filosofija i rođenje individualnosti? (ulomak iz Mark Vernon, Philosophy and The Creation of the Individual)

Tisućljećima su naši preci osjećali da žive u kosmosu koji je sveprisutno naseljen živim bićima, inteligencijama koje oblikuju način na koji svijet radi. Kad je Ptahhotep pisao o Istini i Pravdi nije mislio, poput nas, na apstraktne ideje, mislio je na osobne karakteristike boginje Maat. “Velika je Maat!”, kažu njegovi mudrosni spisi. To je čin božanske pohvale. Istina i pravda pobjeđuju jer Maat živi vječno.

Razmišljajući o podrijetlu religije, evolucijski psiholog Robin Dunbar proučavao je drevni mentalitet. Postao je fasciniran načinom na koji skupine lovaca-sakupljača ulaze u stanja transa te je došao do uvjerenja da su u razdoblju srednjeg paleolitika, prije otprilike 250 000 do 50 000 godina, ljudi otkrili da mogu izazvati takva izmijenjena stanja svijesti. To otkriće dovelo je do onoga što on naziva „imerzivnom religijom“ [immersion: ulazak u virtualni svijet, uranjanje, zadubljivanje, potapanje], zasnovanom na iskustvima duhova i bića otkrivenih u vizijama i šamanističkim praksama. Zajednički plesovi i moćni rituali imali su adaptivnu prednost otpuštanja endorfina koji su navirali kroz tijela sudionika što se, vjeruje Dunbar, pokazalo neprocjenjivim. Nusprodukt takve fizičke ekstaze … je ublažavanje napetosti neizbježnih u velikim skupinama ljudi. Dakle ne samo da je trans doveo do zamjedbe bogova nego je i uvelike poboljšao društvenost ljudi. Dok su zajednice naših rođaka primata (poput čimpanza) ograničene veličinom broja članova koji se mogu međusobno socijalizirati, ovo rano religijsko iskustvo značilo je da su ljudske zajednice mogle prerasti u plemena i naposljetku u gradove. Ukratko, ljudi su krenuli evolucijskim putem na kojemu su blisko povezani opstanak, priče i osjećaj da je kosmos začaran.

Nije bio mali podvig raskinuti te veze, pa ipak bi se moglo reći da je filosofija svojom novootkrivenom analizom postigla upravo to. … [Ali] nešto se drugo [najprije] moralo dogoditi … [kako bi pripremilo] tlo da bi ljudi mogli cijeniti vrijednost mišljenja u smislu količina i analize. Bio je to još jedan pomak svijesti – naime rođenje mentaliteta potrebnoga za otkrivanje upravo tih vidova stvarnosti i za njihovo isticanje na podlozi tijeka bogova i živih bića.

Razmjeri toga prethodnog pomaka svijesti mogu se sagledati zapitamo li se što je potrebno da bi se učinilo ono što je učinio Aristotel. On je pisao je o „etici“, po prvi put pruživši jedan sustavan prikaz kako rasti [kao čovjek]. Opisao je „logiku“, apstraktna pravila koja mogu voditi misao. Pomoću „kategorija“, „vrsta“ i „mehanike“ izveo je načine razumijevanja svijeta koje ne nalazimo spontano u prirodi. Da bi sve to učinio morao je biti u stanju mentalno zakoračiti unatrag. Morao je naslutiti ono što je Thomas Nagel slavno nazvao „pogled niotkuda“. Samo s takvom odvojenom, intelektualnom perspektivom mogao je napisati etiku, logiku i sve ostalo. …

Međutim, ono što je bilo još radikalnije jest da je osoba zakoračivši unatrag od svoga [neposrednog] iskustva mogla otkriti svoju unutrašnjost: mogli su jasno razlikovati vlastito mišljenje od ostatka svijeta. Mislim da se može ići toliko daleko pa reći da su se prvi put u ljudskoj povijesti pojavili ljudi – filosofi – koji su nastojali imati vlastite misli. To što su ti mislioci učinili bio je izum osjećaja bivanja pojedincem.

Dunbarova teorija o podrijetlu religije može se upotrijebiti za proširenje te tvrdnje. Nakon otkrića stanja transa, smatra Dunbar, postupno se pojavio drugi tip religioznosti. Nije se temeljio na transcendentnim stanjima uma, nego umjesto toga na svakodnevnom korištenju jednostavnijih rituala i obreda. Izlijevanje ljevanica, izgovaranje molitvi, žrtvovanje u svetištima, posjećivanje šamana i svećenika radi bajanja i iscjeljenja: te su djelatnosti rutinirale religijsko iskustvo i načine života. Između ostalog to je značilo da se ljudi ne moraju truditi postići izmijenjena stanja svijesti kako bi stekli društvene dobrobiti religije. Posjet duhovnim svjetovima i precima mogao se rezervirati za svetkovine i blagdane.

Dunbar tu drugu vrstu religioznosti naziva „doktrinarnom religijom“. Tvrdi da se to najjasnije dogodilo tijekom neolitske revolucije (oko 10 000-5 000. pr. Kr.), kad su naši preci pripitomili životinje, počeli se baviti poljoprivredom i započeli živjeti ustaljenijim životom. Tada su također započeli graditi hramove.

Stari Egipat bio je jedan od najvećih izraza takvog načina života. Njegovo nas naslijeđe velikih piramida i pogrebne umjetnosti može i danas zapanjiti. Ono govori o toj drugoj fazi. U toj fazi moglo se osjetiti da je bog Ra pobijedio u vječnoj borbi protiv boga Apopisa svaki put kad Sunce ujutro izađe.

Vraćajući se na to kako se filosofija odnosi prema tom razvoju, pretpostavljam da je Platon o staroegipatskom načinu mišljenja naučio nakon što je 399. pr. Kr pogubljen Sokrat. Platonovo zanimanje za egipatsku religioznost zahvaća kasnije dijaloge poput Timeja, gdje opisuje egipatske svećeničke rituale i hramske obrede koji su postali mehanički i okoštali. Pretpostavljam da je posjetio područja Nila, sudjelovao u misterijama i našao ih nezadovoljavajućima. Nisu ga povezali s Raom i drugim bogovima.

Njegova dijagnoza neuspjeha bila je da se rađa nova svijest – svijest pojedinca. To je ponajviše osjetio u Sokratovim propitivanjima. Sokrat je bio personifikacija toga novog pojedinca i to ga je koštalo života. „Obad Atene“, kako su nazvali Sokrata, tako je duboko iritirao ljude jer je učinio način života od pitanja „Zašto?“ i „Što to znači?“. Suđeno mu je za izdaju i proglašen je krivim jer se smatralo da se povukao iz kolektivnog načina života svojih sugrađana: dio optužbi protiv njega bilo je da „uvodi strane bogove“. Umjesto da sudjeluje u kolektivnoj religiji Sokrat je imao osobni poziv – privatnu vezu s bogom Apolonom. Kao što Platon kaže u Obrani: „To je ono što me spriječilo da sudjelujem u javnim poslovima, i mislim da je bilo sasvim ispravno spriječiti me.“

Taj istančani osjećaj individualnosti sazreo je kod Aristotela. On je mogao proširiti inovativne pristupe životu koje omogućuje individualnost, dohvaćene u njegovim neologizmima i filosofskim djelima. Recimo to ovako: ako želite znati zašto je Aristotel bio tako važan europskim misliocima u sljedeća dva tisućljeća, jedan odgovor je da je njegovo djelo kristaliziralo i osnažilo [individualnu] svijest.

Nove vrste svijesti ne rađaju se svaki dan. Također im treba vremena da niknu i procvjetaju. To se dogodilo pojavom starogrčke filosofije. Tip mentaliteta s kojim se možemo povezati, temeljen na individualnosti, nastupio je od šestog do četvrtog stoljeća prije Krista u Grčkoj. A filosofija kakvu poznajemo rođena je stvaranjem pojedinca.

Ipak ne mislim da je ta nova svijest sa Sokratom, Platonom i Aristotelom odmah postala rasprostranjena. Ali najpopularnija od helenističkih škola u stoljećima koja su uslijedila, stoici, učinila je mnogo za njezino širenje. Oni su razvili tehnike koje su jačale osjećaj individualnosti, kad su primijetili da on nosi terapijsku korist. Bile su to prakse samoispitivanja, samoopažanja i samoizražavanja koje su razvijale samospoznaju osobnih pogrešaka i slabosti, vrlina i snaga. Cilj je bio osigurati unutarnju mirnoću. Historičar antičke filosofije, Pierre Hadot (1922.-2010.), nazvao je te tehnike „duhovnim vježbama“ jer su djelovale na razini unutarnjeg života pojedinca:

Duhovne vježbe gotovo uvijek odgovaraju pokretu kojim se „ja“ koncentrira na sebe i otkriva da nije ono što je mislilo. (What is Ancient Philosophy? (1995, p.190)).

Novi osjećaj bivanja pojedincem postao je raširen nakon rođenja kršćanstva. Slijedeći mislioce poput Owena Barfielda došao sam do uvjerenja da je demokratizacija individualnosti glavni razlog zašto je kršćanstvo postalo tako popularno u ranim stoljećima prvog tisućljeća poslije Krista.

Kršćani vjeruju da je Isus bio i pravi čovjek i pravi Bog, te da je njegova poruka bila namijenjena svim ljudima da je osobno prihvate. Ta ideja transformirala je individualnost iz filosofskog postignuća u ideal za cijelo čovječanstvo.

Opet se dokaz za tu promjenu može pronaći u novim riječima koje se pojavljuju. Na primjer, u drugom stoljeću rani kršćanski apologet Justin Mučenik opisao je po prvi put što znači imati „slobodnu volju“ s osjećajem koji bismo mi prepoznali – osjećajem osobnog djelovanja. Također je u otprilike isto vrijeme prva osoba bila optužena za „plagijat“, jer je prvi put bilo moguće brinuti o autorstvu budući da je sada postao važan pojedinac koji je napisao tekst. Kršćani su se također počeli bratimiti ne zato što bi pripadali istim obiteljima ili gradovima, što je bio standard u starom svijetu, nego na temelju osobnog obraćenja i predanosti novoj vjeri. Mogli su se povezati kao pojedinci a ne kao rođaci ili građani, i zato se kršćanstvo širilo.

Najoštrija prednost kršćanstva bila je njegova neiscrpna sposobnost da među savršenim strancima stvara mreže slične rodbinskim vezama. (Kyle Harper u The Fate of Rome (str. 156, 2017.))

Njihova je svijest bila poput naše, po tome što je imala individualnost. Ali nije bila ista kao naša jer su se kroz kasnu antiku i srednji vijek pojedinci još uvijek osjećali povezanima s prirodom, kosmosom i Bogom. Više nisu osjećali da ih nosi bog sudbine i drugi duhovi; naprotiv, osjećali su da bi njihova individualnost mogla odražavati Božji život ukoliko bi živjeli kreposnim životom. Međutim, danas se svijest ponovno pomaknula, te je postalo moguće sumnjati u tu uzajamnost, čak sumnjati u postojanje božanstava ili duhova. Mi možemo postati izolirani pojedinci otuđeni od svijeta oko nas, svijeta za koga je moguće smatrati da nema nikakav unutarnji život.

Unatoč tome, još uvijek možemo čitati Platona, Aristotela i helenističke filosofe i otkriti da oni u određenoj mjeri osvjetljavaju naše živote, jer na određeni način još uvijek dijelimo njihovu svijest. Kada učimo o Sokratovom životu i smrti, učimo o tome što je bilo potrebno da se rodi individualnost. Postoji osjećaj da je njegova žrtva ono što je bilo potrebno da bi se pojavio naš tip životnog iskustva. Divimo mu se. Ne izgleda nam kao izdajica nego kao heroj. Zbog toga smatramo da filosofija potječe od starih Grka.

ulomak iz Mark Vernon, Philosophy & The Creation of the Individual, Philosophy Now!, 2020., preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s