zašto je definicija znanja trodijelna?

Definicija znanja kao opravdanog istinitog vjerovanja odbačena je već u dijalogu u kojemu je prvi put navedena, Platonovom Teetetu (201d), samo nekoliko stranica kasnije. U suvremeno doba slavni su Gettierovi protuprimjeri namjeravali opovrgnuti je, a po čini se većinskom mišljenju u tome i uspjeli; ipak izgleda da je to samo doprinijelo njenoj općepoznatosti budući da je baš od tada ta definicija postala opće mjesto u udžbenicima epistemologije. Dakle, i prva objava te definicije kod Platona i njena suvremena općepoznatost nakon Gettiera nastupaju istodobno s njenim odbacivanjem/opovrgavanjem – ali to nije narušilo (dapače, možda je čak i pojačalo) njenu korisnost kao jednog općeg referentnog modela u odnosu na koji i oni koji se s njom ne slažu mogu dalje razvijati vlastita istančanija epistemološka stajališta. (Usporedi: opravdano istinito vjerovanje? (ulomak iz Igor Bezinović, Problem određenja znanja kao opravdanog istinitog vjerovanja)) Budući da se pokazala tako izdržljivom i upotrebljivom, postavlja se pitanje iz našega naslova: zašto je ta definicija znanja upravo trodijelna? Naravno, to pitanje može biti zanimljivo jedino u slučaju da ta trodijelnost nije tek slučajna, nego je nekako upravo svojstvena znanju. Pa razmatramo tu pretpostavku, da trodijelnost tradicionalne definicije znanja odgovara biti znanja, da se u njoj znanje raskriva kao nešto što i samo ima tri međusobno dovoljno razlučiva izvora.

Bitno je obilježje trodijelne analize znanja da su istinitost, opravdanje i vjerovanje međusobno nezavisni uvjeti. To istodobno znači da se nijedan od njih ne može svesti na neki drugi odnosno zamijeniti nekim drugim s tog popisa. (Z. Čuljak, Vjerovanje, opravdanje i znanje. Suvremene teorije znanja i epistemičkoga opravdanja, str. 13.)

Ali ta se pretpostavka o tri donekle neovisna izvora znanja odmah sučeljuje sa podjednako slavnom Kantovom tezom, koja nipošto nije neka njegova osebujna teza nego je stav jedne dugačke tradicije, o

dva debla čovjekove spoznaje koja možda proizlaze iz jednog zajedničkog, ali nama nepoznatog korijena, od kojih nam jedan, osjetnost, daje predmete, a pomoću drugog, razuma, mi predmete pomišljamo.

Tom tezom Kant nastoji obuhvatiti obje glavne filosofske tradicije na koje se nastavlja, naime racionalizam i empirizam. Mada dva nikako nije tri, pokušajmo sagledati ima li čega zajedničkoga u tom kantovskom polazištu i onome koje je implicitno u definiciji znanja: mogu li se „dva debla čovjekove spoznaje“ izravno odnositi na neka dva (od tri) dijela trodijelne definicije znanja?

Krenemo li s tom pomirljivom nakanom, čini se da je prvi korak prilično jasan. Razum pomoću kojega mi predmete pomišljamo, ili naprosto mišljenje, jest medij epistemološkog opravdanja. Ako je potrebno opravdati neku tvrdnju koja ima ambiciju biti znanje, tad je oslanjamo na mišljenje, i to ono koje je racionalno (razum). Da bi bilo racionalno potrebno je da se iskazi tog opravdanja međusobno slažu, da su međusobno suvisli, odnosno koherentni. Zato koherencijska teorija u epistemologiji, mada se često veže i uz istinitost, svoje pravo mjesto nalazi kao teorija opravdanja, odnosno „izravno [se] veže ili čak poistovjećuje s epistemičkom opravdanošću vjerovanja“. (Čuljak, str. 10.)

Toj koherencijskoj teoriji se, pak, često suprotstavlja korespondencijska teorija. Radi se o tradicionalnoj definiciji istinitosti kao slaganja, odgovaranja, korespondencije stvari i razuma (rei et intellectus). Za razliku od koherencijske teorije koja se u epistemologiji pojavljuje i kao teorija istinitosti i kao teorija opravdanja (mada izgleda da je primjerena kao teorija opravdanja), korespondencijska teorija nije primjenjiva na opravdanje. Sud „’snijeg je bijel’ zato što je snijeg bijel“ ne može poslužiti kao opravdanje suda da je snijeg bijel. Ali uvjet istinitosti suda „snijeg je bijel“ je upravo to da je snijeg bijel. Utoliko se teorija korespondencije suda i stanja stvari „nameće kao najprirodnija i intuitivno najprihvatljivija (definicijska) teorija istinitosti“ (Čuljak, str. 10. i d.) Istinitost ćemo, dakle, shvaćati kao nesvodivu („metafizičku“ (Čuljak, str. 10.)) relaciju između vjerovanja i činjenica.

Utoliko vrijedi:

Obično se za korespondencijsku teoriju tvrdi da je primjenjiva isključivo na činjenične sudove, a da je koherencijska teorija primjerenija za teoretske sudove te sudove logike i matematike, dakle u područjima u kojima nije moguće utvrditi direktnu relaciju s činjenicama. (Čuljak, str. 9)

Matematika i logika su zasnovane na samo na mišljenju (odnosno kantovskom „razumu“), a činjenični sudovi ovise i o „osjetnosti“, jednoj drugoj sposobnosti kojom opažamo svijet. Istinitost iz trodijelne definicije znanja odnosila bi se na korespondenciju sa stvarima vanjskog svijeta, na činjenice zasnovane na opažanju.

Shematski bismo, dakle, lako (nadam se ne i olako) mogli uspostaviti ove odnose dvaju međusobno neovisnih uvjeta spoznaje:

mišljenje – opažanje

razum – osjetilnost

opravdanje – istinitost

koherencija – korespondencija.

Što je onda s onim trećim dijelom trodijelne definicije znanja, koji nema odgovarajuće Kantovo „deblo spoznaje“? Je li dovoljno reći da je znanje neko jedinstvo mišljenja i opažanja, odnosno razuma i osjetilnosti, odnosno istinito opravdanje, odnosno neka koherentna teorija koja korespondira sa činjenicama? Ili je potrebno reći da je znanje, osim toga, ili čak ponajprije, neko vjerovanje? Slijedimo li, pak, onu Kantovu slutnju o „jednom zajedničkom korijenu“ tih dvaju „debala“, možemo li pitati u čemu se ostvaruje to jedinstvo mišljenja i opažanja? Ili pak njihovo ne-jedinstvo, u kojem slučaju ne možemo govoriti o znanju?

Tko je zavirio u udžbenike epistemologije mogao je uočiti da su poglavlja o istinitosti i o opravdanju brojna i velika, a da o vjerovanju jedva da se ima što za reći. Prijeđemo li, pak, s epistemologije na ontologiju – a to nam je od početka ambicija, naime pronaći izvor tih triju epistemoloških međusobno neovisnih uvjeta – onda bismo mogli za ozbiljno uzeti ono što je rečeno s jedne strane o „svijetu“ logike i matematike, a s druge o svijetu stvari. Tu, dakle, imamo jedno ontološko razlikovanje koje je povezano s ona „dva debla“ čovjekove spoznaje, pa bismo onom nizu parova mogli dodati i:

„svijet“ matematike i logike – fizički svijet.

Ali, uz dualizam tih platoničkih „svjetova“, na pamet pada još jedna trostrukost: naime slavni matematičar i odnedavno nobelovac iz fizike, Roger Penrose, donekle je prilagodio Popper-Ecclesov „model triju svjetova“ tako da uz svijet tjelesnih stvari te „svijet“ logike i matematike kao još jedan naš „svijet“ vidi i „mental world“, dakle mentalni, psihički, duševni „svijet“ kojega pretpostavljamo kod svakog čovjeka, a uglavnom ne pretpostavljamo kod robota i zombija. (Usporedi: tri svijeta i tri duboke tajne? (ulomak iz Roger Penrose, The Road to Reality)) Za nekog robota možemo reći da ono što „zna“ slijedi iz ulaznih podataka (dakle, uvjetno rečeno neke vrste „opažanja“) i računskog procesuiranja (odnosno matematike i logike). Ali robot nema mentalna stanja, robot ništa ne vjeruje. Za razliku od njega, naše znanje pretpostavlja, uz opažanje i mišljenje, i to da vjerujemo, odnosno, da imamo neko psihičko stanje potvrđivanja, ili barem ne-protivljenja onome što opažamo i mislimo, kao preduvjet toga da nešto znamo.   

Svaki iskaz znanja, neovisno o području ili predmetu, popraćen je osjećanjem koje izražava znalčevo pouzdanje o tom određenom stanju stvari.

Vjerovanje je, dakle, neko osjećanje, neko mentalno/psihičko stanje. Ne možemo reći da netko zna neko X ako taj unatoč racionalnom opravdanju i zamjedbi vanjskog svijeta ne vjeruje da je X. Znanje podrazumijeva i jedno osjećanje vjerovanja. Stoga one naše parove sad možemo proširiti u trostrukosti:

mišljenje – osjećanje – opažanje

razum – sopstvo – osjetilnost

opravdanje – vjerovanje – istinitost

koherencija – kognitivna konsonanca – korespondencija

„svijet“ matematike i logike – mentalni/psihički „svijet“ – fizički svijet.

8 misli o “zašto je definicija znanja trodijelna?

  1. Definicija po sebi bi trebala da znači nešto jasno, određeno, razumljivo, kako se ona danas razume. Ali Platonova definicija znanja „kao opravdanog istinitog vjerovanja” ne može se uporediti niti staviti u isti rang s današnjim razumevanjem istog pojma. Vreme u kom je živeo Platon nije današnje vreme, nije vreme današnjeg prirodnonaučnog mišljenja, ne možemo ga procenjivati poredeći ga sa stanjem svesti današnjih ljudi.

    Impuls koji je Platon dao preko svog učenika Aristotela, u svom hodu je, preko Kanta kao poslednjeg rezultata nominalizma, preko apstrakcija i teorija koje se zasnivaju na premisama i pretpostavkama, dovela nas danas do prirodnonaučnog mišljenja koje nas danas uvodi u svet atoma i virtuelnog.

    Na taj način kao što je dato u tekstu, svi apstrakni pojmovi mogu da se među sobom porede, ukrštaju, i mešaju kao u nekom loncu, kako nam odgovara, tako da se „dva debla čovjekove spoznaje“ izravno mogu odnositi na neka „dva (od tri) dijela trodijelne definicije znanja?“

    Tako i „vjerovanje je, dakle, neko osjećanje, neko mentalno/psihičko stanje“, čak i „znanje podrazumijeva i jedno osjećanje vjerovanja“.

    Dva debla onda postaju trostrukost!

    Činjenica koja još i to potvrđuje je tekst „tri svijeta? (ulomak iz Karl Popper, Three Worlds)”, gde se ubacuje još i “duševni Sijet” kao i „tri svijeta i tri duboke tajne? (ulomak iz Roger Penrose, The Road to Reality)“, gde se pojavljuje još i duševnost. Što je oduševilo i neke komentatore na taj tekst. Meni je ostalo još nejasno, da li pod duševnošću podrazumeva i Dušu? Ne verujem!

    Gde je greška?

    U knjizi „Istina i nauka“, Rudolf Štajner govori o znanju i teoriji saznanja i smatra:

    Da „svi sukobi shvatanja sveta dolaze otuda što se teži da se zadobije neko znanje o nečem objektivnom (stvar, ja, svest itd.), a da se prethodno nije steklo dovoljno tačno znanje o onome što jedino može da da razjašnjenje: prirodi samog znanja.“

    Mnogi pokušavaju da preko teorija, apstrakcija, metafizičkih aksioma dostignu neko teorijsko stanovište.
    Antropozofija preko posmatranja procesa saznanja traži da dođe do uvida u stvarnost.

    Ukratko rečeno, „da je u sadržinu sveta unapred data misaona sadržina sjedinjena s datim, tada ne bi bilo saznanja. Jer nigde ne bi mogla nastati potreba da se ide dalje od datog. Ali kada bismo s mišljenjem i u njemu stvarali svu sadržinu sveta, tada isto tako ne bi bilo saznanja. Jer ono što sami proizvodimo ne treba da saznajemo. Saznanje se, dakle, temelji na tome da nam je sadržina sveta prvobitno data u obliku koji je nepotpun, koji je ne sadrži potpuno, nego koji osim onoga što neposredno pruža ima još jednu drugu bitnu stranu. Ta druga strana sadržine sveta, koja prvobitno nije data, otkriva se pomoću saznanja. Što nam se u mišljenju odvojeno pojavljuje nisu, dakle, prolazni oblici, nego skup određenosti (kategorija), ali koje su za ostalu sadržinu sveta oblik. Sadržina sveta se može nazvati stvarnošću samo u obliku koji dobija kada su obe njene strane sjedinjene putem znanja.“

    Čovekovom „Ja“, kao središtu svesti, je neposredno dat spoljni svet, a prema tom datom svetu pojavljuje se drugi svet, svet mišljenja, i ono povezuje oba i ostvaruje ideju saznanja. U samoj ljudskoj svesti spajaju se pojam, neposredno dato i ostala sadržina sveta.

    U procesu saznanja najpre se nalaze samo dva elementa: dato i mišljenje.

    U „Filozofiji slobode“se to još objašnjava.
    „Kod bića koja misle sukobljava se sa spoljašnjim predmetom pojam. On je ono što od stvari ne primamo spolja, već iznutra. Izravnanje, sjedinjenje oba elementa, unutarnjeg i spoljašnjeg, treba da stvara saznanje.
    Opažaj nije nešto gotovo, završeno, nego jedna strana celokupne stvarnosti. Druga strana je pojam. Čin saznanja je sinteza opažaja i pojma mišljenjem. Opažaj i pojam neke stvari daju tek njenu celinu:

    Sadržinu donosi mišljenje opažaju iz čovekovog sveta pojmova i ideja. Mišljenje i opažaj su izvori našeg saznanja.

    Tekst priredio
    Mr Đorđe Savić,
    Pančevo, 2022

    Sviđa mi se

  2. Đorđe, ako je tebi nešto nejasno to ne znači da samo po sebi nije jasno, odnosno da se tu pojmovi miješaju i ukrštavaju proizvoljno kao u nekom loncu. Da meni nešto što me zanima nije jasno, a imam priliku pitati autora što je htio reći, svakako bih se odlučio za pitanje prije nego bih zauzeo pozu autoriteta koji će stvar proglasiti nejasnom, pa potom odmah objasniti gdje je greška, koji je Platonov rang, što je s čim usporedivo a što nije, itd. Toliko ukratko o komunikacijskom stilu, a sad na samu stvar.

    Ja se sasvim slažem da je “čin saznanja sinteza opažaja i pojma”, ali to ne mora značiti da se “u procesu saznanja nalaze samo dva elementa: dato i mišljenje” – naime ta dva elementa se mogu sintetizirati ali i ne moraju. Nekome može biti dana neka danost, i može imati neke misli, ali bez da se ta dva elementa sintetiziraju. U tom slučaju, kad “dato i mišljenje” nisu sintetizirani onda nemamo znanje. Tek ako imamo “dato i mišljenje”, odnosno “opažaj i pojam” koji jesu sintetizirani onda se radi o znanju. Pokušamo li iz tog razmatranja izvesti nekakvu jasnu, razumljivu i određenu “definiciju znanja”, mogli bismo reći: znanje je sinteza opažaja i pojma. I tako smo dobili trodijelnu definiciju znanja (1. opažaj, 2. pojam, 3. sinteza), koja je, gle čuda, proizašla iz “dva korijena” (datost i mišljenje). (Još jednom bih naglasio da ovo uvođenje sinteze kao 3. dijela definicije nije proizvoljno: bez sinteze ostala dva elementa – mišljenje i datost, odnosno opažaj i pojam – nisu znanje.)

    Može li se ta trodijelna definicija znanja, ako dopuštaš, usporediti s Platonovom trodijelnom definicijom? U Platonovoj definiciji dva elementa (“opravdanje”, u grčkom originalu zapravo logos, dakle “mišljenje”, i “istinitost” koja se odnosi na opažanje, odnosno po tvome “datost”) spajaju se u vjerovanju, ako se radi o znanju, odnosno ne spajaju se u nevjerovanju, ako se ne radi o znanju. Tako da u toj Platonovoj definiciji “vjerovanje” ima istu bivalentnu (da-ne) funkciju kao i “sinteza” u ovoj tvojoj definiciji.

    Sviđa mi se

  3. Hvala ti puno na pokretanju ovako složene i važne teme. Malo ima mogućnosti, danas, za to. Ono što sam rekao u komentaru, rečeno je u antropozofiji i od strane Rudolfa Štajnera, a moj autoritet je samo u tome što ja to mogu dalje da prenosim i implementiram. Teško je tu dodati nešto. Način na koji to govorim, neki put može da bude malo provokativan, ali to je samo u dobroj nameri da „malo zatalasa“ i probudi spavajuće duše.

    U prethodnom tekstu, nisam mogao da kažem sve, pa ti se zahvaljujem, što možemo i dalje da tu temu pojašnjavamo. Isto tako, nisam spominjao pojam sinteze. Ako bi ušli na taj način u pojam sinteze, to bi nas verovatno odvelo na njeno poimanje u raznim oblastima, jer se pod njenim značenjem jedno podrazumeva u filozofiji, drugo u prirodnim naukama, u društvenim naukama, u biohemiji ili hemiji, drugačije rečeno, u sve one rasprave s raznih gledišta, koje sam napomenuo u komentaru a koje ne treba da spadaju u teoriju saznanja. A isto tako, jasno je, da iza sinteze stoji opet mišljenje. Bez mišljenja nema sinteze.

    Spomenuo sam ideju saznanja. Štajner kaže „Ta je ideja data neposredno u čovekovoj svesti, ukoliko je ona u delatnosti saznavanja. Čovekovom „Ja“, kao središtu svesti, je neposredno dato spoljno i unutrašnje zapažanje kao i njegovo sopstveno postojanje. To „Ja“ oseća težnju da u datom nađe više nego što je neposredno dato. Njemu se prema datom svetu pojavljuje drugi svet, svet mišljenja, i ono povezuje oba na taj način što iz sopstvene odluke ostvaruje ono što smo utvrdili kao ideju saznanja.“

    „Kod svakog drugog dela slike sveta moramo da pretpostavimo da je veza ono izvorno, unapred nužno, i da je samo na početku saznanja za saznanje nastupilo veštačko razdvajanje, ali koje se najzad kroz saznavanje ponovo ukida, saobrazno prvobitnoj suštini objektivnog. Kod ljudske svesti je to drukčije. Tu spoj dva faktora stvarnosti zavisi od delatnosti svesti.“

    „Pošto se, u svesti, ideja i dato nužno pojavljuju razdvojeni, zbog toga se za svest cepa celokupna stvarnost u ta dva dela, i pošto svest samo sopstvenom delatnošću može da izvrši spajanje oba pomenuta elementa, ona samo kroz ostvarenje čina saznanja dolazi do pune stvarnosti. Ostale bi kategorije (ideje) bile i onda nužno povezane s odgovarajućim oblicima datog, kada ne bi bile uzimane u saznanje; ideja saznavanja se samo delatnošću svesti može spojiti s onim njoj odgovarajućim datim. Prava svest postoji samo ako ona sebe stvara.“

    Greška Fihteovog „Učenja o nauci“ je bila u tome, što je on osećao da „samo teorija svesti može da obezbedi osnovu za saznanje u bilo kom obliku, ali on nikada nije došao do saznanja zašto je to tako“. Da je bio toga svestan, mogao je to da formuliše ovako „Učenje o nauci treba saznanje da uzdigne do svesti, ukoliko je ono još nesvesna delatnost našeg „Ja“; ono treba da pokaže da se u „Ja“ kao nužna delatnost izvodi objektivizacija ideje saznavanja“.

    Tekst priredio
    Mr Đorđe Savić,
    Pančevo, 2022

    Sviđa mi se

    • Davor je dao već dobar odgovor, no evo da se i ja nadovežem.

      *Definicija po sebi bi trebala da znači nešto jasno, određeno, razumljivo, kako se ona danas razume.*

      Postoje razne vrste definicija: deskriptivna, nominalna, generička, itd. Definicija znanja je definicija u terminima nužnih i dovoljnih uvjeta, odnosno ide za time da odredi nužne i ujedno dovoljne uvjete koji moraju biti zadovoljeni da bi neko stanje dobilo titulu znanja. I ne samo za znanje, metoda navođenja nužnih i dovoljnih uvjeta za fundamentalne pojmove (poput znanja, istine, lijepog, dobrog, itd., formulirana kroz pitanje “Što je X?”) jedna je od metoda i ciljeva filozofije, kako danas tako još od Platona (Teetet pita što je znanje, Eutifron pita što je pravednost, itd.). Može se raspravljati o tome koliko je ona uspješna, kao i o tome postoje li uopće nužni i dovoljni uvjeti za dotični X o kome pitamo, budući da je opterećno esencijalističkim intuicijama (a koje su dovođene mnogo puta u pitanje, osobito kod Wittgensteina i primjera s pojmom “igre”), no svakako je stimulativna (a može se i strogo logički formulirati). I u svakom slučaju ima dovoljno preglednosti u njoj tako da se svaka točka može posebno (dodatno) analizirati.

      *Ali Platonova definicija znanja „kao opravdanog istinitog vjerovanja” ne može se uporediti niti staviti u isti rang s današnjim razumevanjem istog pojma. Vreme u kom je živeo Platon nije današnje vreme, nije vreme današnjeg prirodnonaučnog mišljenja, ne možemo ga procenjivati poredeći ga sa stanjem svesti današnjih ljudi.*

      Za epistemologa je vrijeme posve irelevantno, odnosno pitanje “što je znanje” može se razmatrati posve neovisno o prirodnim znanostima, jer je ono, u skladu s prirodom filozofije, posve općenitog karaktera, dakle vrijedi za apsolutno sve oblike mogućeg znanja (a prirodoznanstveno je tek jedno od njih). Stoga je komentar promašen.

      *preko Kanta kao poslednjeg rezultata nominalizma*

      Kant nije nominalist u strogom smislu riječi, nego više konceptualist.
      Hoćete reći da je Kant “posljednji nominalist”? Pa ne baš, tradicija nominalizma puno je starija od Kanta, i jednako duga nakon Kanta (sve do danas).

      *Na taj način kao što je dato u tekstu, svi apstrakni pojmovi mogu da se među sobom porede, ukrštaju, i mešaju kao u nekom loncu, kako nam odgovara*

      To možda jedino u vašoj glavi je dojam “proizvoljnosti”. Nema to veze s time, niti se radi o ikakvom “ukrštavanju i mešanju”, cilj epistemologa i filozofije je da ide prema pojmovnim distinkcijama, čišćenju konceptualne zbrke i što preglednijem pojmovnom prikazu. Ako itko, onda suvremeni filozofi inzistiraju na jasnoći i odijelitosti. Nisam siguran da imate dobar uvid u suvremenu filozofiju.

      *gde se ubacuje još i “duševni Sijet”*

      Ne znam što je nejasno. Popper smatra da stvarnost čine tri regije ili domene bića: domena fizičkih entiteta, domena apstraktnih (matematičkih, logičkih, itd.) entiteta i domena mentalnih entiteta (dakle, čovjekova subjektivnost ili psihička dimenzija, tradicionalno rečeno naprosto “duševnost”).

      Steiner može biti stimulativan izvor za ovu temu, svaka je dobra informacija dobro došla, no nastup previše boluje od pozivanja na autoritet Steinera i kao da je on tobože sad “sveti izvor”, nepogrešivi, koji je jednom zauvijek riješio fenomen spoznaje. Daleko od toga. I prilično nekritički.

      Sviđa mi se

  4. *Tko je zavirio u udžbenike epistemologije mogao je uočiti da su poglavlja o istinitosti i o opravdanju brojna i velika, a da o vjerovanju jedva da se ima što za reći.*

    Ne bi se baš složio. U Čuljkovom udžbniku “Znanje i epistemičko opravdanje. Uvod u epistemologiju” ima cijelo jedno posebno poglavlje o vjerovanju (“belief”), koje je skoro jednake veličine kao i poglavlje o istinitosti. Baš nedavno kad sam ga čitao sam se pitao zašto više nije pisao o problemu istine. I u ranije objavljenom zborniku izabranih najvažnijih radova iz suvremene epistemologije “Vjerovanje, opravdanje i znanje. Suvremene teorije znanja i epistemičkog opravdanja” Čuljak je u podužem uvodu posvetio i vjerovanju kao jednom od osnovnih mentalnih intencionalnih stanja dosta riječi.
    Također, na SEP-u je cijeli članak o vjerovanju (vidi natuknicu “Belief”).
    Inače za informaciju, ja sam na ispitu iz epistemologije još u drugom semestru morao da bi dobio pozitivan bod napisati za vjerovanje da je “veridička propozicijska dispozicija” 🙂
    Problem je malo što je termin “vjerovanje” termin iz svakodnevnog života, a u epistemologiji dobiva prilično tehničko značenje. No, naravno, možemo postaviti jednostavno pitanje bez prethodne filozofske podloge i predznanja kao što je “koja je uopće priroda vjerovanja?” pa ćemo moći odmah uvidjeti kako nije lako odgovoriti na njega 🙂
    P. S. Kod nas je u našem jeziku još nezgodnije jer nemamo distinkciju između “belief” i “faith” pa termin “vjerovanje” mnogi odmah povezuju s religijom ili vjerom u religijskom smislu.

    Sviđa mi se

  5. Josip Jurić kaže da „Za epistemologa je vreme posve irelevantno….“ i da je znanje „posve općenitog karaktera“ i zaključuje da je „Stoga komentar promašen“.

    Pošto je epistemolog čovek i pošto je znanje imanentno svojstvo tog čoveka, ne možemo znanje posmatrati izvan tih okvira. Čak ni to, da li je to znanje trodelno? Da li je isti čovek neandertalac epistemolog ili današnji čovek epistemolog s današnjom budnom svešću? Ja sam siguran da nije! A verujem da se i svi čitaoci s tim slažu. Čovek je tokom vremena ostvario evoluciju od neadertalca (a i pre njega) do današnjeg čoveka a u vremenu koji sledi današnji čovek će i dalje evoluirati. Čovek živi u vremenu a bez čoveka nema znanja.

    Teorija saznanja daje razjašnjenje o prirodi samog znanja koju razmatramo. Ona zastupa ubeđenje da u mišljenju posreduje sadržina sveta. Ne može se odnos sadržine sveta izraziti ni kroz bilo šta drugo, osim kroz mišljenje. Samo je u mišljenju dat element koji određuje sve stvari u njihovim međusobnim odnosima, saznanje o njegovoj suštini.

    Da li neko misaono posmatranje ili razmatranje može da postoji bez mozga, svesti i Ja, to je svakome jasno. To jest, bez čoveka. Današnja veštačka inteligencija, virtuelna memorija i računari, mogu da oponašaju procese čoveka, ali to opet ne može bez čoveka i njegove obrade procesa saznanja. Da li je znanje isto kod nekog vanzemaljca ili bića iz hijerarhije Anđela, ne bih mogao o tome sada da govorim.

    Ako neko sumnja u ovo što govorim, ako je skeptik, da misaono saznanje nikada ne može da pristupi stvarima, on to opet može samo da učini pomoću mišljenja, a time opet pobija samog sebe.

    U antropozofiji se čovek definiše dao biće tela, duše i duha. Tela se dalje dele na fizičko telo, etersko telo i astralno telo. Duša se rasčlanjuje na Dušu osećaja, Dušu razuma i Dušu svesti. Duh na Duhovno Ja, Životni Duh i Duhovnog čoveka. Razvoj i evolucija takvog čoveka odvija se u skladu s makrokosmičkim razvojem planeta koji nas je doveo do naše planete Zemlje i Duše svesti ili današnjom budnom svešću. Zadatak zemaljskog razvoja je povezan s još nečim drugim, s postepenim učlanjivanjem čovekovog Ja, u njegovu prirodu. Usavršavanjem samog sebe kroz Dušu osećaja, Dušu razuma i Dušu svesti, to Ja se dalje razvija da bi u kasnijoj budućnosti postigao Duhovno Ja.
    Josipu Juriću nije jasno „šta je tu nejasno“, što kaže Popper?

    Takve tri regije o kojima govori Popper jednostavno ne postoje. To su samo apstrakne tvorevine njegove mašte. Šta znači „domena mentalnih entiteta“?

    Da bi to objasnio, ukratko ću da objasnim da čovekova duša osećaja živi u telu osećaja. Ovo telo osećaja je spoljašnje oruđe duše osećaja i na primer, zavisi od mesta na Zemlji na kome čovek živi, od zavičaja. Tako se mogu pratiti sasvim određeni instikti, radnje, koji postaju deo specifične kulture ili čak i specifičnost određenih bolesti.
    Nosilac duše razuma je etersko telo, čiji sad razvoj zavisi od promene godišnjih doba i odnosom zemlje prema Suncu. Da bi duša razuma razvila sebi kao dobar instrument etersko telo, da bi joj on služio, to ona drugačije čini u delu Zemlje gde su jarka leta ili duge zime.
    A čovekovo fizičko telo je nosilac duše svesti, o kojoj govorimo kada govorimo o svetu mišljenja, o svesti i ideji svesti i o delatnosti Ja radi saznanja. Da bi duša svesti na pravilan način mogla da radi na fizičkom telu, čovek mora da se podlegne pravilnom smenjivanju spavanja i budnog stanja, što opet odgovra smeni dana i noći, i delovanju Sunca. Dolazimo do budne svesti i svesti spavanja. Verujem da svi znaju da postoji i svest transa, svest spavanja bez snova, svest spavanja sa snovima. Sigurno je da proces saznanja i znanje zavise od stanja svesti čoveka, kod andertalca ili današnjeg čoveka, a onda se možemo pitati i „Da li je tada znanje trodelno?“

    Josip Jurić kaže, „da nastup previše boluje od pozivanja na autoritet Steinera i kao da je on tobože sad „sveti izvor“, nepogrešivi, koji je jednom zauvijek rešio fenomen spoznaje“ i zaključuje „Daleko od toga. I prilično nekritički.“

    Ja nisam filozof, a Josip Jurić možda jeste, a ako jeste, ne znam da li je i doktorirao filozofiju, ali bih ga podsetio da je Rudolf Štajner doktorirao filozofiju pre više od sto godina, da je održao preko 6000 predavanja širom Evrope u vreme kada nije bilo ni aviona ni brzih vozova, da je stvorio prvu organsku poljoprivredu na svetu i danas najveću organizaciju sveta DEMETER koja radi s preparatima koje je on dao svetu, da je stvorio organsku farmaciju, pri čemu je čak pisao recepte (od kojih je i lek za rak Iskador, od imele) po kojima i danas rade velike svetske firme WELEDA, WALA dr Hauschka, da je dao novu umetnost Euritmiju, da je dao Waldorfsku pedagogiju, Tročlano društveno uređenje i mnogo toga drugog, pa ja mogu da kažem da mi je velika čast što mogu da se pozivam na njegov autoritet. Inače, on je uvek isticao da se ne treba pozivati na njegov autoritet, niti na bilo koji, već da sve to treba proveravati u praksi.

    Mr Đorđe Savić, 2022

    Sviđa mi se

    • Evo kako Steiner, na određenoj razini, uvodi razlikovanje između tijela, duše i duha, u knjizi ‘Teosofija’:

      “Sljedeće Goetheove riječi označavaju na lijep način ishodište jednog od putova na kojem se može upoznati čovjekovo biće:

      ‘Čim čovjek počinje opažati predmete oko sebe, opaža ih u odnosu na sebe samoga i to s pravom, jer sva njegova sudbina ovisi o tome sviđaju li mu se oni ili ne, privlače li ga ili odbijaju, koriste li mu ili štete. Taj sasvim prirodan način promatranja i rasuđivanja stvari čini se toliko lagan koliko je potreban, a ipak je čovjek pritom izložen tisućama zabluda koje ga često postiđuju i zagorčavaju mu život. — Mnogo je teži pothvat onih čiji je živi poriv za spoznajom usmjeren promatranju predmeta prirode po sebi i u njihovu međusobnom odnosu, jer ako promatraju stvari samo u odnosu prema sebi, brzo gube mjerilo koje im pomaže kod spoznaje. Nedostaje im mjerilo sviđanja i nesviđanja, privlačnosti i odbojnosti, korisnosti i štetnosti. Toga se trebaju potpuno odreći te poput ravnodušnih, gotovo božanskih bića tražiti i istraživati što jest, a ne što godi. Jednog botaničara ne smije dirati ni ljepota ni korisnost biljaka, on treba istraživati njihovo nastajanje, njihov odnos prema ostalom biljnom carstvu; i kao što sunce sve njih iz zemlje mami i obasjava, tako i on treba istim mirnim pogledom gledati i pregledavati sve njih, a mjerilo spoznaje, podatke za prosuđivanje ne treba uzimati iz sebe, nego iz kruga stvari koje promatra.’

      Ova misao što ju je izgovorio Goethe, usmjerava pozornost na tri stvari.

      Prvo mu kroz vrata njegovih osjetila neprekidno pritječu obavijesti o predmetima koje on dodiruje, miriše, kuša, sluša i gleda.

      Drugo su utisci koje predmeti pobuđuju u njemu i koji se očituju kao njegovo sviđanje i nesviđanje, njegova žudnja ili gnušanje, koji uzrokuju da on jedno smatra simpatičnim, drugo antipatičnim, jedno korisnim, a drugo štetnim.

      A treće su spoznaje koje on “gotovo kao božansko biće” stječe o predmetima, razotkrivaju mu se tajne djelovanja i postojanja tih predmeta.

      Ta se tri područja jasno razlikuju u ljudskom životu. I čovjek opaža da je na trojak način suživljen sa svijetom. — Prvi je način nešto što on već nalazi, što uzima kao gotovu činjenicu. Drugi način: on čini svijet vlastitim predmetom, nečim što za njega ima određeno značenje. Treći način suživljenosti sa svijetom gleda kao cilj kojemu treba neprestano težiti.

      Zašto se svijet prikazuje čovjeku na takav trojak način? O tome nas može poučiti sljedeće jednostavno razmatranje: Idem livadom posutom cvijećem. Cvijeće me pomoću mojih očiju obavještava o svojim bojama. To je činjenica koju uzimam kao datost. Radujem se raskoši boja. Time ova činjenica postaje moja vlastita stvar. Svojim osjećajima povezujem cvijeće s mojim vlastitim postojanjem. Nakon godinu dana ponovno prolazim istom livadom. Tu je drugo cvijeće. Ono budi u meni novu radost. U sjećanju se budi moja prošlogodišnja radost. Ona je u meni; predmet koji ju je pobudio, prošao je. No cvijeće koje sada vidim iste je vrste kao i ono prošlogodišnje; izraslo po istim zakonitostima kao i ono. Ako sam si razjasnio onu vrstu i one zakone, onda ću ih ponovno naći u ovogodišnjem cvijeću, kao što sam ih prepoznao u prošlogodišnjem. Pa ću onda, možda, razmišljati ovako: Minulo je prošlogodišnje cvijeće. Radost što mi ju je pružilo ostala je samo u mom sjećanju. Ona je povezana samo s mojim postojanjem. Ali ono što sam prošle godine spoznao o cvijeću i što ove godine ponovno spoznajem, to će ostati dok god raste takvo cvijeće. To je nešto što se meni otkrilo, ali što ne ovisi o mojem postojanju onako kako ovisi moja radost. Moji osjećaji radosti ostaju u meni; zakonitosti, bit cvijeća ostaje izvan mene u svijetu.

      I tako se čovjek neprekidno trojako povezuje sa stvarima u svijetu. Toj činjenici ne treba ništa dodavati, treba je prihvatiti onakvom kakva ona jest. Iz nje proizlazi da čovjek u svojem biću ima tri strane. Ovo i ništa drugo neka zasada ovdje bude naznačeno trima riječima: tijelo, duša, duh. Tko s ovim riječima povezuje bilo kakvo već unaprijed stvoreno mišljenje ili čak hipotezu, nužno će morati krivo razumjeti sljedeća izlaganja. Pod tijelom se ovdje misli na ono pomoću čega se čovjeku objavljuju stvari njegove okoline, kao u gornjem primjeru cvijeće na livadi. Riječ duša označava ono čime on stvari povezuje sa svojim vlastitim postojanjem, čime osjeća sviđanje i nesviđanje, voljkost [Lust] i nevoljkost, radost i bol. Pod duhom se razumijeva ono što se u njemu objavljuje kad prema Goetheovim riječima na stvari gleda “gotovo kao božansko biće”. U tom se smislu čovjek sastoji od tijela, duše i duha.

      Svojim se tijelom čovjek može na trenutak povezati sa stvarima. Pomoću duše čuva u sebi utiske što ih stvari na njega čine; a duhom mu se objavljuje ono što stvari same u sebi čuvaju. Samo ako čovjeka promatramo s ovih triju strana, možemo se nadati razjašnjenju njegova bića. Jer te tri strane pokazuju tri različita oblika njegove srodnosti s ostalim svijetom.”

      Eto, dakle postoji jedna razina na kojoj se može o tome govoriti bez da se spominju eterska i astralna tijela, itd., a koliko bi bilo razborito prihvatiti taj pristup na jednom filosofskom blogu neka prosudi svatko za sebe. U svakom slučaju, ako se pogleda ta razina na kojoj Steiner tu piše, onda je očito da Popperovo razlikovanje ne proizlazi naprosto iz njegove mašte, nego se odnosi na fenomene koji su dostupni Goeteheu, Steineru, Popperu, Penroseu, Josipu Juriću, meni i naposljetku Dalai Lami, koji je te “plodove Popperove mašte” pronašao u buddhističkim tekstovima koji tisućljećima prethode Popperu (kako, kako, ako su to plodovi Popperove privatne mašte?): “Buddhizam pretpostavlja da postoje tri temeljno razlučiva vida ili odlike svijeta uvjetovanih stvari, svijeta u kojem živimo:

      Tvar – tjelesni objekti
      Duševnost – subjektivna iskustva
      Apstraktni sklopovi – duhovne forme …
      Svojstva poput protežnosti, prostorno-vremenske lokalnosti, i tako dalje prepoznajemo kao odredbene odlike tvarnoga svijeta. S buddhističkog gledišta, osim tih pojavno vidljivih objekata, u ovu prvu oblast stvarnosti spadaju i pojave poput nevidljivih čestica, raznih polja (elektromagnetsko) i prirodnih sila (gravitacija). No, za buddhističke filosofe, stvarnost nije iscrpljena sadržajem ove oblasti.

      Postoji također i oblast subjektivnih iskustava, poput našeg procesa mišljenja, osjetilnih zamjedbi, osjeta i bogatoga tkanja osjećaja. S buddhističkog stanovišta, velik dio ovog svijeta se može pronaći i kod drugih osjetilnih bića [osim čovjeka]. Mada uvelike uvjetovano fizičkom osnovom – uključujući mreže živaca, moždanih stanica i osjetilnih organa – oblast duševnosti uživa zaseban status od tvarnoga svijeta. S tog stanovišta se oblast duševnosti se ne može svesti na svijet tvari, mada može ovisiti o tom svijetu u svome djelovanju. …

      Nadalje, postoji i treća oblast stvarnosti, apstraktne složevine, koje se ne mogu označiti niti fizičkima u smislu da bi bile sastavljene od tvarnih sastavnica, a niti duševnima u smislu unutarnjih subjektivnih iskustava. Pri tom govorim o mnogim odlikama stvarnosti koje su neizostavne za naše razumijevanje svijeta. Fenomeni poput vremena, pojmova i logičkih načela različiti su od prvih dviju oblasti. Priznat ćemo da su svi fenomeni koji pripadaju ovom trećem svijetu uvjetovani bilo prvim bilo drugim – naime tjelesnim ili duševnim – područjem fenomena, pa ipak imaju značajke različite od drugih dvaju.

      Koliko shvaćam, ova je taksonomija stvarnosti, koja ide sve do najranijih faza filosofske tradicije buddhizma, skoro istovjetna s onom koju je predložio Karl Popper… Začuđuje da je Popper, za koga znam da nije imao nikakvih temelja u buddhističkoj misli, dospio do jedne skoro istovjetne razdiobe kategorija stvarnosti.”

      Sviđa mi se

  6. Još bih htio odgovoriti u vezi pojma znanja iz Steinerove Filosofije slobode. Doista, tu se spoznavanje određuje preko opažanja i mišljenja, dakle iz dvojstva a ne trojstva. Npr. na početku 7. poglavlja (Ima li granica spoznavanju?) kaže se: “Ustanovili smo da elemente za objašnjenje zbilje valja uzeti iz obiju sfera: opažanja i mišljenja. … Spoznavanje prevladava to dvojstvo utoliko što iz obaju elemenata zbilje, opažaja i mišljenjem izrađenog pojma, spaja cijelu stvar.” Međutim, ubrzo u tome poglavlju dolazimo do toga da ta dva kantovska debla, mišljenje i opažanje, imaju jedan zajednički korijen: “Stvari … susreće naše jastvo i od njih najprije dohvaća samo ono što smo označili kao opažaj. Ali u nutrini toga jastva nalazi se snaga koja nalazi i drugi dio zbilje. Tek kad je jastvo oba elementa zbilje, koji su u svijetu neodvojivo povezani, također za sebe ujedinilo, dolazi do spoznajnog zadovoljenja: ja je ponovno stiglo do zbilje.” Zajednički korijen opažanju i mišljenju je jastvo koje susreće stvari u opažanju i nalazi im objašnjenja u mišljenju. Mi možemo o spoznavanju govoriti kao o sklopu dvaju elemenata, dakle i bez da spominjemo jastvo, ali ako se pitamo, poput Kanta, o mogućem zajedničkom korijenu mišljenja i spoznavanja, onda je, koliko ja vidim, u Filosofiji slobode odgovor da taj zajednički korijen postoji, i da je on jastvo.

    A kako uopće dospijevamo do toga da ima nečega poput jastva? U poglavlju 6. koje se bavi ljudskom individualnošću, kaže se: “Mišljenje je onaj element kroz koji sudjelujemo u općem zbivanju kosmosa; osjećanje onaj kojim se možemo povući u uskost vlastitog bića.” Dakle, mišljenje ide za onim što je univerzalno, osjećanje za onim što je vlastito. “Naše nas mišljenje povezuje sa svijetom; naše osjećanje vodi nas natrag samima sebi, tek nas ono čini individuumom.” Osjećanje je ono čime zahvaćamo sebe same.

    Sudjeluje li to “sebe”, koje nam je dostupno u osjećanju, nekako u spoznavanju? “Moja zadaća sastoji se u uspostavljanju uravnoteženja između obje meni dobro poznate sfere [naime sfere opažaja i sfere pojmova].” (poglavlje 7.)

    Tako da mi se čini da taj treći element, osjećanje kojim sklop pojma i opažaja ili potvrđujemo ili niječemo kao svoje vlastito znanje, nije sasvim stran ni Steinerovoj Filosofiji slobode.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s