ruski mesijanizam? (ulomak iz Antun Adler, Evropa i duša Istoka)

[D]jelo Waltera Schubarta »Evropa i duša Istoka (»Europa und die Seele des Ostens«, izdanje »Vita Nova« Luzern, 1939.) … nije samo trijezna i neutralna historijska bilanca jednog evropskog učenjaka, već je ovdje budućnost našla izražaja, a Schubart doprinosi samo svoj dio izgradnji te budućnosti. … »Ivanovski čovjek« jest misaono središte njegova djela. Ovu Schubartovu knjigu ne smije se procijeniti samo kao djelo jednog kulturnog kritičara sa fenomenalnim znanjem, već je se mora smatrati vodičem kroz labirint svjetovnih nazora našeg kaotičnog doba; to djelo zaista siže u budućnost. …

Raspadom kršćanskog kulturnog jedinstva krajem srednjega vijeka stvorene su tek osnovice za nastajanje novog, izrazito analitičkog razdoblja, koje se temelji na prevlasti zapadne civilizacije. To je ono razdoblje, kojeg dramatsku i potresnu samrtnu borbu danas [1940.] proživljavamo. … [I]zmeđu godine 1450. i 1550. prometejsko doba prodire u svijet gotskog [odnosno srednjovjekovnog europskog] čovjeka i nastaje vrijeme u znaku »herojskog« prauzora. Pisac je čovjeka toga doba nazvao »prometejskim čovjekom« po onome oholom titanu, onom

koji je stvarao unapred planove i koji se digao protiv autoriteta bogova; on je na lukavi način izmamio prirodi božanske tajne i htio svijet preobličiti po vlastitom nahođenju, te zavladao zemljom. On ne pozna nikakvog Boga, ne diže više pogled u visinu, njegove misli kruže oko kugle zemaljske, koju želi prezreti, istražiti, a njegova jedina strast je — zavladati zemljom. … Danas se nad prometejsku kulturu digao tmurni, kobni oblak i obasiplje ju smrtonosnim munjama. Evropa ide ususret krvavoj katastrofi. Približava se svršetak, koji je bio u zametku već od samoga početka. Evropa više ne može izbjeći svojoj sudbini. Taj proces nije počeo tek 1914, već trajno teče kroz četiri stoljeća. Ali na obzorju već sviće! Već se pokazuje svijetlo novoga svijeta i ono najavljuje ivanovsko doba, koje će stvoriti čovjeka po mesijanskom prauzoru. Značajka tog čovjeka podsjećat će na značajke gotskoga vremena i za to će on poštivati gotiku i diviti joj se u onolikoj mjeri, koliko ju je prometejski čovjek prezirao.

Pisac naziva novi uzor »ivanovskim« po Ivanu Evanđelisti, kojemu je u izvanrednoj mjeri bio svojstven duh izmirenja, jednakosti i ljubavi. On naročito misli na mjesta 17 i 21, gdje najvrućije želje svršavaju u molitvi »da svi budu jedno«. Pisac misli da će borba za jedinstvo biti najdublja značajka ivanovskog čovjeka. …

Schubart je uvjeren da su Slaveni, a prije svega Rusi — po svom najdubljem značaju, a ne danas aktuelnom periferijskom obliku — najbliži gotskom, a po tome i ivanovskom čovjeku. Dok je prometejsko osjećanje svijeta izviralo ponajviše iz sjevernih zemalja, prenijet će ivanovsko doba težišta na istok. »Veliki dogođaj, koji se sprema jest uspon Slavena do visine, koja odlučuje kulturnim razvojem Evrope«. Već je Herder, kojega Slaveni nazivaju ocem svog duhovnog preporoda, govorio o preumorenosti evropske kulture i nazvao Rusiju zemljom budućnosti. On je Ruse smatrao budućim nosiocima svega ljudskog i bio je uvjeren da će oni spasiti i preporoditi ljudski rod. Herder je polagao najveću nadu u rusku dušu. On je dakle već naslućivao mesijanski karakter ruske duše, bliske i srodne duši gotskog čovjeka; a ova duša naći će svoj najjasniji izraz u ivanovskom čovjeku.

Kako je već spomenuto, ne smije se nitko dati zavarati momentanim izrazom ruske naravi, jer je to samo prelazna faza, kako uopće čitavo naše doba pokazuje sva tipična obilježja prelaznoga vremena. Svaki, koji bi htio rusku dušu i unutarnje obilježje ruskog značaja prosuditi u svijetlu politike jednog Lenjina i Staljina, politike osnovane na materijalističkom naziranju svijeta i povijesti, učinio bi tešku psihološku grešku. Schubartovo gledanje i tumačenje Rusa i ruske duše proizlazi iz posve drugog vidokruga, dalekog od vremenski ograničene sadašnjosti. Za nj je karakteristika Rusa, kao i Slavena uopće, velika težnja za slobodom. Pod slobodom razumijeva se tu ne samo oslobođenje od tuđega jarma, već i oslobođenje od one sputanosti od svega prolaznoga.

Tu se ispoljuje ,široka duša’, koja se napadno razlikuje od krive sitničavosti zapada. Zadnja riječ ruske kulture bit će ujedno jedna nova riječ o ljudskoj slobodi. Ali, da Rusi mogu naći tu riječ, da steknu pravo znanje o slobodi, potrebno je da prođu sve paklenske muke despotizma.

Materijalno blagostanje, ili u najmanju ruku materijalna sigurnost, jesu osnov i uslov (a često puta i cilj) razvoja svakog Evropejca. On čvrsto stoji »s obim nogama na zemlji, a koji puta i sa četiri noge.« U stvari se Evropejac vara, ako se još uvijek smatra duhovnim bićem. Rusima pak nije mnogo stalo do svijeta.

Stvarnost ne igra odlučnu ulogu u njihovu životu, i oni nisu za nju niti dobro spremni. Rus ne izlazi iz čuđenja, kako je moguće da je čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju, zapao u ovu užasnu svjetsku povijest. On se stalno osjeća gostom na zemlji. Za to zemaljska dobra ne vladaju njime, on im se zna oduprijeti i tako će si uvijek — više od drugih — sačuvati slobodu duše. Rus može biti tako slobodan, jer osjeća da ga nosi vječnost.

Prometejski čovjek teži za svijetom kakav jest, samo ga želi urediti, iskoristiti i njime vladati. Rus pak teži za drugačijim svijetom. »U svojoj nihilističkoj požudi konačno dolazi do toga da uopće više ne želi svijeta«… Prometejska kultura, razvijena do vrhunca, teško pritište Ruse. Ovaj pritisak rodio je ruski nihilizam, onu apokaliptičku čežnju za svršetkom, a Rus — za razliku od pasivnog, asketskog Indijca — želi aktivno sudjelovati u tome, da što brže dođe do tog svršetka. … Bolna spoznaja Rusa, da su odvojeni od višega reda, da se taj red više ne podudara sa zbiljom, natjerala ih je u očaj; u njima je rasla želja za razaranjem. Oni se iz naroda seljaka i svetaca pretvoriše u narod revolucijonara i fantasta. Rus ne može živjeti bez nekog eshatološkog iščekivanja. … Kod Rusa je marksizam postao prividnom religijom. Oni su se prirođenim neevropejskim vjerskim patosom i u potrebi za dogmama, bacili na jednu nauku, koja je nikla iz evropskog racijonalizma; religija se tu odnosi na vrednote ovoga svijeta, iznosi obilje vjerskih surogata, kao: mašine, tehniku, socijalni kolektiv, petgodišnji plan, Marksa, Lenina, Stalina, proletarijat, svjetsku revoluciju — ukratko — čitavo carstvo idola. …

Najjasnije se pokazuje ruski osjećaj harmonije u intenzivnoj vjeri Krista Boga i čovjeka. Vječni Bog i »vječni« čovjek Pavlov drugi Adam postaju po naravi svojoj toliko srodni i usklađeni, da su se u Kristu mogli organski srasti u jednu osobu. Ova staroruska misao, koju je naročito Solovjev isticao sa ljubavlju i poštovanjem, jest integralni elemenat ruske duše i najdublji izraz osjećaja sveopćega, a ujedno najčišći i najveći odraz Rusima prirođene harmonije. …

Tri su elementarna faktora smetala ruskom osjećaju harmonije, a ujedno su mutili odnos Rusa prema Evropi. Prije svega: iz Bizanta prodirao je bizantski osjećaj vlasti u rusku dušu. Bizantinska ortodoksnost sukobila se sa priprostom i usrdnom pobožnosti ruskoga naroda, a taj je sukob pogubno utjecao na čitav dalnji razvoj Rusije; utro je put cezaropapizmu i državnoj crkvi, zatim crkvenom raskolu 17. st. t. j. odvajanju pravoslavaca od starovjeraca i konačno je doveo do strastvenih borbi ruskih revolucija u 19. i 20. stoljeću protiv one sa carizmom najuže povezane crkve, »Da nije bilo Bizanta, ne bi bilo ni raskolnika, ni boljševika.« —

Drugim pogubnim faktorom u razvoju ruske duše ima se smatrati provala Tatara… Ruskoj duši nanesene su tada duboke rane. Zamro je osjećaj pravde, nestalo je samopoštovanja i osjećaja lične odgovornosti; uz to su Rusi primili niz zločina i opačina, kako to obično biva kada je netko stalno cilj takovih zlodjela. To su bile prirodne posljedice stoljetnoga jarma. Od onda se često kod Rusa zapaža neka potreba da budu okrutni.

Koga se mnogo muči, taj će rado mučiti druge. Onome, koji je iznutra rastrgan biti će lakše, ako vidi da drugi trpi. Do tatarskog gospodstva … ruska je duša disala slobodu, a ne despotizam. … Da nije bilo provale Tatara, ne bi bilo došlo do ruske revolucije!

U drugu ruku je upravo zamiranje pravnog osjećaja otvorilo — bar kod moralne elite — put spoznaji da nad pravnim osjećajem, kao najviši princip etike, stoji osjećaj ljubavi, taj nebeski lijek za sve ljudske krivnje i razdore, koji utire put kraljevstvu Božjemu na zemlji. Ova temeljna misao kršćanstva oduvijek je u Rusiji nailazila na plodnije tlo, nego li na zapadu, koji boluje od precjenivanja principa pravde. Možda je volja Providnosti da se Kristova nauka o primatu ljubavi upravo tamo, gdje je osjećaj pravde bio najteže povrijeđen, razvije tako jasno, da zasjenjuje svaki osjećaj krivnje i osvete. …

Velika sudbina Rusije počima tek sa intenzivnijim duševnim i kulturnim kontaktom sa Evropom u vrijeme Petra Velikoga. U tri navrata novo prometejsko osjećanje svijeta preplavljuje Rusiju, i to: početkom 18., 19. i 20. stoljeća. Posrednici bijahu: politika evropeizacije Petra I, francuska revolucija i bezbožni boljševizam. A kod svakog prometejskog vala, ruski je narod odmah instinktivno osjetio o čemu se radi. Antikristom nazvali su Petra I., Antikrist im je bio Napoleon, sin revolucije, a državom Antikrista nazivaju oni, koji su ostali vjerni crkvi današnju zemlju sovjeta. … Schubart predviđa da će boljševizam biti zadnji veliki pokušaj, da se silom uvede prometejsko osjećanje na ruskom tlu, koje za to nije dosta prijemljivo. …

Tipični način kojim Rus svom duševnom razvoju reagira na prometejsku kulturu disharmonije, koja mu se izvana nameće, uvijek jest mesijanski: Rus nije nikada izgubio kontakt sa vječnosti, makar on to nijekao ili pokušavao nijekati. … Ako mu ovaj svijet nedostaje, onda samo za to što on — kako kaže Dostojevski — nosi u svojoj duši čišću sliku nego li drugi narodi, t. j. sliku Spasiteljevu. Očaj i nezadovoljstvo, kojim gleda na ovaj svijet jest izraz duboke potrešenosti radi gubitka božanske harmonije, koju je nekada imao. Za to nastoji u svojoj okolini sagraditi ono što je izgubio, nastoji prilagoditi disharmonični vanjski svijet svojoj nutarnjoj nebeskoj slici. To je temeljno obilježje mesijanskog čovjeka, kome nije, kao prometejskom čovjeku, ovaj svijet posljednje i najvažnije, već mu se radi o kraljevstvu Božjem. »Mesijanizam je osjećaj poziva.« … Prvi puta je taj mesijanizam propovijedao vjerski pisac Filofej, starješina Jelisavinog manastira u Pskovu; od njega potiče nauka da je Moskva treći Rim i da je pozvana da izmiri i primi u sebe prvi i drugi Rim (Bizant), a ne da ih potisne ili pretekne. Solovjev u svom spisu »Tri sile« pridaje Rusiji snagu da organski sjedini dvije historijske sile pokretnice: jedinstvo bez slobode u formi muhamedanske Azije, i slobode bez jedinstva u formi poslije-gotske Evrope. Bulgakov pak (u L’orthodoxie, 1937.) kaže da je zadaća buduće ruske crkve izmiriti protestantizam sa Rimom. I Dostojevski je sanjao o univerzalnoj i jedinstvenoj crkvi, kad je Ruse nazvao narodom, koji nosi Boga (Bogonosec). …

»Ne može čovjek priznavati kršćanske istine, a ujedno se pomiriti sa zbiljom antikristovom, kao da u sve vijeke ne može da bude drugačije«; to je smjela i odlučna izreka velikog kršćanskog borca Solovjeva, a usmjerena protiv današnjeg oportunističkog vremena. — Nije li također karakteristično da Rusi imadu za pojmove »istina«, »stvarnost«, i »pravednost« samo jednu riječ — »pravda«?

ulomak iz Antun Adler, Evropa i duša Istoka, članak iz 1940., link


Antun Adler, rođen 1902., bio je liječnik iz Zagreba, židov koji je povremeno objavljivao članke u katoličkom teološkom časopisu Obnovljeni život. Stradao od fašista 1944.

Walter Schubart (na gornjoj slici), rođen 1897., njemački pravnik i filosof kulture; 1933. napušta Njemačku da bi živio u Rigi. Zastupao je “humanističko-religiozni svjetonazor, kojim je za mnoge čitatelje utjelovio drugačiju Njemačku tijekom nacističkog režima i suprotstavio se pseudoreligioznim tvrdnjama nacističke ideologije”. Stradao u sovjetskom zarobljeničkom kampu 1942.

6 misli o “ruski mesijanizam? (ulomak iz Antun Adler, Evropa i duša Istoka)

  1. Jedan komentar uz moj tekst Je li rat u Ukrajini greška Zapada? (uz Johna Mearsheimera) uputio je na zanimljivu temu „ruskog mesijanizma”. Želeći nešto napisati i o tome naletjeh na zanimljiv članak iz 1940. jednoga našeg, čini se prilično zaboravljenog, autora; pa mi se učinilo da bi bilo zgodno, prije toga moga budućeg teksta, objaviti jedan veći ulomak iz toga članka. U svakom slučaju bih htio otkloniti pomisao da pojava ovoga teksta na blogu nekako komentira sadašnju ratnu situaciju; a o mojim pogledima na političke i nacionalne mesijanizme, exceptionalism-e, zadaće, misije i sl. uskoro ovdje, na blogu Nagovor na filosofiju.

    Sviđa mi se

  2. Hvala Davoru, jer nam je obratio pažnju na jedan sjajan tekst.

    Filozof Walter Šubart, čija je supruga bila Ruskinja, aristokratskog porekla, govori o budućnosti koja sada nalazi svoj izraz u tadašnjim strašnim istorijskim događanjima, dolaskm fašizma i nacizma i njegovog progona kao i njegove porodice u Letoniju, Rigu, koja je tada još bilo nezavisna država.

    U svom tekstu, govori o tome da Evropa ide u susret krvavoj katastorofi, koja nije počela tek 1914. godine već da je to proces koji traje već četiri stoleća i najavljuje jedno novo doba, jovanovo doba, koje će stvoriti čoveka po „mesijanskom prauzoru“. On je uveren „da Slaveni, a prije svega Rusi” spremaju veliki događaj “uspon Slavena do visine, koja odlučuje kulturnim razvojem Evrope“.

    Konstatuje da je prometejsko doba i prometejski čovek prodro u gotsko doba, i potisnuo srednjeevropskog čoveka ali da spasenje dolazi s jovanovim dobom i jovanovskim čovekom.

    Pošto je od tog teksta prošlo skoro jedno stoleće, možemo da konstatujemo da se to nije dogodilo u ovom proteklom stoleću. Možemo da se pitamo, zašto? Gde su njegova uverenja i predviđanja budućnosti jovanog doba omanula i da li su omanula za buduće vreme i koje?

    U to isto vreme jedan drugi filozof Rudolf Štajner je pisao o toj temi prvenstveno od 1914. godine u ciklusima predavanja pod nazivom sudbine pojedinaca i naroda pa sve do završetka 1. svetskog rata i u ciklusima predavanja pod nazivom Karma neistine I i II.

    A pre toga oko 1910. godine održao je niz predavanja pod ciklusima pod nazivom Metamorfoze duševnog doživljavanja- putevi duševnog doživljavanja gde je opisao i objasnio Prometejev dar čovečanstvu i Zevsov gnev, te zbog toga on onda kažnjava prikivanjem Prometeja na stenu Kavkaza, a dato u predavanju pod nazivom Misija gneva. U sledećem predavanju pod nazivom Misija istine ( Geteova „Pandora“ u svetlu duhovne nauke), gde se opisuje gnev kao osobina duše koja se mora savladati da bi čovek i čovečanstvo napredovalo, te je tako istina nešto što se mora od početka voleti i ceniti da bi se duša sve više uspinjala. Istina je visoki cilj koji se postiže s ljubavi prema samoj istini.

    Gete u Pandori stavlja jedne nasuprot drugima likove koji prikazuju ono što deluje u duši. Prometeja koji „unapred misli“ i Epimeteja koji „naknadno razmišlja“ kao dve u duši delatne sile. Iz noći dolazi Prometej s buktinjom u ruci, s ognjem. Prometej stvara iz noći. Drama se razvija tako što izbija požar na imanju Epimeteja. Prometej nudi pomoć. Tada stupa pred nas zora. Zora nije samo ono što stvara iz duboke noćne tame, nego je prelaz k nečemu što je nadvladalo noć. Prometej s buktinjom.

    Gde je spas? Spas čovečanstva?

    Onda kada se u čovečijoj duši sjedine Prometej i Epimetej, onda će odatle izaći ono što mora da bude spas čovečanstva. Svestranim obuhvatanjem istine zadovoljava se ceo ljudski rod, a ne pojedinac. Prometejevo doba, prometejev čovek su jedna strana a do druge tek treba da dođemo.

    Ova tema je previše široka za jedan komentar. Pisac Šubart kaže, da „su Slaveni, a prije svega Rusi”, najbliži gotskom a po tome i ivanovskom čoveku, i on oseća da su Slaveni nosioci duhovnog preporoda. On navodi Herdera, “rusku dušu”, “široku dušu”, pa ih karakteriše “velikom težnjom za slobodom”, da “Rusima pak nije mnogo stalo do svijeta”, i mnogo toga drugog u opisivanju Rusa, i konstatuje da “Prometejski čovjek teži za svijetom kakav jest, samo ga želi urediti, iskoristiti i njime vladati. Rus pak teži za drugačijim svijetom. »U svojoj nihilističkoj požudi konačno dolazi do toga da uopće više ne želi svijeta«… Prometejska kultura, razvijena do vrhunca, teško pritište Ruse”.

    O tome dalje, možemo u nekom sledećem komentaru.

    Mr Đorđe Savić, 2022.

    Sviđa mi se

  3. Pisac Šubart dalje opisuje Ruse. Konstatuje da su se „iz naroda seljaka i svetaca pretvoriše u narod revolucijonara i fantasta. Rus ne može živjeti bez nekog eshatološkog iščekivanja. Kod Rusa je marksizam postao prividnom religijom.“ Rusi imaju prirođen neevropski verski patos i potrebu za dogmama. Stvorili su čitavo carstvo idola, obilje verskih surogata, kao: „mašine, tehniku, socijalni kolektiv, petogodišnji plan, Marksa, Lenina, Stalina, proletarijat, svjetsku revoluciju.“

    Ruski osećaj prirođene harmonije je u intenzivnoj veri „Krista Boga i čoveka“, kao integralni element ruske duše i najdublji osećaj sveopšteg.

    On konstatuje tri elementa koji su zasmetali tom osećaju harmonije, čime su pomutili odnos Rusa i Evrope. A to su:
    • Vizantijski osećaj vlasti i vizantijska ortodoksnost,
    • Navala Tatara,
    • Zločin i pokvarenost.

    „Koga se mnogo muči, taj će rado mučiti druge. Onome, koji je iznutra rastrgan biće lakše, ako vidi da drugi trpi. Do tatarskog gospodstva … ruska je duša disala slobodu, a ne despotizam. … Da nije bilo provale Tatara, ne bi bilo došlo do ruske revolucije!

    Rus na tipičan način reaguje na disharmoniju, koja mu se uvek „izvana nameće“ i to mesijanski! Čije je obeležje težnja da prilagodi spoljni svet „svojoj nutarnjoj nebeskoj slici“.

    Rusi za pojmove »istina«, »stvarnost«, i »pravednost« imaju samo jednu riječ — »pravda«.
    Dostojevski je Ruse nazvao narodom koji nosi Boga (Bogonosec)!

    Pošto je prošlo skoro stoleće od opisanog vremena možemo da konstaujemo da taj opis ne važi za današnje Ruse. Ovi Rusi nisu oni Rusi. Oni opisani Rusi su pretežno bili seljaci, industrija se tek razvijala, vladao je komunizam, boljševizam a današnji Rusi žive u kapitalizmu, koji se ni po čemu ne razlikuje od takvog na Zapadu, vladaju vrhunskom današnjom tehnikom i tehnologijom, informatikom i radnička klasa je istovetna onoj na Zapadu. Demokratija je ista kao na Zapadu, izuzev što nemaju Kralja niti Kraljicu i plemićku strukturu koja je suprotnost demokratiji, to jest to je monarhija. Na Zapadu je prikrivena monarhija koja vlada uz lažnu demokratiju, a u Rusiji su se toga oslobodili Oktobarskom revolucijom pre jednog stoleća. Oligarsi, tajkuni i krokodili su im zajednički.

    Jedina razlika je u religiji, Rusi su u većini pravoslavni, ortodoksni hrišćani za razliku od većine katoličko protestanske religije na Zapadu, a drugih religija ima podjednako i kod jednih i drugih.

    Što se tiče tradicije, verujem da postoji i na Zapadu isto kao i kod Rusa, svaki svoju drži.

    Što se tiče prometejske kulture i prometejskog čoveka, isto je danas i na Zapadu kao kod Rusa. Da li su hrišćanske crkve i na Zapadu i u Rusiji mogle da stvore drugačijeg Jovanovskog čoveka, ne verujem.

    Pa gde je tu onda razlika između Zapada i Rusa, koja je mogla da stvori ruski mesijanizam? Ja je ne vidim! Nema je!

    Čak bi mogao da kažem, da je veći mesijanizam u onim Zapadnim zemljama u kojima vlada prikrivena monarhija nego u Rusiji.

    Sviđa mi se

  4. Kada se govori o „ruskoj duši“, „širokoj duši“ , što znači o nekoj duši naroda, uvek treba sagledati od koga i na koji način su predstavljene.

    Govoreći u duševno duhovnom smislu, ne mogu biti predstavljene u uobičajenom smislu kao simpatične ili antipatične jer onda ne mogu biti istinite. To bi onda bila neistina, laž. Kada se govori o duši naroda španskog, nemačkog, britanskog, srednjeevropskog ili bilo kog drugog jasno je to tako da je neko s dušom svog naroda samo dok je budan a kada spava da nije s dušom svojeg naroda. U budnom stanju duša čovekova je u vezi s duševnim svetom (celokupnim skladom svih duša naroda) preko duše svog naroda, a dok spava u vezi je s dušama drugih naroda. Tu postoje zakoni kako se to ostvaruje u zavisnosti od stava, kao što je stav mržnje, prema duši drugog naroda i drugih osećanja u budnom stanju, kako se to dalje odražava i dešava u stanju spavanja. Duh naroda nešto je napravio od svakog od nas, i u tome se onda razlikuje Rus od Britanca, Rus od Nemca itd. Tada svaki narod ima posebnu misiju.

    U dva predavanja održana 1914. godine posle izbijanja 1. Svetskog rata, Rudolf Štajner, pod nazivom „Nacije i nacionalizam u svetlu duhovne nauke“ i „Suština evropskih duša naroda“ govori o Ruskoj duši.
    U Rusiji imamo podantnost, začeće. Prvo je bilo vizantijsko hrišćanstvo koje je primljeno, koje se spustilo kao oblak, a onda se proširilo. Njen zadatak je da se pripremi za začeće čineći se podantnom. Duhovno Ja mora da se spusti.

    Otpor tome čini fizički element u narodima Istoka, i on pruža otpor onome što dolazi prema njemu.
    Kako Rus vidi drugi narod? Vidi ga kao nekoga ko mu se protivi, kao nekoga ko se obrušava na njegovu svest. I tako osoba koja je stranac za italijana, varvarin za Francuza, suparnik za Britanca, neprijatelj za Nemca, za Rusa je ona jeretik. Zato su Rusi, u osnovi govoreći, jedino i vodili religiozne ratove do sada. Svi njihovi ratovi do sada su bili religiozni. Čak i sada ruski seljaci imaju osećaj da je druga osoba „sam nečastivi“. Oni vide drugu osobu kao jeretika i veruju da se bore za veru. Čak i danas!

    Nemac ili srednje evropljanin mora biti nateran da ide u rat. On nije u mogućnosti da započne rat svojevoljno. Za Rusa je najneprirodnija stvar na svetu da vodi rat. Rat mu mora biti naturen, jer je on potpuno protiv njegovog nacionalnog karaktera. Rus oseća rat kao nešto religiozno, to je nešto što dolazi spolja. Rat ne može da bude prihvatljiv za njega, on bi se radije molio da mu se desi ono što mora biti. Što Rus ide u rat ne nalazimo u njihovom nacionalnom karakteru, nego u motivima naturenim sa strane. To nisu ljudi koji ratuju. U Rusiji je rat uvek maja, iluzija. Za religiozni rat nametnut spolja, možemo da kažemo, da može biti sprečen intervencijom spolja.

    Za Francuze je rat bio nešto prirodno od 1871.

    Prirodno ponašanje za ruski nacionalni karakter je da se moli i da čeka šta će biti. Čak i ruski intelektualci čekaju nadajući se, osećajući da bi trebalo da dođe nešto što pripada budućnosti. Solovjev pa i Mereškovski, veruju da je hrišćanska vera koja je prošla kroz Faustovu prirodu , „ono što treba da ovlada ruskim narodom“.

    Ono što će doći, ne postiže se mačem i topovima!

    Štajner kaže:
    „Pokušao sam da nađem jezgrovitu formulaciju za osećanja različitih nacija prema ratu, govoreći da Rus veruje da ide u rat zbog vere, Englez zbog konkurencije, Francuz zbog slave, Italijan i Španac za svoju otadžbinu, a Nemac se bori za opstanak. Zbog toga možemo reći da Italija hoće da sačuva svoju domovinu, Francuska zamišlja sopstvenu ideju (o slavi) kao nacionalni ideal, Englez kreće u akciju i sklapa poslove. Nemac nastoji, Rus moli – i to dolazi prirodno. Ne govorim o spoljašnjoj molitvi, jer to je stvar srca.“

    Da li se za takvog Rusa može reći da je on „najbliži gotskom, a po tome i ivanovskom čovjeku” i da li je taj karakter “ruske duše, blizak i srodan duši gotskog čovjeka“ i da li u njemu možete „naslućivati mesijanski karakter“ kao što tvrdi Šubart, sami zaključite! Ja mislim, da to nije tako!

    Ali, Šubart ima pravo kada je nazvao „Rusiju zemljom budućnosti“ i kada je „Ruse smatrao budućim nosiocima svega ljudskog i bio je uvjeren da će oni spasiti i preporoditi ljudski rod“, ali jedino nije znao da će to tako biti u jednoj dalekoj, dalekoj budućnosti. A dotle, po onoj narodnoj „Spasavaj se ko može“.

    Đorđe Savić. 2022

    Sviđa mi se

  5. Ono što sigurno može da pomogne je razjašnjavanju ove teme je tekst iz Karme neistine I, u kome Rudolf Štajner objašnjava razliku između slavena i rusizma:

    Podsetimo se što je rečeno u vezi sveta Slavena, o duši Slavena. Testament Petra Velikog pojavio se na sceni 1813, ili možda malo ranije, i bio je rasturan iz dobrih razloga kao da je došao od samog Petra Velikog. Ovaj dokument je iskorišten da ugrabi prirodnu struju, kao što je struja slavenske duše, da bi je upravljavo i vodio kao sredstvo sugestije.

    • Kuda bi bila vođena? Vodio bi je u orbitu rusizma na takav način da drevna slavenska struja postane, na određeni način, nosilac ideje o ruskoj državi! Zbog toga jer je to tako, mora se imati jasna razlika između duhovne slavenske struje, struje koja postoji kao nosilac drevne slavenske tradicije, i one koja teži postati spoljno vozilo i koja želi da obuhvati celu ovu slavensku struju: rusizam. Ne smijemo zaboraviti da veliki broj slavena, ili dijelova tih ljudi, živi unutar granica Austrougarske monarhije. Austrougarska monarhija obuhvaća — koristiti ću prste za brojanje — Germane, Čehe, Slavonce, Slovake, Srbo-Hrvate, Hrvate, Poljake, Rumunje, Rusine, Mađare, Talijane i Srbe; kao što vidite, mnogo više nego ima Švicarska.

    Što stvarno tamo živi može biti prepoznato samo od nekog tko je dosta vremena živeo između ovih ljudi i došao do razumevanja različitih struja koje rade unutar onog što zovemo Austrougarska. Što se tiče slavenskih naroda bilo je, tokom zadnjih desetleća devetnaestog stoljeća, velikih napora da bi se pronašao način na koji različiti slavenski ljudi mogu živeti zajedno u miru i slobodi. Cela istorija Austrougarske zadnjih desetleća, sa svim tim gorkim bitkama, može se razumeti jedino ako se gleda kao pokušaj realizacije principa individualizacije odvojenih naroda. Ovo je naravno preterano teško, jer narodi ne žive jednostavno jedni do drugih već su često izmiješani na komplikovane načine. Između Nemaca u Austriji ima mnogih koji računaju da bi u dobrobit njih samih išlo da se individualiziraju razni slavenski narodi u Austriji, odnosno, da nađu formu u kojoj se mogu razvijati nezavisno i slobodno. Očito je da ovakve stvari trebaju vremena; ali takvi pokreti sigurno postoje. Dalje, osim Slavena u Austrougarskoj, postoje balkanski Slaveni koji su dugo živjeli pod turskom dominacijom, koju su posljednjih desetleća njih zbacili da bi osnovali individualne države: Bugarska, Srbija, Crna gora i tako dalje. Jučer sam spomenuo poljske Slavene koji su najviše razvijeni u duhovnom životu. Spominjem samo najvažnije podgrupe, jer ovo mogu obraditi jedino postepeno. U svim ovim slavenskim narodima i plemenima živi ono što sam jučer nazvao konzistentan, iskonski narodni element, što je nešto što se priprema za budućnost.

    Svet Slavena, slavenski narodni element, duhovna slavenska struja , mora da bude slobodna. Ona ne sme da bude pod okriljem i okupirana od strane rusizma. Ako bi to Rusi uspeli, svet slovena bi bio uništen jer “rusizam želi ograničiti slavenski element unutar vlastitog okvira i koristiti ga kao oruđe. Oni žele da bude sadržan u granicama testamenta Petra Velikog.

    Prema tome, samo oni koji su dublje razumjeli slavenski element mogu razumeti kakva mreža je stvarno ispletena, i također da oni koji su želeli uništiti slavenski element preko rusizma moraju raditi protiv zdravih nastojanja.“

    Pitanje Ruskog mesijanizma kao takvog je pogrešno, on ne postoji, već može da postoji težnja u skladu s namerama testamenta Petra Velikog (koji je inače falsifikat), koji je vrlo ubedljiv i čija je namera da „opravdava budućnost Rusije — kažem Rusije, ne Slavena — izjavljujući da Rusija mora proširiti svoje granice preko balkanskih zemalja i Konstantinopola, preko Dardanela i tako dalje“, ali to više nije mesijanizam, to je nešto drugo, možda okupacija.

    Sviđa mi se

  6. Videli smo način na koji strune ove vremenske epohe rade kroz primetne napore i činjenice današnjeg vremena u širom smislu. Štajner konstatuje „počnimo sa ruskim ljudima na istoku Europe. Rekao sam da su svim ljudima Europe prirasli srcu. U ruskim ljudima, skupa s raznim slavenskim elementima, živi — o ovom sam govorio više puta — narodni element budućeg vremena. Jer u duhu naroda svega toga zajedno kao slavena živi ono što će, jednom u budućnosti, dati materijal za duhovne strune sledeće post-atlantske epohe.

    U ovom slavenskom elementu imamo prvo ruse i, dodatno, sve one druge slavene koji, iako razdijeljeni od rusa, i pored toga se osjećaju u određenom stupnju povezani kao Slaveni sa ruskim Slavenima. Iz ovih veza izranja, ili je nastao, ono što je ovih dana poznato kao panslavizam, osjećaj svih slavena da pripadaju zajedno u duhu i u duši, u političkom i u kulturnom životu. U mjeri u kojoj ova stvar živi u duši naroda je potpuno časna i, također u određenom višem smislu ljudske evolucije, ispravna stvar — iako se riječ ‘pan’ prilično zloupotrebljava ovih dana. Za onog tko razumije povezanost moguće je koristiti frazu ‘panslavizam’ za duhovno zajedništvo koje, želio bih reći, treperi kroz sve slavenske duše na način kako sam upravo opisao.“

    Dakle mi moramo računati sa činjenicom da na Istoku postoji element koji nosi određenu budućnost unutar sebe, koji se pojavljuje kao da je iz krvi, element koji je danas još u biti naivan i ne poznaje sebe, ipak proročki i instinktivno sadrži u sebi nešto što će se jednog dana razviti. To je često prisutno u snovima.

    Na jednoj strani imamo nešto što postaje vidljivo kao dobar smisao, inteligencija i politički moral, a na drugoj strani nešto što postoji kao budući narodni potencijal duboko dolje, ne samo u duši već i u krvi.

    To je sila koja postoji ali nema određeni smer, sila koja živi u određenim slavenskim rasama, i koja je podložna pomoću sugestije većeg nivoa da je neko usmerava u određenom pravcu.

    Đorđe Savić, 2022.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s