sloboda, jednakost, bratstvo? (uz filmsku trilogiju Krzysztofa Kieślowskog)

Filmsku trilogiju Krzysztofa Kieślowskog Tri boje: Plavo (1993.), Bijelo (1994.), Crveno (1994.) odgledao sam u svojim ranim dvadesetima, kad su ti filmovi izlazili. Bili su mi zanimljivi, ali mi je tada vjerojatno mnogo toga bitnog u njima promaklo. U zadnjih godinu dana sam ih ponovno gledao (u obratnom redoslijedu), pa su mi pokrenuli neke misli o idealima na koje se odnose: sloboda, jednakost, bratstvo.

Zapad je implementirao ta tri pojma na političkom ili društvenom planu, ali sasvim je druga stvar na osobnom planu. I zato smo zamislili ove filmove. (Krzysztof Kieślowski)

Plavo: sloboda

Glavna junakinja Julie, nakon smrti petogodišnje kćeri i muža u automobilskoj nesreći, prelazi put između dva shvaćanja slobode, „slobode od“ i „slobode za“. U toj životnoj tragediji, u nepodnošljivosti razdvajanja od onih s kojima je jedno, jedino što joj preostaje jest osloboditi se i od sebe. Sloboda od biva ekvivalentna smrti. Kad je strah (?) zaustavi u pokušaju da to doslovno ostvari, kad ne uspije izvršiti samoubojstvo, odluči živjeti kao da je mrtva. Svakako već jest slobodna ekonomski (ima novca do kraja života), ali to nije dovoljno. „Što radite, čime se bavite?“ „Ničim.“ Da bi bila slobodna i od sebe uništava sve što je podsjeća na prošlost (nigdje u filmu ne vidimo npr. posjete groblju, slike djeteta i sl.), uključujući i njenu muziku: nedovršenu kompoziciju jednostavno baca u smeće (iako joj se u umu nastavlja razvijati). Prekida sve odnose i bježi u anonimnost. Hoće utrnuće (ideal hinayana buddhizma), svršetak naprosto, ništa. (Redatelj to sugerira povremenim potpunim zamračenjima ekrana.) Sloboda ovdje nije free will nego free won’t, ne slobodna volja nego sloboda odbijanja. Iako se njen biološki život i dalje odvija, sve iznad toga prestaje.   

Ono što dovodi do preokreta, do jedne nove slobode, jesu drugi ljudi. Ne željeni, ali neizbježno doživljeni, oživljuju u njoj inherentnu dobrotu, želju da bude plemenita (kako joj kaže muževa ljubavnica). Susjeda prostitutka, senilna majka, mladić svjedok nesreće, muževa ljubavnica, pomoćnici u kući, naposljetku suradnik skladatelj. Sloboda od svega postaje sloboda za, ideal više nije utrnuće/smrt nego život s drugima i za njih (bodhisattva kao ideal mahayana buddhizma). Ono „za“ u formuli „sloboda za“ može jedino biti dobro: „sloboda za dobro“. Sloboda je izbor između da i ne; time da nečemu kažemo „da“ pokazujemo gdje nam leži dobro. Naš organ za prepoznavanje dobra je ljubav. Roditeljsku ljubav Grci su nazivali storge, a božansku agape (oni koji su lišeni dara vjere mogu to, poput buddhista, čitati „sućut“). Juliena tragedija slijedi iz storge koja je sad postala nemoguća; bez nje preostaje jedino „ništa sam“ (outhen eimi). Ali ta „smrt“ utrnuća ne oslobađa, nije kraj. Film o slobodi ne okončava himnom slobodi, nego Pavlovom Himnom ljubavi (agape).

Kad bih sve jezike ljudske govorio

i anđeoske,

a ljubavi ne bih imao,

bio bih mjed što ječi

ili cimbal što zveči.

Kad bih imao dar prorokovanja

i znao sva otajstva i sve spoznaje

i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao,

a ljubavi ne bih imao – ništa sam!

Ljubav je velikodušna,

dobrostiva je ljubav,

ne zavidi,

ljubav se ne hvasta,

ne nadima se

sve pokriva,

sve vjeruje,

svemu se nada,

sve podnosi.

Ljubav nikad ne prestaje.

Prorokovanja?

Uminut će.

Jezici?

Umuknut će.

Spoznanje?

Uminut će.

A sada ostaju vjera, ufanje i ljubav – to troje.

Ali najveća je među njima ljubav.

(Iako Kieślowski insistira da se u ovim filmovima ne bavi politikom nego osobnim emocijama teško je zanemariti da je naslov kompozicije Pjesma za ujedinjenje Europe. Imamo li ipak i neku političku poruku? Jesu li narodi Europe nakon tragedija tridesetogodišnjeg rata 1914.-45. doista, poput Julie, nadogradili agape na srodničku ljubav (storge) prema onima s kojima dijele porijeklo („nacija“)? „Tko zna je li rat dovoljan, ali on nikad neće okončati ne dohvati li se ona palmina grana koju samo duhovna moć može podariti“, proročki je pisao Novalis u Europa ili kršćanski svijet.)

Bijelo: jednakost

Tradicija nam je predala motiv dvaju drevnih filosofa od kojih jedan plače a drugi se smije. Plače Heraklit, čiji je tragični uvid bio da se ono što je u osnovi Jedno stalno dijeli i razdvaja. Smije se Demokrit, čiji je komični uvid bio da naše životne drame iz jedne strogo vanjske perspektive, odvojene od samog događanja, izgledaju poput hrpe čestica koje se slučajno sudaraju. Film Plavo bavi se nepodnošljivošću razdvajanja od onih s kojima smo jedno, pa je tragedija; film Bijelo se bavi silama privlačenja i odbijanja dviju takvih slučajno susrelih čestica koje ne uspijevaju biti jedno (ljubavni par) pa je (crna, nasuprot naslovu) komedija. Ljubav je, dakle, pokretač radnje i u filmu o jednakosti, ali ovaj put se radi o erosu, ljubavi između nejednakih (ovdje muškarca i žene). Ono što je izvor erosa – nejednakost – izvor je i problema. Kod erosa, za razliku od sila među demokritovskim česticama, ne vrijedi treći Newtonov zakon. Karol (poljska verzija Chaplinovog imena) voli Dominique više nego što ona voli njega.

Njegova ponižavajuća spolna nemoć izgleda kao odraz opće nemoći u kojoj se našao: u stranoj zemlji loše govori jezik, žena mu izgleda predobro za njega, naposljetku ostaje bez posla, bez novca, bez žene, čak i bez putovnice, a vjerojatno ga traži policija. Imigrant koji prosi u podzemnoj, nitko i ništa. Kroz razne peripetije svoju silnu žudnju uspijeva sublimirati u drugom smjeru: u Poljskoj postaje jedna druga vrsta ništarije, penje se prema vrhu tranzicijskog divljeg kapitalizma. S jednim ciljem: uzvratiti Dominique jednakom mjerom. Tek kad se ona nađe u situaciji jednakoj onoj u kojoj je on bio – nemoćna i u zatvoru u stranoj zemlji – tek tada, neočekivano za oboje, ona može uzvratiti ljubavlju jednakom njegovoj.

(Političke aluzije ovdje su izraženije nego u prvom filmu. Impotencija Poljaka dok nastoji živjeti u Francuskoj, kao i Francuskinja koja s podsmijehom odbacuje njegovu ljubav, mogli bi biti šifra za odnos zapadne Europe spram nas kasnih pridošlica. „Tranzicija“ znači da se od srednje i istočne Europe očekuje da naprosto postanu ono što zapadna već jest, bez da tome modelu doprinesu ičim novim, ičim svojim. Za nadati se da ressentiment kao posljedica te nejednakosti neće dovesti do tako radikalnih poteza u političkoj sferi na kakve se u filmu Bijelo odlučio Karol.)

Crveno: bratstvo

Bratstvo je ovdje sasvim udaljeno od sekularizirane društvene „solidarnosti“, kako se danas taj treći ideal obično tumači. Radi se o nečemu sasvim drugome, otprilike o onome što je slavni švicarski psiholog C. G. Jung pokušao opisati pojmom sinkroniciteta. Ali se čini da pjesništvo tu još uvijek pogađa točnije od znanosti: Tin Ujević je to nazvao „pobratimstvom lica u svemiru“, gdje „ima i drugih nego ti koji nepoznati od tebe žive tvojim životom“ i „više vas ste isti“. Kieślowski možda nije čitao Ujevića, ali jest Wisławu Szymborsku.

Oboje su uvjereni

da ih je povezao iznenadan osjećaj.

Lijepa je takva sigurnost,

ali nesigurnost je ljepša.

Drže, budući da se prije nisu poznavali,

da među njima nikad ništa nije bilo.

A što bi na to ulice, stube, hodnici

na kojima su se mogli davno mimoilaziti?

Htjela bih ih zapitati

ne sjećaju li se –

možda u kružnim vratima

nekoć licem u lice?

neko «oprostite» u gužvi?

glas «pogrešno» u slušalici?

– ali znam njihov odgovor.

Ne, ne sjećaju se.

Jako bi ih začudilo

da se već dulje vrijeme

poigrava s njima slučaj.

Još ne posve spreman

da se za njih prometne u sudbu,

približavao ih je i udaljavao,

presretao ih je na putu

i prigušivši hihot

odskakivao u stranu.

Bilo je znakova, signala,

pa što ako nečitkih.

Možda prije tri godine

ili u prošli utorak

neki je listić prelepršao

s ramena na rame?

Nešto se izgubilo i podiglo.

Tko zna, možda već lopta

u zelenilu djetinjstva.

Bile su kvake i zvonca

na kojima se preuranjeno

dodir stavljao na dodir.

Kovčezi jedan uz drugi u garderobi.

Možda je neke noći bio isti san,

odmah poslije buđenja izbrisan.

Ta svaki je početak

samo neki nastavak,

a knjiga događaja

uvijek otvorena po sredini.

Pokretačka ljubav u Crveno je ona koju se obično (ne baš pogođeno) naziva „platonskom“, ne-erotska philia između starog suca i mlade manekenke. Na koncu svog života stari sudac vidi da su ovozemaljska zbivanja određena jednim višim sudom, sudbinskim (danas bismo možda rekli „karmičkim“); ipak susret s njenom mladošću, ljepotom, vjerom u ljudsku dobrotu (čak i kad je ta vjera naivna budući da ne vidi vlastito samoljublje) budi ponovno u njemu uvid da knjiga događaja ipak uvijek jest otvorena po sredini. Film završava jednom takvom otvorenom mogućnošću (sadašnjost je uvijek izbor među mogućnostima) da ta philia, kroz druge koji žive tvojim životom, postane puna sudbinska ljubav.    

***

„Zapad je implementirao“, mada vrlo nepotpuno, „ta tri pojma“ – sloboda, jednakost, bratstvo – „na političkom ili društvenom planu, ali sasvim je druga stvar na osobnom planu“: tu je za ozbiljenje svakoga od tih triju ideala, a osobito svih triju zajedno, potrebno ono četvrto.

Najveća je među njima ljubav.

Jedna misao o “sloboda, jednakost, bratstvo? (uz filmsku trilogiju Krzysztofa Kieślowskog)

  1. Svaka umetnička, filozofska ili slobodna interpretacija neke teme, može da bude uspešna i zanimljiva kao ova koju je Davor dao u tom tekstu i da zabavi i zaintrigira čitaoce. Ali, kao takva može da da jednu zbunjujuću sliku, „muti vodu“.
    Pošto je ta tema, Slobode, Jednakosti i Bratstva koju je „Zapad je implementirao“, mada vrlo nepotpuno“, na „političkom ili društvenom planu“, ali „sasvim je druga stvar na osobnom planu“, a ja bih rekao veoma konfuzna, lažna, manipulativna i u interesu čitave današnje svetske politike, koja nas uvlači u haos, rat, smrt i destrukciju.
    U antropozofiji Rudolfa Štajnera, ova tema je veoma mnogo razmatrana, ali polazeći od izreke „Čoveče, upoznaj samog sebe“. Takav čovek, kakav on stvarno izgleda, pokazuje kako on utiče na društveno-socijalni život i obratno, i kako su oni povezani sa Slobodom, Jednakosti i Bratstvom. Čovek ima fizičko telo, etersko telo, astralno telo i Ja.
    Fizičko telo, je izuzetno izvan evolucije (iako ga neki smatraju za vrh životinjske evolucije i da je nastalo od majmuna), ali ja ne smatram da sam ja postao od majmuna, a neko možda i jeste.
    Etersko telo, skoro se potpuno uklapa u oblik fizičkog tela, i ima tendenciju da podražava životinjski oblik, da mu postane slično.
    Astralno telo, ima unutrašnju srodnost s biljnim svetom.
    Ja, je srodno s mineralnim carstvom.
    Na taj način, čovek stoji u srodnoj vezi s okolinom kojom nas okružuje carstvo prirode.
    Naše Ja može da preobražava izvesnu sadržinu uzetu iz mineralnos carstva, i da to kroz umetnost, nauku i religiju, pretvori u sadašnju sadržinu kulture, što nazivamo duhovnom ili kulturnom oblasti Tročlanog socijalnog organizma. Nauku mora čovek sam da razume, religiju i umetnost sam da iznese iz riznice svoje najdublje individualnosti, iz temelja svoje ličnosti.
    Drugačije su predstave i sadržaji koji regulišu život i odnose prema ljudima. Sasvim je drugačiji stav čoveka prema čoveku, ono što se može rešiti samo zajedničkim životom, dogovorom i međusobnim razumevanjem ljudi, sve to obrađuje astralno telo, na jedan manje svestan način, nego u duhovnoj oblasti, i to sve spada u u oblast prava i politike, to je pravna oblast Tročlanog socijalnog organizma. Pravna oblast može biti osvetljna putem sporazumevanja među ljudima i jedan veliki ideal našeg današnjeg socijalnog poretka jeste u tome što smo na pravnom području proveli potpunu demokratiju, gde svi punoletni ljudi ravnopravno stoje jedni prema drugima i sporazumom dolaze do svojih prava. Mutna svest u kojoj se dešavaju promene astralnog tela, dovoljna je za pojedinog čoveka ako nađe oslonac u sporazumevanju s drugim ljudima.
    Još mutnije doživljava čovek treću oblast, koja se stvara time što čovek prerađuje svoje etersko telo. To je oblast koju čovek proživljava kao u snu i koja toliko malo ulazi u potpunu svest, da ne može biti osvetljena ni nekim sporazumevanjem među ljudima. Kada se radi o eterskom telu, kada se zbivanje odigrava u eterskom telu, nije dovoljno da čovek stoji sam prema pojedincu, već je potrebno da stoji kao pojedinac prema zajednici. Tu je potrebno da se stvaraju asocijacije (udruživanja), da se odluke donose u savezu od više pojedinačnih ličnosti, da se iskustva od više lica prikupe, pa da akcije i dela proizlaze iz asocijacija a ne od pojedinih ličnosti. Ovo nas upućuje na život, gde je pojedinac sam bespomoćan, gde će uspeti samo onda ako se učlani u skupinu, u asocijaciju, a opet asocijacija stupi u međusobnu delatnu vezu sa drugom nekom asocijacijom. Ukratko, upućeni smo ovde na onu oblast ljudskog socijalnog društva, koja se razvija u tom nejasnijem delu svesti tj. na ekonomsku oblast Tročlanog socijalnog organizma.
    Kada se uoči ovaj odnos čoveka prema pojednim oblastima društvenog socijalnog organizma, i to još posmatra s aspekta čovekovog stanja u spavanju i budnosti, u prelasku s one strane praga i ponovne inkarnacije, uočava se njegova relacija i uloga u uticaju na društveno socijalni organizam i obrnuta povezanost, tog organizma s čovekom. Rudolf Štajner kaže:
    „Treba dobro da uočimo da preobražaj koji izvršavamo tokom ponavljanih života na Zemlji, dakle preobražaj eterskog i astralnog tela, te našega Ja – utiče na pojedine oblasti socijalnog života. Ako ovamo usmerimo pogled, naći ćemo donekle ono što čovek iz sebe doprinosi svojim unutarnjim ra¬zvo¬jem da bi se formirao socijalni život. Međutim, socijalni život opet natrag deluje na čoveka. Hoću da kažem, da smo do sada promatrali upravo voljnu stranu socijalnog života, promatrali smo kako na¬staje socijalni život, kako rezultira iz razvoja članova ljudske prirode. Ali kao rezultat on je tu. Da po¬novimo: ekonomska oblast izvire iz eterskog tela, pravna oblast iz astralnog tela, a duhovna oblast nastaje preobražajem naših Ja. Ali kao rezultati stalnog izviranja i preobražavanja, ova duhovna, pra¬vna i ekonomska oblast, ove tri oblasti konačno su stvarnosti, koje onda opet deluju natrag na čoveka, na njegov dalji razvoj. Dakle, čovek ih isprva daje iz sebe, a oni zatim deluju i formiraju čoveka.“
    U duhovnom ili kulturnom oblasti Tročlanog socijalnog organizma, treba da vlada načelo Slobode, da bi svaki individualitet u toj oblast mogao da doživi svoje puno čoveštvo.
    U pravnoj oblasti Tročlanog socijalnog organizma, treba da vlada načelo Jednakosti, da bi ljudi, samim tim što su rođeni kao ljudi, imali apsolutno jednaka prava u državi gde vlada osećaj pravde i jednakosti, demokratije.
    U ekonomskoj oblasti Tročlanog socijalnog organizma, treba da vlada načelo Bratstva, s obzirom na različite sposobnosti ljudi.
    Sloboda, Jednakost i Bratstvo, proizilaze iz čovečije duhovne prirode, i odražavaju se u čovečijem organizmu, koji isto tako može da se podeli u tri funkcije, u sistem metabolizma i udova, u ritmički sistem i sistem disanja, i u sistem glave i nervno čulni. I kao što naš organizam i pored takve podele deluje harmonizovano, tako i takav Tročlani društveno socijalni sistem bi delovao harmonizovano
    Postoji i jedno drugo čuveno predavanje Rudolfa Štajnera koje nosi naziv Nada, Vera i Ljubav i njihova im mati Sofija, ali to je tema za neki drugi put.

    Mr Đorđe Savić, 2022

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s