kakav sam ja to antikomunist?

Komunizam je:

Politička ideologija utemeljena na ukidanju privatnoga vlasništva i na uspostavi zajedničkoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju. Također politički pokret koji obuhvaća ukupnost komunističkih partija, organizacija i skupina u svijetu, odnosno politički sustav totalitarne jednostranačke vlasti. (enciklopedija.hr)

Radi se, dakle, o dva značenja. S obzirom na ovo drugo značenje riječi komunizam – „politički sustav totalitarne jednostranačke vlasti“ – biti anti-komunist (kao i biti npr. anti-fašist ili anti-kolonijalist) jest naprosto jedan civilizacijski minimum. Lenjin je bio izumitelj toga „jednopartijskog” političkog sustava koji je u svojoj srži protuslovan budući da „stranka” znači strana a ništa nema samo jednu stranu; ili ako se hoće latinski, „partija” je pars, dio, a nijedan dio nije cjelina – dakle nužno je da bude više strana i više dijelova, odnosno više stranaka/partija. Ukoliko je značenje riječi određeno njenom upotrebom utoliko ima smisla pogledati učestalost upotrebe npr. riječi communism na engleskom govornom području.

Lako je vidjeti da ta je riječ došla u širu upotrebu 1840-ih, ali i da je veliki skok uslijedio nakon lenjinističke revolucije u Rusiji 1917., u kojoj je na vlast došla jedna partija koja se nazivala komunističkom. Utoliko se može reći da je upotrebno značenje te riječi uvelike određeno nasljeđem te revolucije i lenjinističkih partija u Rusiji i drugdje.[i] Smisao te revolucije i tih partija je, nasuprot velikim teorijama, sasvim prost, a meni je najočitiji sagleda li se činjenica da su 1907. Lenjin i Staljin u Tbilsiju organizirali bandu u svrhu ni manje ni više nego pljačke banke. (Brecht je tu činjenicu kasnije pokušao relativizirati dosjetkom da je veći zločin osnovati nego opljačkati banku.) Nakon što je ta pljačka uspjela (opljačkali su u današnjoj protuvrijednosti oko 3.5 milijuna dolara), uz zanemarive kolateralne žrtve od četrdesetak ljudi, dotična je banda odlučila podići ulog: opljačkat će naprosto sve! Najprije u Rusiji, a onda i u svijetu. Naime, u Rusiji će oružanom silom preuzeti državu, a ta će država jednostavno oduzeti vlasništvo svim svojim građanima. Revolucija iz 1917. koja je to provela u djelo trebala je biti početak globalne revolucije koju bi vodila komunistička Internacionala, na čelu sa upravo tom družinom (Lenjin, Staljin).

Mnogo milijuna žrtava toga lenjinističkog komunizma (u Rusiji i drugdje gdje su osnivane partije po lenjinističkom obrascu) nisu “tragična dimenzija jednog emancipatorskog projekta koji je pošao naopako, jednog pothvata koji je na fatalan način potcjenio posljedice vlastite intervencije” (Žižek), nego izravna posljedica sulude osnovne zamisli: jedna će skupina ljudi (“avangarda radničkog pokreta”) oružjem (“revolucija”) preuzeti vlasništvo nad svime u državi (“nacionalizacija” plus “jednopartijski sustav”), a u nakani i nad svime u svijetu (“svjetska revolucija” pod vodstvom Internacionale). (Kome se ovo svođenje na razbojništvo čini trivijaliziranjem lenjinizma, može se ovdje informirati i o drugim bizarnostima toga načina mišljenja i djelovanja.) A ukoliko se upotreba riječi komunizam uglavnom odnosi upravo na to značenje (što sugerira onaj Ngram Viewer graf), pristojno bi bilo i da zagovornici onog prvog od tih dvaju značenja odustanu od te riječi i nađu neku drugu, neopterećenu takvim naslijeđem.

Ipak, neovisno o nazivu, idemo na samu stvar: ukidanje privatnog u korist zajedničkog vlasništva (barem nad sredstvima za proizvodnju)? Postoji i drevan i široko rasprostranjen mit da je upravo tako bilo u predpovijesno doba čovječanstva. Evo npr. buddhističke varijante (a prenosi Hamvas u Scientia Sacra):

Tada su žitarice još divlje rasle, bijele poput brašna, nije ih trebalo mljeti, bile su slatke, nije ih trebalo peći, što bi navečer ubrali do jutra je izraslo, što su ujutro ubrali do večeri je izraslo. … – Jednog je dana jedno biće reklo: Zašto idem po žito svako jutro i svaku večer? I ujutro je ubralo i ono za večeru, žito tada više nije posve izraslo nego samo upola. I ostali su tako učinili i žito više nigdje nije posve izraslo nego samo upola. Opet, jedno je biće reklo: Zašto idem po žito svaki dan? I jedan je dan ubralo dostatno za dva dana. Ali žito je već sada raslo samo četvrt toliko i kada su bića odjednom ubrala za tjedan već je raslo samo osminu toliko. – Što bi bilo, rekla su bića, ako bismo zemlju podijelili međusobno? Zemlju su podijelili, i tada su neka bića uzela tuđu. Kada su ostala bića to vidjela, rekla su: Izaberimo među sobom nekoga tko će paziti da svi beru samo sa svoje zemlje. I tako je već postojao vladar i nakon toga je došao svećenik i ratnik i građanin i seljak i rukotvorac.

Mnogi su taj mit shvatili i ozbiljno:

Ta ideja ide ovako. Nekoć davno nije se znalo za privatno vlasništvo. Hrana je išla onima kojima je bila potrebna. Svi su bili zbrinuti. Tada se pojavila poljoprivreda, a s njom i vlasništvo nad zemljom, radom i divljim resursima. Organska se zajednica raspala pod teretom konkurencije. Ta priča je prethodila Marxu i Engelsu. Nešto slično predložio je i svetac zaštitnik kapitalizma Adam Smith… (Manvir Singh, Primitive Communism)

U školskom marksizmu ta je (pogrešna) predočba „primitivnog komunizma” dobila oblik jedne „velike pripovijesti” o padu i povratku: nakon što je čovječanstvo ispalo iz raja primitivnog komunizma, ono se kroz niz društveno-ekonomskih formacija u borbama sa vlastitim neizbježnim proturječima – robovlasničko društvo, feudalizam, kapitalizam, socijalizam – na kraju povijesti vraća u komunizam. To je, navodno, ni manje ni više nego „zakon razvoja ljudskog društva”, i to ne mitski nego would-be znanstveni (a zapravo pseudoznanstveni). Danas znamo da je onaj „socijalizam“/„komunizam“ (u smislu jednopartijskog političkog uređenja pod vodstvom komunističkih partija) iz prošlog stoljeća zapravo bio prijelazna faza iz feudalizma u građansko društvo[ii] ali notoran je odgovor neumrlih marksista da ništa od toga nije bio pravi komunizam. Ipak već je i početno stanje one pripovijesti  promašeno budući da i pred-agrikulturna društva lovaca i sakupljača znaju za privatno vlasništvo, pa i nad sredstvima za proizvodnju, odnosno, „primitivni komunizam” nije bio nikakvo pravilo u takvim ljudskim zajednicama. 

Obitelji Šošona posjedovale su orlova gnijezda. Atabaskani s Medvjeđeg jezera posjedovali su jazbine dabrova i mjesta za pecanje. Osobito je često vlasništvo stabala. Kad je stanovnik Andamanskih otoka naletio na drvo pogodno za izradu kanua, rekao je o tome svojim kolegama iz skupine. Od tada je ono bilo njegovo i samo njegovo. Slična su pravila postojala kod Deg Hit’ana na Aljasci, sjevernih Paiuteia u Velikom bazenu i Enlhetima u sušnim paragvajskim ravnicama. Zapravo prema procjeni jednog ekonomista, više od 70 posto društava lovaca i sakupljača priznaje privatno vlasništvo nad zemljom ili drvećem. … Je li primitivni komunizam još jedan zavodljiv ali pogrešan antropološki mit? (Singh, isto)

Ali „mitologija se, u svom izvornom značenju, nalazi u srcu stvari“ (link), pa umjesto odbacivanja po kratkom postupku radije valja upitati: u čemu je privlačnost toga mita? I moj omiljeni Platon u Politeji predlaže ukidanje vlasništva, dakle komunizam u onom prvom značenju riječi. Zašto bi buddhisti i Platon, Adam Smith i Marx, projicirali istu mitsku viziju, neki u prošlost, neki u budućnost, a neki u oba smjera?

Osobito nakon iskustva prošlog stoljeća u kome su ekonomski sustavi s privatnim vlasništvom bili toliko uspješniji od ovih drugih (dovoljno je spomenuti Njemačku ili Koreju), čini se da ekonomski razlozi nisu presudni za privlačnost toga mita. Tko, poput mnogih marksista, čovjeka shvaća kao homo oeconomicusa, kao biće kome je ekonomija „baza” a etika ili duhovnost tek ne-nužna „nadgradnja”, taj neće naći dobar razlog za tu viziju.[iii] To pak ne mora vrijediti za one koji hijerarhijski iznad materijalne-ekonomske sfere prepoznaju još i etičku i duhovnu sferu. Prije svega zabrana kategoričkog imperativa da drugog čovjeka promatramo kao puko sredstvo a ne istodobno i kao svrhu dovodi u sumnju etičnost shvaćanja rada kao robe: ako je rad roba, nije li radnik koji radi isključivo radi nadnice nužne za preživljavanje sveden na puko sredstvo za tuđe svrhe?

[R]adnici koji žive samo dotle dok nalaze rada i koji samo dotle nalaze rada dok njihov rad uvećava kapital. Ti radnici koji se moraju prodavati po komadu jesu roba kao svaki drugi trgovinski artikl… (Komunistički manifest)

Koliko smo daleko od toga da pravo na život ne uvjetujemo radom (vidi zajamčeni minimalni dohodak)? Drugo, područje duha, dakle svega onoga što se ozbiljuje u kulturi, po svojoj naravi jest nešto što dijelimo s drugima. Čini nam se prirodnim da rezultati znanosti, opće obrazovanje, knjižnice, itsl. trebaju biti dostupni svima, da autorska prava ne trebaju biti onako neotuđiva kako je to vlasništvo nad ne-idealnim fizičkim predmetima nego da velika djela kulture postaju zajedničkim vlasništvom čovječanstva. Zato se primjerice kod Platona „komunizam“ (naime zajedničko vlasništvo) odnosi na duhovni dio stanovništva, ali ne i na one koji su prvenstveno orijentirani spram materijalnih dobara.

Iako se teorijske spoznaje mogu klasificirati prema njihovom podrijetlu, kao u slučaju Pitagorinog teorema, zbog njihovog čisto idealnog karaktera nitko ne može posjedovati proizvode teorije. Stoga je razumljivo da govoreći o uređenju vlasništva u idealnoj državi Politeje Platonov Sokrat navodi staru poslovicu „prijatelji (philoi) posjeduju sve zajedničko“ – ili kako je nastavio u Zakonima, najbolje moguće stanje bi doista bilo ono „prijatelja“ (philoi) koji imaju sve zajedničko, tako da bi „čak i stvari koje su prirodno privatne postale na neki način komunizirane.“ U jednom od svojih eseja, Husserl je zapravo opisao filosofsku zajednicu kao fundamentalno „komunističku“. (Timo Miettinen, Husserl and the Idea of Europe)

Budemo li u nekoj dalekoj budućnosti svi postali i međusobno prijatelji (philoi) i ujedno prijatelji mudrosti (philosophos-i) zacijelo će nam po naravi stvari sav posjed postati zajednički; manje udaljenom, ali ipak još dalekom, čini se mogućnost da (ne samo za manjinu ljudi kao danas) rad prestane biti robom a postane slobodnim stvaralaštvom. Teško je ne poželjeti takve budućnosti, pa makar se zvale „komunističkima“, ali kao posljedicu napredovanja svijesti o slobodi a ne kao posljedicu političkog nasilja „avangardne“ manjine koja tobože ima uvid u „zakon razvoja ljudskog društva“.


[i] Tako i Branko Milanović: “Oktobarska revolucija i Lenjin … su potpuno promijenili scenu. Ne samo zato što mu [Marxu] je “dodijeljena” slava, jedinstvena među društvenim znanstvenicima, da sam bude ideološki odgovoran za epohalnu promjenu u jednoj velikoj zemlji, a time i u svjetskoj povijesti, nego zato što je socijalizam, zbog svoje svjetske privlačnosti, “ katapultirao” Marxovu misao i slavu. Njegovo razmišljanje postalo je de rigueur u većem dijelu Europe, bilo među intelektualcima, političkim aktivistima, radničkim vođama ili običnim radnicima. Sindikalisti su organizirali večernje škole za proučavanje njegovih spisa; politički lideri komunističkih partija planirali su svoje poteze i obrazlagali ih pozivajući se na do tada malo poznate Marxove povijesne spise.” (link)

[ii] „Globalna istorijska uloga koju je odigrao komunizam bilo je društveno i nacionalno oslobađanje kolonizovanih zemalja (naglašavam da u razvijenim zemljama nije bilo potrebe za nacionalnim oslobađanjem). Jedino komunističke ili levičarske partije mogle su uspešno izvesti obe revolucije. Nacionalne revolucije su donele političku nezavisnost. Društvena revolucija je ukinula feudalne institucije koje usporavaju rast (moć zemljoposednika, rad vezan za zemlju, rodna diskriminacija, nedostupnost obrazovanja za siromašne, verska zatucanost itd). Komunizam je tako otvorio put razvoju lokalnih oblika kapitalizma. Funkcionalno posmatrano, komunizam je u kolonizovanim društvima Trećeg sveta odigrao ulogu koju je domaća buržoazija imala na zapadu. Jer indigeni kapitalizam se mogao pojavite tek posle rušenja institucija feudalnog društva. Zato kratka definicija komunizma može glasiti: komunizam je društveni sistem koji je nazadnim i kolonizovanim društvima omogućio da prevaziđu feudalizam, povrate ekonomsku i političku nezavisnost i izgrade domaće oblike kapitalizma.” (Branko Milanović, Četiri važne teme)

[iii] Navodna neizračunljivost cijene rada o kojoj govore marksisti ne pokazuje se uvjerljivom, uzmu li se u obzir samo ekonomski (a ne i etički) argumenti.

5 misli o “kakav sam ja to antikomunist?

  1. Biti antikomunist je isto što i biti antikapitalist, antiglobalist, antimonarhista, biti anti, biti protiv rata, protiv zagađenja životne sredine, protiv homoseksualaca ili anti bilo čega.

    Nije isto bilo biti komunista u SSSR-u, biti komunista u Kini u vreme Mao Ce Tunga i kulturne revolucije ili komunista u današnjoj Kini, ili u vreme Jugoslavije.
    Ja se pitam, kakav je to današnji komunista u Kini, koji je milijarder? Ili, da li je Putin komunista ili kapitalista? Ili da li su današnji tajkuni i oligarhi u Ukrajini ili Rusiji kapitalisti? Ili da li su engleski Kralj ili Kraljica i plemići monarhijski kapitalisti ili već šta?

    Ali, pošto sam živeo u Jugoslaviji, do njenog rasturanja, i pošto živim u današnjem delu te rasturene države, mogu to agrumentovano da uporedim i komentarišem.
    U onoj Jugoslaviji, bili su besplatni lekovi, ortopedska pomagala, zubari, sve moguće proteze, bilo je besplatno školstvo, svi su bili zaposleni (sem onih koji nisu hteli da rade), razlika plate između najniže (čistačice) i direktora je bila 1:4, svako je mogao da dobije besplatan stan (koji se delio po rang listi u zavisnosti od radnog staža i drugih kriterijuma), svako je mogao da ode bilo gde na godišnji odmor ili banju, radno vreme je bilo strogo maksimalno 8 sati, itd.itd. Sav prihod društva je ostajao u Jugoslaviji.
    Za razliku, od današnjih delova te rasturene komunističke Jugoslavije, u današnjim delovima novih kapitalističkih zemalja, sami znate kako dolazite do posla, da dobijete ugovor na 3. meseca, kako ćete zaraditi za stan (na kredit koji ako ne vratite u 3. rate izbaciće vas na ulicu), da radite kod gazda od 8 do12h, da plaćate sve od lekova, proteza, zubara, operacija, da odnos primanja čistačice i onih s fakultetom, prema gazdama i kapitalistima je 1: beskonačno (neki ne mogu da izguraju kraj meseca a neki se voze u jahtama, privatnim avionima i mercedesima). A o tome koliko strani investitori iznose dobit i kolike su im imovine u vašoj zemlji, nemate pojma.

    Nećemo da govorimo o tome da svaka današnja državica duguje duplo više nego nekadašnja Jugoslavija i da će te dugove da otplaćuju i vaši unuci i čukun unuci.

    Dok pokojna Engleska Kraljica deli svoje bogatstvo, koje se ne meri u milijardama, ne u desetinama milijardi, nego u stotinama milijardi funti i imovinu i neprocenjive dragulje, dotle njeni podanici, antikomunisti, koji izvrću džepove da bi izgurali kraj meseca, aplaudiraju u 70. minutu na fudbalskim utakmicama i plaču, u toj parlamentarnoj monarhističkoj demokratiji. Pa, ko je ovde lud???
    Pa pitajte se, da li treba da budete antikomunist ili antikapitalist?

    Filozof Rudolf Štajner, kaže „Ljudi pitaju: odakle dolaze društvena zla koja su povezana sa kapitalizmom? Oni kažu da ova zla dolaze iz kapitalističkog ekonomskog sistema. Međutim, nikakva zla ne mogu proisteći iz nekog ekonomskog sistema, ona dolaze pre svega, zato što nemamo pravih radničkih zakona da zaštitimo rad; i dalje, zato što ne uspevamo da primetimo da način na koji se radniku poriče nadoknada njegovog dužnog dela, doseže do žive laži. Međutim, od čega zavisi ovo poricanje? Ne od organizacije ekonomskog života, već od činjenice da društveno uređenje dopušta da individualne sposobnosti poslodavca budu nepravedno nagrađene na račun radnika. Raspodela dohotka bi trebalo da bude u okviru dobara, jer su ona zajednički proizvod duhovnih i fizičkih radnika. Ali ako koristite vaše individualne sposobnosti da uzmete nekom nešto što ne bi trebalo da mu uzmete, šta radite? Vi ga varate, iskorišćavate ga! Čovek treba samo da pogleda ovim okolnostima pravo u lice i da shvati da zlo ne leži u kapitalizmu, već u pogrešnoj upotrebi duhovnih sposobnosti.“

    Isto tako, jasno je, da ni društvena zla koja su povezana s komunizmom, ne mogu proizteći iz komunističkog ekonomskog sistema, niti da gazde i kapitalisti u komunističkom sistemu nisu mogli da eksploatišu radnike, jer ih nije ni bilo.

    Ako prihvatimo da ekonomski sistem, privreda, ne može da bude uzrok zla, šta nam onda ostaje? Treba da usmerimo fokus na ono što nam preostaje, a šta je to?
    Ko je prouzokovao, da se radnik ili intelektualac i njegova radna snaga, tretiraju kao roba na tržištu i da je čovek egzistencijalno ugrožen.? To su znači, neki drugi delovi društvenog organizma, koji?

    U Tročlanom društvenom uređenju, razlikuju se pored ekonomskog, privrednog života, još i država, i kultura s duhovnim životom. To su tri člana. Ta tri člana treba da budu tako organizaciono postavljeni da mogu nezavisno i slobodno da rade, uz samo međusobno usklađivanje.
    Država. Pravna pitanja, demokratija, vojska, policija i bezbednost, kazneno-pravo i administracija, medicina, zaštita, itd.

    Kulturno duhovni član. Umetnost, nauka, religija, vaspitavanje i školstvo, arhitektura, itd.

    Potrebno je zajedničko delovanje privrednog, pravnog i kulturno-duhovnog člana radi dostizanja jedinstvenosti u Tročlanom društvenom uređenju.

    Neki, kao što su Furje, Sen-Simon, Lui Blan, i drugi na oduhovljeni način izlagali slike o društvu koje su neki drugi nazivali utopijom. Smatrano je da čovekov duh nije dovoljno jak da savlada socijalne činjenice.

    Da čovečiji duh može da dohvati ideje koje mogu da stvore takva socijalna uređenja koja mogu da otklone društvena zla i štete, jeste predlog Točlanog društvenog uređenja. Iz duha, može da se uredi privredni život, da se postave osnove za pravne i političke odnose i državne odnose kao i da čoveka kao duhovnu individu tako postavi da prema svom biću, prema svojim nadarenostima i sposobnostima, da živi i radi na dobrobit svoje zajednice.

    Rudolf Štajner je rekao, da u duboko nesvesnoj volji današnjeg čovečanstva leži svesnost o onome što je on nazvao Tročlanstvo, tročlana struktura stvarnosti.

    Tročlani slogan Sloboda-Jednakost-Bratstvo su nagoveštaj, glasnik tročlanog raščlanjenja koje proishodi iz prelaska praga duhovnog sveta.

    O svemu tome, možemo drugom prilikom.

    A kada su ta tri člana, danas u istom loncu izmešana, tada za sva socijalna zla i štete optužujemo komunizam ili kapitalizam.

    Đorđe Savić, 2022

    Sviđa mi se

    • Zanimljivo je da štovalac R.Steinera, veliča državu u kojoj je sam rad antropozofskog društva i njegovih izdanaka (waldorfska pedagogija napr.) bio zabranjen.

      Liked by 1 person

  2. Živio sam i ja u Jugoslaviji, a živim i u Hrvatskoj. Ako ćemo iz vlastitog iskustva, onda je život u Hrvatskoj ovakav (ništa ne pretjerujem): živim u svom stanu, zaposlen sam za stalno, radim 24 sata tjedno za plaću od nešto preko tisuću eura mjesečno (što mi je, sa sličnom ženinom plaćom, sasvim dovoljno), plaća moga direktora je tek malo veća od moje, kao i svi ostali imam obavezno zdravstveno osiguranje (tzv. “besplatno”) uključujući zubara, godišnji odmor mi praktički traje preko dva mjeseca i provodim ga na moru (odnosno tamo gdje želim). Toliko o vlastitim iskustvima.

    Ako nećemo samo o vlastitim iskustvima nego o općem stanju, onda se valja oslanjati na podatke. A oni pokazuju da si u nekoliko stvari u krivu:

    – u Jugoslaviji je sredinom osamdesetih stopa nezaposlenosti bila oko 16% (podatci ovdje https://hrcak.srce.hr/file/332756 ). U Republici Hrvatskoj stopa nezaposlenosti trenutno je oko 7% (podatci ovdje https://www.tportal.hr/biznis/clanak/u-hrvatskoj-samo-115-000-nezaposlenost-trecina-uopce-nije-zainteresirana-za-posao-20220325 )

    – u Hrvatskoj je za vrijeme Jugoslavije u gradovima nešto ispod 30% domaćinstava “dobilo stan od firme”, a ostali nisu. To je u gradovima, dok je na selima postotak “dobivenih stanova” bio još puno manji. (podatci ovdje: https://hrcak.srce.hr/file/228362 ). U Republici Hrvatskoj danas oko 90% domaćinstava ima vlasništvo nad stanom ili kućom u kojima žive. (Vidi ovdje: https://www.tportal.hr/biznis/clanak/hrvati-medu-europskim-rekorderima-u-vlasnistvu-nad-nekretninama-ali-i-pri-dnu-po-standardu-stanovanja-foto-20180326 )

    – U Jugoslaviji je školstvo bilo “besplatno”, kao i danas u Hrvatskoj, uz razliku da su u Jugoslaviji roditelji kupovali udžbenike djeci dok su danas u Republici Hrvatskoj za osnovnoškolce udžbenici “besplatni” (odnosno na teret državnog proračuna a ne roditelja).

    Ali više-manje sve to sam ti već rekao i ranije. 🙂

    Sviđa mi se

  3. U vezi toga koliku dobit iznose strani investitori, evo upravo saznah: “Tek 3.7 posto poduzeća u Hrvatskoj je pod stranom kontrolom, ali zapošljavaju 17 posto radnika, ostvaruju 31 posto prometa i 27.5 posto dodane vrijednosti. I imaju bolje plaće nego kompanije slične djelatnosti pod domaćom kontrolom.” (izvor)

    Sviđa mi se

  4. Sve čitatelje bloga koje su više zanimali u zadnje vrijeme redoviti komentari Đorđa Savića nego tekstovi ispod kojih su se nalazili ti komentari valja obavijestiti da je moja komunikacija s njim okončana (pa će, na žalost, vjerojatno ostati neodgovoren i gornji komentar potpisan s „Koliko NEPROBUŠENI balon ima rupa?“). Naime, svoj odgovor (u mailu) na moje zadnje komentare Đorđe je odlučio završiti rečenicom: „Ali, jasno mi je da ti moraš da braniš to sve, jer si u državnoj službi i imaš javni blog u Hrvatskoj.“ Dakle, jasno mu je da ja ne pišem ono što doista vjerujem nego nešto drugo, pišem ono što ni sam ne vjerujem, odnosno jasno mu je da lažem. Kad jedan od sugovornika kaže drugome da laže, razgovor tu okončava: kog bi smisla imalo slušati argumente nekoga tko laže? Tako je Đorđe faktički okončao naš daljnji razgovor. Ali nije bilo dovoljno to da mi kaže da lažem, nego je još i objasnio zašto lažem. Lažem jer sam u državnoj službi. Sad, ovaj blog svakako nije dio te državne službe, nego na njemu izvan svog (kratkog) radnog vremena pišem ono što mi je zanimljivo. Zašto bih ja pisao državnu propagandu, kako to njemu izgleda, na svom blogu, ako to nije dio mog posla? Jedini je mogući odgovor: zato da bih u toj državnoj službi bolje prošao. Dakle, nisam tek lažac nego sam i poltron koji se bez prisile ulizuje onima iznad sebe u službi šireći državnu propagandu u svoje slobodno vrijeme. Nakon što je moja moralna intuicija neposredno prepoznala da me je, sve lijepo u prijateljskom tonu, nazvao lažcem i poltronom, moja je moralna imaginacija, parce mihi Domine quia Dalmata sum, odgovorila: „Nabijem te.“ Time smo, pretpostavljam, razgovor završili do neke sljedeće inkarnacije. Isprike svim čitateljima što će biti uskraćeni za daljnje komentare Đorđa Savića na ovome blogu.

    Sviđa mi se

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s