, američki istoričar i saradnik Instituta za ljudske nauke u Beču (ako je to on), verovatno nije informisan o dinastiji Nemanjića i Srpskoj dinastiji od pre 1821. godine, pa nije mogao da utvrdi da li su i u doba Nemanjića u tim državama živeli u većini Srbi i da konstauje da li je i to bila nacionalna država. Tada bi verovatno utvrdio da te države su tada obično imale u Vladaru, Kralju ili Caru, istovremeno i arhiepiskopa, poglavara ili patrijarha.
Ne bih ulazio ni u to, jer toga ima na Goglu, da li su tada postojali Hrvatski kraljevi i Hrvatske dinastije, da li postoje manastiri i crkve koje su oni ostavili za sobom, i da li su im tu i njihovi grobovi, i da li su i oni u tom Srednjem veku objedinjavali u svojoj vlasti i versku ulogu.
Verovatno bi on utvrdio da tadašnji Srbi nisu bili isto ono što su i današnji Srbi. A isto tako da tadašnji Hrvati nisu bili današnji Hrvati.
Ako tu dodamo da je i Milan pl. Šufflay (č. Šuflaj; Lepoglava, 8. studenog 1879. – Zagreb, 19. veljače 1931.), mađarskog porekla, koji se rodio i živeo u Austrougarskoj i Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca da bi bio ubijen u Kraljevini Jugoslavije, pa ne znam kako je on bio „hrvatski povjesničar“, pa valjda je bio Jugoslovenski povjesničar mađarskog porekla.
A ako bi se ušlo u sve to, i ako bi svako pogledao, u svojoj familiji, ko su mu bili preci, otac i majka, babe i dedovi, prababe i pradedovi, ne moramo ići dalje, onda bi utvrdili koja sve krv teče u njihovim arterijama i venama.
Za današnje Srbe, siguran sam da mnogi imaju Bugarske, Hrvatske, Mađarske i ko zna koje još pretke, a današnji Hrvati Austrijske, Srpske, Mađarske, Italijanske i ko zna koje još pretke.
I onda, kažite vi meni, šta je to nacionalna država???!!! Ne treba da nam o tome priča američki istoričar.
Ali, mi imamo i doktora filozofije Austrijskog porekla, koji je rođen u Donjem Kraljevcu i koji je jako dobro poznavao prilike kod nas u to vreme, i koji je mnogo pisao o Srbima i njihovoj ulozi u 1. Svetskom ratu, dr Rudolfa Štajnera, za koga izgleda u današnjoj Hrvatskoj, ne kažu hrvatski filozof i istoričar. Zašto to???!!!
A Rudolf Štajner je dao celom svetu antropozofiju, govorio je i o istoriji (okultnoj), o narodima i nacijama, o nacionalizmu, o državama, i pored svega ostalog dao je svetu i predlog Tročlanog društvenog uređenja. U takvom uređenju se razdvajaju funkcije Države, Privrede i Kulture ili Duhovnog.
A o kakvoj nacionalnoj državi govori Timothy Snyder i Milan pl. Šufflay? O državi jednog lonca, jedne šerpe u kojoj se svi sastojci zajedno kuvaju. Kod Snydera samo jedna nacija a kod Šufflaya jedna „socialne složene skupine i pojedinačkoga života“.
A šta je to? Pa jedna „papazjanija“.
Šta kaže antropozofija i Rudolf Štajner?
U mnogim statistikama, recimo o balkanskim državama, možete da čitate – ljudi se danas baš podučavaju o prilikama spoljnjeg sveta, procenjuju bilo koje situacije svetske politike ili tome slično, pomoću statistika: toliko i toliko Grka, toliko i toliko Srba, toliko i toliko Bugara ! I onda se tu može izračunavati koji su opravdani zahtevi grčkog elementa, bugarskog elementa, srpskoga elementa. Kada se zatim nešto tačnije pogleda, što znači, da se to poveže s iskustvom onoga što je stečeno kao apstraktno znanje o broju Bugara, Srba, Grka u Makedoniji, tada se možda otkrije da je otac upisan kao Grk, jedan sin kao Bugarin, drugi sin kao Srbin ! Sada bi se htelo znati, našta to uistinu izlazi. Može li familija zaista biti stvorena tako da je otac Grk, jedan sin Bugarin, drugi sin Srbin?
Materijalni napredak je istrčao ispred dobre volje za duhovnim znanjem te je čovečanstvo bilo nadmašeno od ovog materijalnog napretka i svega što sadrži pomoću strasti i nagona u ljudskim dušama. Izvana ovo se nedvosmisleno pokazuje u činjenici da to nisu ideje koje teže prema harmoničnoj koegzistenciji ljudskih bića na Zemlji – drugim rečima – nisu hrišćanske ideje – koje su najviše, već one koje, u krajnjoj neumerenosti, dele čovečanstvo i vode natrag u kulturne periode za koje bi pretpostavili da su davno prevladani. Monstruozna anomalija leži u načinu na koji nacionalizam može tako snažno držati nacije.
Fundamentalno, nacionalizam je ništa drugo nego posledica nedostatka ideja.
Svaki čovek, individua, ima svog Anđela, a narod ima svog Duha Naroda. Rad duhova naroda u ljudskom biću ima svoj efekat kroz organe koji su povezani s sastavom ganglija (to je nervni sastav, sastav ganglija, sastav solarnog pleksusa). To je zašto je nacionalnost nešto toliko udaljeno od svesti, nešto što radi na ovakav demonski način.
Više nego što bi neko mislio, problem nacionalnosti treba da se gleda u odnosu na problem seksualnosti. Pripadanje naciji ima istu organsku osnovu – sastav ganglija – kao seksualni element. Uzbuđenje nacionalističke vrste, koje posebno jako radi u nesvesnom ako nije podignuto u Ja-svest čineći to pitanjem karme kako sam opisao neki dan, veoma je slično seksualnom uzbuđenju. Nije dobro da se glanca preko ovih stvari čineći da su emocionalne iluzije i čežnje nacionalnih osećaja plemenite, dok seksualni osećaju to nisu.
Ove procjene o nacijama nikada ne dotiču ono što je stvarno. Ljudi koji pripadaju određenoj naciji rade prosudbe o drugim nacijama ne shvaćajući da one nemaju nikakav sadržaj.
Da bi dobili razumijevanje takve vrste za koju su mnogi naši prijatelji izrazili želju, moramo isto tako raditi na razumijevanju konkretne realnosti duše naroda. Naše materijalističko doba i način osjećanja naginju da pobrkaju dušu naroda sa individualnom dušom. Mislim, kada govorimo o narodu, naciji, vjerujemo da je to povezano s pojedincima koji sačinjavaju tu naciju.
Neizmjerno važna istina leži u činjenici da netko živi unutar određene duše naroda samo u jednoj inkarnaciji, dok nosi unutar vlastitog bića nešto dosta različito, nešto neizmjerno veće i ipak i neizmjerno manje od onog što živi unutar duše naroda. Identificirati nekog sa dušom naroda je, u stvarnosti, potpuno lišeno značenja jednom kada se ide dalje od onog što je opisuje riječima kao što su ljubav prema očevini, ljubav prema domovini, patriotizam i tako dalje. Ove stvari ćemo ispravno razumjeti, samo ako pogledamo ozbiljno i duboko na istine reinkarnacije i karme.
Na primjer, pozvati ću se na ono što sam ovdje rekao prije par dana. Nacija u cjelini je individualitet takve vrste da se ne može uspoređivati sa ljudskim individualitetima, koji žive ovdje na fizičkom planu i zatim prolaze kroz razvoj između smrti i novog rođenja. Nacije su prilično različiti individualiteti. Kao što možete vidjeti iz svega što nalazimo u našoj antropozofskoj duhovnoj znanosti, duh naroda, duša naroda, je nešto različito od duše pojedinog ljudskog bića. Besmislica je govoriti u materijalnom smislu, kako se čini danas, o duši naroda dok se u pozadini nečijeg uma misli na nešto što čini dušu pojedinca — čak iako se, naravno, to sebi ne priznaje. Tako čujete da ljudi govore o ‘francuskoj duši’; ovo se stalno govori proteklih godina. To je besmislica, čista besmislica, jer je to analogija uzeta od pojedinog čovjeka i primijenjena na dušu naroda.
Tročlano društveno uređenje, danas, još uvek nije implementirano u svetu, i mnogi kažu da je utopija, e pa baš zato, danas imamo opšti haos, recesije, jad i bedu, neizmernu aroganciju, mržnju ubijanje i smrt, zato jer se svi kuvamo i JEDNOM državnom loncu.
Mr Đorđe Savić,
Pančevo, 2022
Sviđa mi seSviđa mi se