Amerika, Rusija i duhovni poziv Europe?

Slavni Heideggerov navod od prije skoro cijelog stoljeća kazuje o Europi koja se nalazi

u škarama između Rusije i Amerike, koje su metafizički isto, naime s obzirom na njihov svjetski značaj i odnos spram duha.

Taj je odnos

nadiranje nečeg takvog što napadajući razara svaki rang i svako svjetski duhovno te ih proglašava lažju. To je nasrtaj onoga što imenujemo demonskim.

Konkretnije se to demonsko očituje kao

neutješno divljanje razuzdane tehnike i tla lišene organizacije normalnog čovjeka.

Problem s tehnikom, za Heideggera, je prije svega ovaj:

tehnika je u svojoj biti nešto čime čovjek iz sebe ne vlada. (Vidi: je li tehnologija nešto čime mi vladamo?)

I doista sve više izgleda kao da se tehnologija ne razvija radi prvenstveno ljudskih svrha. Svi zapravo znamo: čim je nešto tehnološki moguće to će prije ili kasnije nekako biti i ostvareno, bilo to za ljude dobro ili ne. A to znači da se tehnologija razvija poput nekog zasebnog organizma koji je s čovječanstvom u simbiotskom (ako ste optimist) ili parazitarnom odnosu (ako ste pesimist), čija je svrha prije seberazvoj nego li daljnji razvoj ljudske vrste.

Ali to da tehnologija ne slijedi ljudske svrhe i ne bi smjelo čuditi budući da je čovječanstvo u bitnom odustalo od svrhovitosti. Naime u našem je dobu prirodna znanost [science] mjera svih stvari, onih koje jesu da jesu a onih koje nisu da nisu; ali ta znanost od početka novog vijeka i spora sa srednjovjekovnim aristotelizmom sve temeljitije odbacuje teleološka (svrhovita) objašnjenja kao puke utvare. Zadnji zapaženi pokušaji uklapanja teleologije u cjelinu (ne samo prirodne) znanosti padaju u razdoblje filosofije „njemačkog idealizma“ (onog kulturnog razdoblja koje osim filosofa poput Kanta, Fichtea, Hegela, Schellinga, uključuje i Goethea, Schillera, Lessinga, Novalisa, Hölderlina, Scheliermachera, Schlegele, Herdera, itd., u matematici Gaussa, u muzici razdoblje bečke klasike i rane romantike, itd.), pa konačna „onemoćalost [europskog] duha“ za Heideggera nastupa nakon toga, od recimo 1840-ih, u jednom razdoblju koje „više nije bilo dovoljno snažno da bi ostalo doraslo veličini, širini i izvornosti toga duhovnog svijeta“. Tad su napušteni i zadnji ozbiljni pokušaji da se pomire znanost i teleologija, pa od tad vrijedi: što je istinito nema svrhe, što je svrhovito nije istinito. A budući da smo bitno bića koja sebi projektiraju moguće budućnosti, istinoljubivima je ostavljena tjeskoba kao horror vacui nihilističke budućnosti, dok su se manje istinoljubivi skrasili s ideologijama kao pseudoznanstvenim „zakonima razvoja ljudske povijesti“. (Vidi: ideologija?)

Prihvatimo li, pak, da osim istine o prirodnom svijetu postoji ontološki barem jednakovrijedna i istina o ljudskom svijetu, pa onda i znanje i znanosti o njoj („humanističke“, odnosno kako ih Nijemci lijepo nazivaju, Geisteswissenschaften, duhovne znanosti), tad ne možemo izbjeći da je naše razumijevanje bitno svrhovito. Svrhe, budući da leže u budućnosti kao mogućnosti, ne opažamo eksperimentalno niti ih možemo izvesti matematički ili logički, nego ih sebi predočavamo kroz pripovijesti. Zato se u pogledu ljudskih poslova „mitologija, u svom izvornom značenju [mythos legein, govorenje priča], nalazi u srcu stvari” (Alasdair MacIntyre, vidi: pri-povijest?). 

Ne mislim da postoji neki nemitološki, neideološki način da se ispriča priča neke zemlje. Nazvati priču „mitskom“ ili „ideološkom“ [u pejorativnom značenju] imalo bi smisla samo ako bi se takvim pričama mogle suprotstaviti „objektivne“ priči. Ali premda je objektivnost korisna pokušava li se proračunati sredstva za postizanje određenih ciljeva, ona je od male važnosti nastoji li se odlučiti kakva osoba ili nacija biti. Nitko ne zna što bi značilo biti objektivan kad pokušavate odlučiti što je zapravo nečija zemlja, što njezina povijest doista znači, kao ni kad odgovarate na pitanje tko ste vi sami, što je konačni ishod nečije pojedinačne prošlosti. Pitanja o našem individualnom ili nacionalnom identitetu postavljamo kao dio procesa odlučivanja što ćemo sljedeće učiniti, što ćemo pokušati postati. (Richard Rorty, Achieving our Country, 1998., str. 11.)

Ono na što se zaklinju u američkim sudovima – reći cijelu istinu – nikad ni o čemu nije moguće. Budući da se o svakom događaju može izreći potencijalno beskonačno mnogo istinitih iskaza iz najrazličitijih pogleda, od priče se, osim istinitosti, zahtjeva i relevantnost: ne samo reći ono što je istinito, nego i ono što je u toj situaciji „bitno”. A što je „bitno”, točnije što je relevantno, to ovisi o svrhama za kojima nastojimo. Utoliko ova priča o tome što može biti Europa, čak i ako nije neistinita, mnogokome može izgledati sasvim irelevantno. Iako je, kad se radi o tako golemim kulturama, selektivnim citiranjem moguće ispričati skoro pa bilo koju priču, ipak mi se čini da ova kazuje nešto neproizvoljno o mogućnostima pred nama.

Iskušenje je Rusiju sagledati naprosto kao despociju, a Ameriku kao naprosto imperij koji nasljeduje onaj britanski s kojim zajedno je „poduzela rekonstrukciju svijeta“ (Woodrow Wilson) na svoju sliku i priliku. Odupremo li se tom iskušenju, prisjetit ćemo se slike Amerike kao the land of the free, one Whitmanove „najveće pjesme“ čiju je bit taj pjesnik izrekao ovako:

Nije u skladu sa stvarnošću duše priznati da u svemiru postoji nešto božanskije od muškaraca i žena. (Vidi: američki ekscepcionalizam?)

Pa ako nije tako sa sadašnjom stvarnošću muškaraca i žena, da smo toliko božanski da nema ničeg božanskijeg od nas, ipak osjećamo da tako treba biti s budućom zazbiljnošću ljudskog uma, da povijest kao napredovanje u svijesti o slobodi ide u smjeru postajanja čovjeka sve više božanskim. Ipak nam, po Platonu, prije toga valja razviti i znanje o tome što je za ljude najbolje, odnosno znanje o svrhama ljudskog života, kao i voljnost da se u skladu s tim djeluje – sve do tada će nam u res publica trebati zakoni.

Doista, kad bi se ikada našao čovjek, rođen božanskim udesom, koji bi bio sposoban da to shvati [naime što je za ljude najbolje i da bude kadar i voljan uvijek to izvršavati] ne bi mu nimalo trebalo zakona da njime vladaju. Ni zakon naime niti ikakav poredak nije vredniji od znanja, te nije pravo da um ičemu bude podložan i da robuje… Sada, na žalost, nigdje nije tako ili je samo u ograničenoj mjeri. (Platon, Zakoni, 875c)

Ukoliko je, dakle, bit Amerike ona zazbiljnost svakoga čovjeka kao slobodnog pojedinca, a njena sadašnjost ružna imperijalna volja za moć, utoliko izgleda da i danas vrijedi ona Hegelova: „Amerika je zemlja budućnosti“.  

Kako izbjeći da to buduće slobodarsko „čini što hoćeš“ preraste u neki hobbesovski „rat svih protiv sviju“? Veliki kršćanski filosof i svetac odavno je odgovorio na to pitanje: „Ljubi i čini što hoćeš!” Prije buduće apsolutne slobode pojedinca koji neće priznavati ništa iznad svoje volje, a želimo li izbjeći kaos sveopćeg rata, potrebno je duboko iskusiti bratstvo među ljudima, da nam drugi budu poput nas samih. Postoje znakovi da upravo Rusi (ili možda općenito Slaveni) „nose u duši čišću sliku nego li drugi narodi“ jednog takvog bratstva (vidi: ruski mesijanizam?). Ali s obzirom na njihovu sadašnjost i prošlost u kojima je ta slika zlorabljena radi svemoći despota, čini se da barem u pogledu ozbiljenja kršćanskog bratstva i danas vrijedi Herderova ocjena da je Rusija zemlja budućnosti.

Ako Rusija i Amerika ipak nisu „metafizički isto nego je prva par exellence zemlja budućeg sveopćeg bratstva, a druga zemlja buduće sveopće slobode, je li europska zadaća onaj treći ideal, jednakost, ono što vrijedi jednako za sve? Ljudi se međusobno razlikuju i tjelesno i duševno, po željama i sposobnostima, ali ponešto nam je i svima jednako – ono univerzalno se očituje prvenstveno na dva polja: znanosti i zakonitosti. Znanost je u svojoj biti egzoterična, intersubjektivno provjerljiva, dostupna svakome da na temelju vlastitog uvida spozna ono što je netko drugi uvidio i jasno izložio. Ono što znanstveno vrijedi to je univerzalno, vrijedi jednako za sve. Na polju prakse sličnu ulogu imaju zakoni – oni trebaju vrijediti podjednako za sve građane, a „građanin je, u političkoj filozofiji, sjedište onoga što je svima zajedničko, a nikome svojstveno. Novalis je Europu ovako mislio u ta dva pogleda: ono što je filosofija kao jedna znanost svih različitih znanosti, to ima biti Europa kao jedna država svih različitih država. U sličnom smjeru mislio je i npr. Husserl:

Husserl je političkoj filosofiji Grka pripisao rođenje političkog univerzalizma. U skladu s idejom univerzalnog razuma i čistih idealnosti kao područja univerzalnih istina, grčka je filosofija formulirala ideal univerzalne zajedničke egzistencije koji se može pojmiti bez ikakvih empirijskih ograničenja, na primjer, bez ikakvog pozivanja na određenu skupinu ljudi. Dovodeći u pitanje apsolutni autoritet polisa kao „prirodnog“ ili „konvencionalnog“ oblika političke organizacije, filosofija se probila iz imanencije grčke političke tradicije i postavila novu ideju zajednice …, te je, oslobađajući političku sferu od njezinih empirijskih obrisa, uspjela pokrenuti novi oblik političkog idealizma koji se razlikovao od svih tipičnih dnevnih političkih projekata. … Izgleda da je ono što je Husserl razumio kao idealni oblik političkog univerzalizma bilo razvijeno kao svojevrsna analogija zajednice filosofa s političkom domenom. Za njega se pravi “poziv” europske kulture podudarao s filosofijom, duhovnim organom čovječanstva. … Slična je ideja osvijetljena kroz Augustinov pojam civitas dei, zamišljen kao prvi primjer kosmopolitske zajednice. Husserlov narativ bio je prilično konvencionalan i fokusirao se na trodijelnu arhe-teleologiju Atene, Jeruzalema i Rima. Njega je prije svega zanimala opća struktura toga razvoja, ono što je nazvao motivom „racionalne internacionalnosti“ (rational Internationalität) koji se odvijao kroz tijek europske političke povijesti. (Timo Miettinen, Husserl and the Idea of Europe)

Tu osnovnu univerzalističku ideju Europe, čiji je telos ozbiljenje jednakosti na za nju primjerenim poljima znanosti (ne samo prirodne) i zakonitosti ne treba poljuljati kritika „eurocentričnosti“ zasnovana na svijesti o užasima kolonijalizma. Bilo kakav nasilni izvoz tih europskih tekovina diljem globusa, čime se stoljećima prekrivalo najprostije razbojništvo, nije u skladu s time da se nikome drugome racionalnost ne može nametnuti. Takve sklonosti prepustimo sadašnjem nasljedniku Rima, angloameričkom imperiju. A kad već pozivamo na te drevne paralele: nasuprot neduhovnosti Rima kojemu je znanost bila zanimljiva jedino u pragmatično-tehničke svrhe (nema rimske znanosti kao čiste theoria, nema rimskog Aristotela, Euklida, Ptolemeja) a umjetnost kao entertainment, malobrojni su u to doba „bijega bogova i razaranja Zemlje“ čuvali i dalje širili duhovna postignuća Atene i Jeruzalema, da bi nakon mnogo stoljeća Europa dočekala renesansu. Možda je, nakon što je „ova Europa u neizlječivoj zaslijepljenosti” već počinila taj „korak … da probode samu sebe”, to da čekamo neku renesansu duhovne znanosti sudbina i nas današnjih (srednje-)Europljana?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s