svi se ljudi rađaju kao aristotelovci ili platonisti?

Kažu da se svi ljudi rađaju kao aristotelovci ili platonisti. To je isto kao da se kaže da nema apstraktne rasprave koja, u jednom času, ne bi bila polemika Aristotela i Platona; diljem stoljeća i zemljopisnih širina mijenjaju se imena, narječja, lica, ali ne i vječni antagonisti. (J. L . Borges, Deutsches Requiem)

Možda i nije tako, nego se navodni „vječni antagonizam“ svodi različitost njihovih povijesnih položaja, na to da su naprosto imali različite zadaće? Nakon što je Platon grčku tragediju preobličio u filosofski dijalog, bogove u ideje, misterijske škole u akademiju, pitagorejsku suprotnost muškog i ženskog u ontološka počela Jednog i neodređenog dvojstva, itd., i tako iz grčkog duha oblikovao ono što još uvijek nazivamo filosofijom, njegov je učenik imao zadaću oblikovati ono što nazivamo znanošću (vidi: Aristotel, učenik Platonov?). Moglo bi se naposljetku pokazati da je najprije već potrebno biti platonist da bi se naslovnu dihotomiju uzelo zaozbiljno – Borges je zacijelo to bio, kao i moja malenkost. Pa ću ipak pokušati proslijediti tu misao, ali prethodno, da bih isključio pogrešne identifikacije, valja sasvim kratko ocrtati još tri antagonista (platoničkom) filosofu: sofista, mnoštvo i demokritovca.

Platon „svog najvećeg, tako reći jedinog pravog i ozbiljnog filozofijskog i životnog protivnika“ nipošto nije vidio u nekom proto-aristotelizmu nego u „lažnoj i tobožnjoj filozofiji“ koju je nazivao „sofistikom“. (Damir Barbarić, Grčka filozofija, str. 104.) Kod sofistike se, kako je općepoznato, ponajprije radi o tome da istinitost smješta isključivo u društveni uspjeh. Istinitost je proizvoljna društvena konvencija pa govori istinu onaj tko se izborio za društveno priznanje toga što govori, a osobito za društveno priznanje sebe kao govornika. Danas bi tu zacijelo spadali razni relativizmi, npr. u osloncu na Nietzschea ili kasnog Wittgensteina, da ne spominjemo uobičajene postmoderne sumnjivce kojima je ionako već isteklo njihovih 15 minuta slave, razne kvazi-istočnjake ili, ne daj Bože, koješta tobože „kvantno“. Ali također i svatko tko u strahu od relativizama naposljetku kao apsolutni kriterij istine uspostavi ovu ili onu društvenu instituciju (npr. Trocki reče: „Možemo biti u pravu samo unutar i pomoću Partije, jer povijest nije pronašla neki drugi način da se bude u pravu“; slične izjave mogle bi se naći u nekim drugim krugovima stavimo li umjesto Partije znanstvenu zajednicu, ili neku drugu društvenu instituciju).

Ipak, prije bilo koje od tih misaonih sofisticiranosti na istu neupitnost društvenog uspjeha kao kriterija istine zavodi ona „najveća sofistika“:

Ili i ti držiš, kao oni mnogi, da ima neke mladeži koja biva od sofista kvarena i da jesu neki sofisti pojedinci ti koji kvare? I da je to govora vrijedno, a ne da su ti koji takvo što govore sami najveći sofisti, te da i mlade i stare, i muževe i žene najdjelotvornije odgajaju i dotjeravaju da budu kakvima ih oni hoće?

A kada to? – reče on.

Onda kad sjede zajedno u hrpu zbijeni mnogi u skupštini, ili u sudnici, ili u gledalištu, ili u taboru, ili drugom nekom zajedničkom skupu mnoštva, te s mnogo vike nešto kude a nešto opet hvale, i to pretjerujući i u jednome i u drugome, uzvikujući glasno i plješćući, a k tome još i stijene i mjesto u kojem su uzvraćaju odjekujući dvostruku buku kuđenja i povlađivanja. A pri tome, kako držiš da će mladiću, što ‘no se kaže, biti pri srcu? Ili: kakav će pojedinačni odgoj tome odoljeti a da od takvog kuđenja i povlađivanja preplavljen ne otplovi nošen bujicom tamo kamo ona nosi i ne potvrdi za isto što i oni da je lijepo i ružno, i ne bavi se bavljenjima kojima i oni, i ne bude isti takav? (Platon, Politeia, 492a6-c7)

Pred-filosofsko mnoštvo je, dakle, također „sofističko“ budući da istinitost samorazumljivo smješta u društveni uspjeh, već tada medijski podvostručen („odjekujući dvostruku buku“ – naravno, od tada višestruko umnogostručen). Ipak, to je implicitno mnijenje puka nekad moglo biti i ono hvale vrijedno „ćudoredno držanje otaca“ (Ep. VII, 325d) nad čijom propašću Platon jadikuje. Svakako je upravo to da se radilo o ne-reflektiranom iako možda uvelike ispravnom mnijenju (orethes doxa) uopće sofistima omogućilo njegovo relativiranje – zbog toga za Platona put iz te krize doxe nije povratak ortodoksiji nego dijalektika kao radikalizirano „sofističko“ umijeće dijaloga. Iako Platon nije vjerovao da bi puk ikad mogao biti sposoban za dijalektiku, nas današnje je Hegel poučio da se dijalektika odvija i na razinama mnijenja, mada u vremenskim jedinicama stoljeća i tisućljeća. U jednom je pogledu naše krizno doba, u kome je ortodoksno „ćudoredno držanje otaca“ izgubilo važenje (što je Nietzsche slavno nazvao „smrću Boga“), paralelno dobu sofistike: najdublji korijen srozavanja doxe za Platona je bezbožnost, napuštanje povjerenja u božansko podrijetlo najprije svijeta a i onda nas samih, čemu prethodi „sofističko sekulariziranje prirode“. U to je spadalo  

navodno metodički osigurano empirijsko znanje historičara, etnologa, filozofirajućih liječnika i prirodnjaka svih vrsta – sve se to kasnom Platonu pokazalo kao mnoštvo pojavnih vidova istog prikrivenog podrijetla. Tome je pribrajao i mehaničku fiziku Empedokla i Anaksagore, kao i relativističke spoznajne teorije i jezične nazore Protagore, Antifona, Kritije, Trazimaha i Kalkila. Uz to, čini se da je doista, kao što se češće predmnijevalo, svojeg najvećeg protivnika, onoga tko duhovno stoji iza svega toga, nalazio u Demokritu, premda ga u cjelokupnom svojem djelu nigdje ne spominje imenom, što dakako već samo sobom mnogo govori. Ako se već hoće zajednički nazivnik tog moćnog i široko razgranatog pokreta nazvati „materijalističkom koine“, dobro je pritom imati na umu da su i izvorno latinski izrazi ‘materijalistički’ i ‘materijalizam’ skovani tek stoljećima nakon Platona i da utoliko nisu baš najprikladniji za označavanje tog filozofijskog pokreta i njegove biti. Kako se malo postiže takvim obilježavanjem razvidno je uz ostalo iz toga da mehanička kozmogonija, koju s Platonova stajališta treba shvaćati kao siguran put prema bezbožnosti, u mnogim svojim bitnim crtama pokazuje zapanjujuću sličnost s osnovnim postavkama moderne teorije evolucije. (Damir Barbarić, Izvor bezbožnosti, U intermezzu svjetova, str. 210.)

Krizi u kojoj opće dobro zajednice postaje neprepoznatljivo prethodi znanstveno dokidanje naravne teleologije. Ako su sofisti i njihova vještina raspravljanja mračna sjena platoničkog filosofskog dijalektičara, onda je mračna sjena aristotelovca prirodna znanost koja polazi od mehaničkih uzroka, a ne od općeuvjerljivih razloga, ili ukratko fizika koja odustaje od tražene znanosti metafizike.

Prije naslovnog „vječnog antagonizma“ ocrtali smo još tri antagonista (i platoničkom i aristotelovskom) filosofu koja su bliže površini stvari: možda se svi ljudi rađaju kao potencijalni aristotelovci ili platonisti, ali mnogi ostanu u pred-refleksivnim popularnim mnijenjima svoga doba, dok ponetko zabludi u lažnu filosofiju ili plitki fizikalistički scijentizam. Tako smo, nakon ovog opširnog pred-govora, stigli do glavne teme ovoga zapisa.

Ako uopće ima neka formula u koju se najsažetije i ujedno najdrastičnije dade zaoštriti temeljna razlika između Platona i Aristotela, onda je ona zacijelo u tome što ovaj drugi slobodu, kao stalno otvorenu mogućnost da bude i drukčije, nalazi samo u nižoj, bivajućoj i osjetilnoj oblasti cjeline svega, dok se viša oblast, ona počela i uzroka svega, kojom se bavi filozofija kao teorija, odlikuje nužnošću i načelnom nemogućnošću da išta bude drukčije no što jest. Za Platona pak sloboda, a s njome onda i dobro, prebiva tek i samo u onome najvišemu. Tamo je sve pruženo, otvoreno, dano, tek ponuđeno. Prima i uzima tko hoće; ne mora nitko. Tko ne iskusi i ne uvaži ovaj bitni karakter slobode u samoj srži Platonova filozofiranja, teško će razumjeti zašto je on jedinim dostojnim oblikom njegova izlaganja držao živi razgovor i pisani dijalog kao njegovu najvjerniju sliku… (Damir Barbarić, Grčka filozofija, str. 165.)

Zato što je kod Platona ono najviše ne nužnost nego jedna mogućnost, Dobro samo ka kojemu slobodno možemo ali i ne moramo nastojati, platonizmu je inherentna dualnost kao uvjet slobode izbora (da ili ne). Obratno, zato što je kod Aristotela ono najviše mišljenje mišljenja, nužna logička jednoznačnost je pravi aristotelovski način mišljenja koji za svako „da ili ne“ hoće jedinstven i općeobvezujući odgovor, pa će sloboda naposljetku postati „spoznata nužnost“. Aristotelovska logička znanost, nasuprot demokritovskoj mehaničkoj, jest teleološka: svrha je upravo spoznaja. I „klasični njemački idealizam“ će, ovisno o tome jeste li aristotelovac ili platonist, svoj vrhunac naći ili u Hegelovoj Znanosti logike ili u Schellingovoj kasnoj misli koja iz uvida u bezdanu slobodu kao mogućnost ne samo za dobro nego i za radikalno zlo hoće logičku „negativnu filosofiju“ nadopuniti „pozitivnom“ filosofijom mitologije i objave. 

Iz te „najsažetije i najdrastičnije zaoštrene formule“ mogle bi se izvesti određene trajne duhovne značajke platonizma i aristotelizma koje se protežu kroz cijelu njihovu dvoipotisućljetnu povijest. Primjerice, iz vrhovne otvorenosti za moguće drugo slijedi ne samo sklonost antitezi i dijalogu (Gadamer: „moja vrlina i moja slabost bilo je to što moram priznavati drugoga i njegovo pravo“), nego i tisućljetna platonička tradicija kulta žene (one par exellence druge od filosofa) kao boginje: započevši od Diotime, preko kulta prirode kao božanske kod platonista iz Chartresa, srednjevjekovnog viteškog odnosa spram svoje „gospe“, Goetheovog „vječno ženskog“, do suvremene nam karikature Platonovog erosa u tzv. „platonskoj ljubavi“. Nasuprot tome, muškom aristotelovcu žene su nešto između tjelesne potrebe i distrakcije od theoria-e („žene mogu biti inspiracija umjetniku, ali znanstveniku oduzimaju previše energije“). Dok aristotelovcu ozbiljenje „znanosti logike“ (bilo ono sadašnje ili tek traženo) čini ne samo religiju nego i umjetnost u biti nepotrebnima, kod platonista ona otvorenost za moguće drugo uvjetuje „jednu trajnu privlačnost svega lijepog, jednu vječnu poetičnost i muzikalnost“, svakako uz pretpostavku da izvor ljepote, poezije i muzike nismo mi sami.

Umjetnik nije ”stvaralac”. Umjetnik je onaj koji posreduje i ono što je prije svega vidljivog u svijetu i prije svega vidljivog na stvarima samima, dakle ”iz predpovijesti vidljivog”, uvodi u djelo, da bi na umjetnički način to postalo vidljivim. (Milan Galović, link)