teleologija u povijesti? (ulomak iz Timo Miettinen, Husserl and the Idea of Europe)

Ideja povijesne teleologije jedna je od središnjih tema Husserlovih promišljanja Europe i to u barem dva smisla. Prvo, Husserla je sa cjelokupnom tradicijom moderne filosofije povezivalo insistiranje da se istinsko razumijevanje kulture treba ostvariti u jednom teleološkom obliku, to jest treba ga učiniti razumljivim kao njen razvoj ka određenim „ciljevima“ i „svrhama“. Kao što reče u jednom od svojih kasnih tekstova, cijeli svijet kulture je u biti tradicija – „predaja“ različitih postignuća tijekom svjetovnog vremena – koja je određenim subjektima u određenom vremenskom razdoblju dana kao jedan bitno nedovršen oblik.  Ta se nedovršenost očituje, ponajprije, na razini danosti: tradicija nam pruža smislove koji su barem djelomično prazni i pozivaju na to da budu odjelovljeni u živoj intuiciji. Nadalje, nedovršeni su i u drugom smislu, naime kao ciljevi koji upućuju na svoj budući razvoj. Sažetije rečeno, kultura je u biti nasljeđe: ona svoje subjekte uspostavlja kao nasljednike, kao nekoga od koga se traži da nastavi s određenim postignućima, praksama, vrijednostima i tako dalje. Svrhu možemo otkriti u povijesti ne zato što je vođena božanskim planom, nego zato što je sama predaja kulture svrhovita, to jest teleološka.

Drugo, ono što je Husserl smatrao rađanjem europskog čovječanstva kroz proboj grčke filosofije nije se smjelo pojmiti kao specifično kulturno postignuće, nego je također označavalo rađanje jedne nove vrste teleološkog horizonta. … Husserl je taj horizont ocrtao pojmom beskonačne zadaće. Otvarajući sferu idealnih postignuća slobodnih od ikakvih empirijskih obrisa, filosofija je iznjedrila jednu klasu posve novih ciljeva koji su u konkretnom djelovanju uvijek tek djelomično ostvarivi. Djelujući kao svojevrsni idealni polovi, ti su ciljevi otvorili jednu potpuno novu oblast univerzalne povijesnosti koja se ne može iscrpiti tijekom svjetovnog vremena. Iako je izvorno mjesto toga motiva bila sfera znanstvenih istina, on je također bio artikuliran u okvirima društva-zajednice: filosofija je ocrtala jedan novi oblik političkog idealizma koji se ne prepušta tek utjecaju sadašnjosti, nego ima za cilj ponovno artikulirati uvjete idealne političke domene. …

Polazište je ovdje: mi, koji provodimo univerzalno promatranje … i sami smo ljudi, europski ljudi, i sami smo povijesno postali, mi sami kao historičari stvaramo svjetsku historiju i svjetsku znanost u svakom smislu, jednu povijesnu kulturnu strukturu unutar motivacije europske povijesti u kojoj se nalazimo. Svijet, koji jest za nas, i sam je naša povijesna gradnja, nas koji smo sami u svome bitku jedna povijesna gradnja.

Svaki duhovni oblik stoji bitno u nekom univerzalnom historijskom prostoru ili u nekom osobitom jedinstvu historijskog vremena u pogledu koegzistencije i sukcesije, odnosno ima svoju povijest. Slijedimo li također historijske veze, i to, kako je nužno, od nas i od našega naroda, tad nas vodi historijski kontinuitet sve dalje od našeg ka susjednim narodima, i dalje od naroda do naroda, od doba do doba.

Kao što Husserl naglašava, stanovita izuzetnost koju je europski narativ stekao u njegovim povijesnim promišljanjima nije bila motivirana nadmoćnošću te povijesne struje. Nego: zato što je naša sadašnja situacija i sama prožeta postignućima koja su proizašla iz filosofske, kulturne i znanstvene tradicije Zapada – npr. grčka filosofija, judeo-kršćanske vrijednosti i svjetonazor modernih prirodnih znanosti – istinski odgovorno stajalište mora polaziti od naših vlastitih predočbi a ne od tradicije stranaca. Stoga teleologija nije „objektivno“ stanje stvari pojmljeno iz perspektive trećeg lica, nego je u biti nešto što se ostvaruje kroz perspektivu prvog lica. Mi smo sami, kako to Husserl kaže, „nositelji“ teleologije „koji sudjelujemo u njenom provođenju kroz naše osobne namjere“. U tome se pogledu Husserlova ideja teleologije također može razumjeti prema njegovoj stalnoj upotrebi izraza Stamm – tj. podrijetlo, korijen ili genealoška loza – ne referirajući se na ideju apsolutnog temelja, nego na zbivanje koje preobražava svoj značaj u različitim povijesnim fazama. Kulturna sadašnjost, kako kaže Husserl, u sebi „implicira“ (impliziert) cjelokupnu kulturnu prošlost – teleologiji se može pristupiti samo iz perspektive sadašnjosti.

U skladu s time, za Husserlovu fenomenologiju teleologija nije imala puko deskriptivni smisao, nego i jednu normativnu mogućnost. Reći da je naša povijesna sadašnjost teleološka znači, prije svega, da ona nije apsolutna; ona je proizvod određenog generativnog razvoja koji sadašnjem trenutku daje njegov jedinstveni karakter, njegovu specifičnu normativnost. To da smo bića kojima je u nasljeđe predan jedan znanstveni svjetonazor, neki oblik socijalne tržišne ekonomije ili mogućnosti telekomunikacija, to nisu ahistorijske činjenice nego ishodi određenog povijesnog zbivanja. Naše mogućnosti djelovanja ovise o prošlosti: u tome je pogledu teleološki horizont temeljna premisa prave društvene etike, koja sadašnje stanje stvari ne uzima tek kao nešto dano nego kao ishod određenog povijesnog razvoja. Sadašnjost je ono što jest samo na osnovi prošlosti – ali sadašnjost također ima tendenciju prikrivanja te ovisnosti. Inherentna je tendencija objektivnosti da prikrije vlastitu teleološku povijest, da se prikaže kao statična, ako ne i vječna istina. To je također ono na što Husserl misli kada u Krizi govori o „začaranosti“ (Bann) sadašnjih vremena – da bi se probilo iz usredotočenosti prirodnoga stava na sadašnjost-prisutnost, prividna prirodnost te sadašnjosti-prisutnosti mora biti dovedena u pitanje. …

To da se filosofija razvija i kao povijesno zbivanje čiji apsolutni smisao nikada nije dan u svojoj ukupnosti; to da filosofija, također, označava otvoreni horizont razvoja koji se nikada ne može iscrpiti jednim opisom; to da smisao filosofije leži u beskonačnosti – te značajke upućuju na ideju filosofije čiji se pravi smisao može razraditi samo kroz teleološko-povijesnu refleksiju. Filosofija znači odgovornost razloga … ali ta se odgovornost uvijek mora razumjeti na temelju generativne pozadine filosofije kao cjeline.

Filosofija nije ništa drugo nego [racionalizam] u potpunosti, ali … to je ratio u stalnom kretanju samorasvjetljenja (Selbsterhellung). …

I Platon i Aristotel pojmili su rođenje filosofije kao nešto što je bitno vezano uz refleksivni stav prema generativnoj pozadini svoje sadašnje situacije. Platonova kritika mita kao i Aristotelov komparativni prikaz prethodnih mislilaca upućivali su na „pozitivan“ prikaz povijesnih pretpostavki – postajemo filosofima ne tek naprosto apstiniranjem od tradicionalno predanih poimanja, nego otkrivanjem njihove bitne konačnosti i jednostranosti. …

[Filosofiji] pripada isprepletenost (Ineinander) povijesnog i njime motiviranog sustavnog istraživanja, postavljenog od početka u onu svojstvenu refleksivnost u kojoj se jedino može kretati samorefleksija filosofa.

Nitko ne započinje praznim listom: postajemo filosofima razrađujući svoje povijesne pretpostavke.

Ta ideja čini razumljivom Husserlovu tvrdnju … da teleološka razmišljanja ciljaju na oslobođenje (Befreiung). Umjesto „negativne“ ideje oslobađanja iz Husserlovih ranijih djela – slobode od povijesnih pretpostavki – Husserlova kasnija djela upućivala su na „pozitivan“ pojam oslobođenja kroz povijesnu refleksiju. Slobodni u svom razmišljanju postajemo tek stjecanjem najveće moguće raznolikosti različitih istina, pristupa i mogućih stajališta, koja nam daju uvid u „povijesno kretanje“ ovoga svijeta – njegove uspjehe i neuspjehe, njegovu nužnu jednostranost – u kojemu se filosofija razotkriva kao zajednički zadatak. Samo cjelovitim obračunom prošlosti moguće je nadvladati uvjerljivu nužnost sadašnjeg trenutka, naime zamisao da filosofska refleksija uvijek ostaje vezana za sadašnji trenutak, za sadašnju pojmovnost i njezine pretpostavke.

Možda sada možemo razmotriti zašto se Husserlova ideja teleologije razlikovala, oštro i izrazito, od svoje hegelovske prethodnice. … Hegel je teleološku ideju kulture koristio prvenstveno da bi obračunao sveobuhvatnu racionalnost povijesnog razvoja. Kroz ideju „lukavosti uma“ (List der Vernunft) Hegel je mogao pokazati kako i naizgled iracionalna ili nepravedna djela i događaji pridonose nužnom razvoju duha, a posljedično i napretku ljudske slobode. Kao što je Hegel rekao na kraju svojih predavanja o svjetskoj povijesti, „filosofija se bavi samo slavom ideje koja se zrcali u povijesti svijeta“, tako da su u konačnici pomireni „transcendentalni“ ideal duha i „empirijska“ povijest svijeta. „To je prava teodiceja“, piše Hegel, „[…] da ono što se dogodilo, i događa se svaki dan, ne samo da nije ‘bez Boga’, nego je u biti njegovo djelo.” Ovdje je upravo univerzalna teleologija svijeta ono što opravdava sadašnji trenutak kao neizostavan ishod napredovanja duha. …

Husserl se ne poziva na teleološki horizont prošlosti kako bi opravdao sadašnjost kao ishod jednog nužnog razvoja, nego da bi zahtijevao stvaralačku preobrazbu sadašnjeg stanja stvari. Za Husserla je teleologija naposljetku postala jedan kritički alat filosofskog mišljenja koje se ne ograničava samo na sadašnji trenutak i njegova činjenična ozbiljenja nego ima za cilj pokazati njegovu nužnu konačnost i nedovršenost u odnosu na beskonačni horizont filosofije. Teleološka refleksija je neizostavna jer „još nismo“ na kraju povijesti, ili točnije, jer stalno mislimo da jesmo.

Fenomenološki koncept teleologije se, prema tome, opire svim oblicima povijesnog determinizma. Da određene ideje zahtijevaju postojanje drugih – ili da se određeni kulturni objekti mogu stvoriti samo na temelju određenih materijalnih i intelektualnih uvjeta – to znači da se razvoj kulture pridržava određenog teleološkog obrasca. Upravo tu povijest ima svoj vlastiti „a priori“ – ne u smislu nekog unaprijed uspostavljenog sklada, nego u smislu nužnih odnosa utemeljenja koji se mogu otkriti samo na temelju onih postignuća koja su nam predana. Kao što Husserl naglašava, taj a priori nikada nije jedan „roman“ nego uvijek neka interpretacija. Poput Gurnemanza u Wagnerovom Parsifalu – „Du siehst mein Sohn, Zum Raum wird hier die Zeit“ – možemo reći da cilj Husserlovog teleološko-povijesnog promišljanja otvoriti stvaralački „prostor“ djelovanju kroz promišljeni susret s povijesnim „vremenom“. I poput Parsifala, kojemu „ranu može iscijeliti samo ono koplje koje ju je prouzročilo“, kriza povijesnog relativizma može se prevladati samo radikalnim promišljanjem našeg povijesnog načina postojanja.

ulomak iz Timo Miettinen, Husserl and the Idea of Europe, 2020., str. 324.-333., preveo: ja

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s