jedno filosofijsko-povijesno razmatranje: Hrvati u Srednjoj Europi? (ulomak iz Kristijan Gradečak, Pogovor za Ivo Pilar, Južnoslavensko pitanje i Svjetski rat)

[H]istorijsko istraživanje nije dostatno za izgradnju razumijevanja povijesti, a svaka individualna sudbina uvijek je drugačija od cjeline zbivanja u kojoj sudjeluje. Razumijevanje povijesti iziskuje dinamički zor triju momenata: najprije uvjeta u kojima određeno zbivanje nastaje, potom mogućnosti koje leže u naravi individua svakog stupnja, te naposljetku historijskih događaja kao pojavnog spleta uvjetā i mogućnostī. Dok historijska razmatranja istražuju zbilju, filozofijska razmatranja prikazuju uvjete mogućnostī. A povijesno razmatranje naginje se ili na historijski ili na filozofijski “pol”.

Djelo Južnoslavensko pitanje i Svjetski rat njegov je autor, Ivo Pilar, naznačio na nekim mjestima i kao filozofijsko-povijesno razmatranje. Taj izraz pritom nije mišljen u strogom smislu, gdje filozofijsko-povijesno istraživanje svoj najviši predmet nalazi u povijesti filozofije. Pilarov izraz filozofijsko-povijesnog razmatranja odnosi se na objedinjujuće gledište s kojega on potom kao antropolog, sociolog, nacional-ekonomist, politolog itd., promatra historijsku zbilju južnoslavenskih naroda. No to objedinjujuće gledište nije zbroj interdisciplinarnih spoznaja jednako kao što ni bivstvo nekog individuuma nije zbroj njegovih pojedinačnih životnih iskustava. To gledište pretpostavlja uvid u organski sklop uvjeta i mogućnosti, po kojima se nešto pojavljuje kao zbiljsko.

Historijsko istraživanje, promatrano s filozofijsko-povijesnog gledišta, dokumentira samo pojave povijesnog zbivanja, ali ih pritom ne smatra pojavama, nego posljedicama određenih uzroka – odakle ih utvrđuje kao činjenice. Konstrukcija slike povijesti, temeljena na historijskim činjenicama, proizvodi pragmatičku sliku povijesti, po kojoj jedna činjenica uzrokuje drugu. Međutim, povijesne činjenice su samo konačni izrazi sveza između uvjeta i mogućnosti povijesne zbilje u određenoj epohi. A razumijevanje zbilje, stvarano po zakonu kauzaliteta, ne može doprijeti do strujanja ispod površine povijesnih pojava, iz kojega one po duhovnim zakonima izranjaju kao simptomi (Zusammenfälle). …

[M]ozaik hrvatske povijesti oblikovan [je] pretežno “negativnim poticajima”. Ti poticaji bili su vrlo česti od strane brojnih povijesnih faktora koji su pokušavali i barem djelomično uspijevali kulturno, politički, vojno itd. zauzeti materijalni i duhovni prostor, koji je hrvatskom narodu bio potreban za njegovo sazrijevanje kako bi i on mogao sudjelovati u svjetskoj povijesti. A da obrana od nečijih osvajačkih težnji evocira slobodu kao duhovni pol suprotan oduzimanju i brisanju identiteta, samo je jedan od znamena duboke povezanosti istine i slobode. Ta veza nikako nije samorazumljiva, no iz nje slijedi da se za slobodu treba obrazovati. Dokle god ideja slobode tek instinktivno živi u biću čovjeka, ona izbija na površinu zbilje u nasilnim oblicima. To vrijedi kako za pojedince tako i za čitave narode. A zato što istina nekog bića nije skup njegovih historijskih likova, nego metamorfoza jednog bivstva koje svojim pojavnim likovima u vremenu izražava neki aspekt svojih slobodnih mogućnosti, istina povijesti nekog naroda zahtijeva težak spoznajni rad istaknutih pojedinaca kao uvjet pod kojim njihova spoznaja treba postajati samospoznajom naroda.

Takve pojedince Pilar, pozivajući se na Gjalskoga, naziva “značajevima”. Za njima vapi svaka epoha povijesti i oni su u organskoj vezi s narodom. Jer da bi oni nastajali, potreban im je pouzdan i dovoljno samoosvješten narod kao uvjet. Ako je narod zdrav, to znači iz težnje za istinom okrenut spoznaji svoje povijesti, onda i pojedinac u takvom narodu može uz njegovu pomoć izrasti u “značaja”. Takav se također neće okretati protiv uvjeta u kojima je nastao, nego će se cijelog života vraćati njima sa željom za daljnjim pomaganjem da naposljetku i sama istina ideje čovjeka bude najuzoritije postignuta u njegovu narodu.

Izložene misli nisu iskazane s namjerom obrazlaganja nekog nacionalnog ekskluzivizma, jer i ideja čovjeka ne može se ozbiljivati drugačije doli u svojim metamorfozama, pa tako neki narodi njeguju zaostalije, a neki naprednije forme čovječnosti. Pritom osjećajni i voljni život čovjeka moraju prolaziti probu onog mišljenja koje neumorno traga za idejom čovjeka. U svakom drugom slučaju ljudske duše, pa i čitavi narodi, bivaju porobljeni fantomskim idejama humanosti, kojima snagu daje samo njihova nebulozna bît. I nacionalno i protunacionalno zanesenjaštvo svoj zamah dobivaju samo u onim momentima u kojima se njihovi zastupnici odriču ustrajnog mišljenja.

Pilar hrvatski narod smatra autentičnim srednjoeuropskim narodom, izloženim zapadnoeuropskim kao i istočnoeuropskim utjecajima. Iako je područje Srednje Europe geografski lako odrediti – ono se prostire između Baltičkog i Jadranskog mora –, splet naroda koji ga nastanjuju karakteriziran je razlikama i vezama koje se ne podudaraju s njihovim geografskim ili političkim razgraničenjima. Odnosi među njima grade se i razaraju u području izvan uobičajenih identitetskih okvira, što njihovo spoznavanje čini vrlo složenim. Ali načelno se o svakom srednjoeuropskom narodu može reći da je svojim položajem disponiran za harmonično pomirenje i organsko povezivanje golemih suprotnosti Istoka i Zapada. Ono “srednje” u tom slučaju nije pasivna tvorevina nastala slučajnim sudaranjem istočnih i zapadnih utjecaja, nego je to individualan i krajnje težak položaj koji naposljetku moralno razlučuje vrijednosti kakve mu prilaze s Istoka i Zapada.

Već je po tom prvenstveno duhovnom položaju razumljivo da se prejako ozbiljenje bilo zapadnih bilo istočnih utjecaja u njemu ne može uspostaviti kao ono uistinu srednje, nego samo kao nešto jednostrano. Kada takvi utjecaji dolaze u položaj sredine, nužno je da nastupaju osvajački, umjesto da se tek nude na prisvajanje. Stoga je i povijest hrvatskog naroda, kako to Pilar kaže, a što se i u 20. stoljeću nastavilo potvrđivati, uvijek bila obrambena povijest. Osjetljivost tog srednjeg položaja uvelike određuje i sudbinu naroda koji u njemu moraju održavati svoju egzistenciju. Tu sudbinu trpe i pojedinci i njihova djela. A najčešće se događalo da su forme, prikladne za nacionalno ozbiljenje ideje nekog naroda, sklapane u nemirnim i preteškim vremenima, zbog kojih su one bile osuđene nastupiti u kompromisima prije nego što se cjelina njihovih mogućnosti dovoljno ispitala u moralnom osjećanju naroda.

… No treba li se … ostvarivanje tog prava [naroda na svoju egzistenciju] dogoditi u formi vlastite države ili ne, zapravo je sporedno pitanje. Uzajamna upućenost egzistencije nekog naroda i njene forme u vidu vlastite države samo je stvar trenutne povijesne situacije, budući da je narod nešto daleko snažnije i veće od njegove državnopravne forme kao jednog lika njegova identiteta u svjetskoj povijesti.

Ono što je narod u svojoj bîti, to Pilar naziva “dušom naroda” ili jednim “nacionalnim Ja-osjećajem”. Danas uobičajeni stav tzv. povijesne znanosti da je pojam “duše naroda” zastario, zapravo više govori o atrofiranosti formi mišljenja kakve često prevladavaju u znanostima. Ta atrofiranost u mnogo slučajeva pokazuje se nemoćnom spram brojnih pojmova na kakve se u prošlosti nailazi. Jer u današnjem znanstvenom vrednovanju obično se krije nečija impresioniranost tehničkim dostignućima modernog vremena kao bitnom značajkom civilizacijskog napretka. Ali već se i elementarnom smislu za dinamički pogled na povijest otkriva da je na površini zbilje uočljiv duhovni razvoj čovječanstva uglavnom obrnuto proporcionalan tehničkom razvoju. Tehnička dostignuća su primjer eksperimentirajuće inteligencije, dok je primjerice kultura ili stil u umjetnosti nešto što se ne može vrednovati po modelu znanstveno-tehničke dokazivosti. Tako i pojam “duše naroda” ne pripada području historijsko-znanstvenog dokazivanja. Ukoliko se nju ima spoznati, ona je prvenstveno “predmet” filozofijsko-povijesnog uvida, odnosno teorijskog zora koji promatra ideju čovjeka kako se ona oslikava u određenom narodu.

Svakoj duši pripadaju tijelo i duh. Dok se u tijelo utiskuju obilježja koja se prirodom nasljeđuju, duh misaono sabire volju i zadaje način djelovanja. Potonje je i u Južnoslavenskom pitanju sadržano kao umski (spoznajni) i voljni (motivni) aspekt, od kojih je ovaj karakteriziran programatskim, a onaj znanstveno-historijskim načinom razrade teme. Pilarovu studiju treba promatrati iz tog jedinstva, jer ono potom doprinosi razvoju osjećaja spram ispravnog i neispravnog djelovanja. A hoće li se određeno mišljenje primiti u samoodređujuće shvaćanje nekog naroda, to ovisi o njegovoj duši, budući da je naposljetku svaki takav spoznajno-duhovni rad samo pokušaj da se nerazjašnjeni osjećaj slobode prevede u jasan oblik njenog iskazivanja. No takvo prevođenje narod kao “grupa” ne može činiti. To moraju i jedino mogu činiti njegovi “značajevi”, koji unose smisao i svjetlost u nepredvidiva nagnuća duševnih gibanja. Oni iznose ideale koje narod prihvaća ili odbacuje, ovisno o tome prepoznaje li se u njima ili ne.

Mislilačkim odjelovljenjem duh postaje univerzalizirani individuum. Dok narod s jedne strane nije dovoljno individualiziran da bi mogao misliti, pojedinac nije dovoljno mislilački univerzaliziran da bi mogao “utjeloviti” duh čitavog naroda i postati njegov duhovni predstavnik. To proturječje može se stupnjevito pomirivati samo u području duše, koja je dakle podložna utjecaju obiju strana – općoj misli ili idealu i voljnom pojedinačnom činu. A u otežanim povijesnim prilikama samo okrnjeni i iskrivljeni ideali mogu aspirirati volju u jednostranom i isključujućem smjeru.

Međutim, takve prilike pratile su zajednicu hrvatskog naroda kroz cijelu njegovu tisućljetnu povijest. Na njenom životnom prostoru doticali su se i sukobljavali međusobno suprotstavljeni interesi europskih i svjetskih velesila, a ne samo neposrednih susjeda. Pritom su Hrvati, već ubrzo nakon dolaska na ove prostore, nastojali živjeti u dogovorenim oblicima zajednica s drugim narodima, po čemu su od najranijeg vremena pokazivali svoju pripadnost srednjoeuropskom krugu naroda. U istom smislu i Pilarovu ideju jedne hrvatske države treba shvaćati kao ideju koja je trebala služiti zajedničkim interesima svih južnoslavenskih naroda Austro-Ugarske Monarhije. Ona je u jednom trenutku dobila i državnopravni okvir kao Država SHS, ali je odmah potom kroz njega bila okrenuta u službu njene suprotnosti, budući da su obje Jugoslavije njena negacija, kojom se narode u toj državi željelo otkinuti on njihove srednjoeuropske bîti.

Ali i prije nastanka spomenutog državnopravnog okvira, nakon međunarodno dogovorene austrijske okupacije BiH 1878. godine, počela se oblikovati ideja o jednoj zasebno organiziranoj zajednici južnoslavenskih naroda Austro-Ugarske Monarhije, koja bi iz današnje perspektive obuhvaćala zajednicu država Slovenije, Hrvatske i BiH. Nakon naredna tri desetljeća tu ideju je otvoreno iznio prijestolonasljednik Franjo Ferdinand, po kojoj bi on nakon preuzimanja prijestolja potaknuo trijalističko uređenje. Takvo rješenje imalo je i šire značenje, otvaralo je mogućnost jednom povoljnijem razvoju germansko-slavenskih odnosa u cijeloj Srednjoj Europi. Zato je i ubijen. Ta južnoslavenska zajednica je krajem Velikog rata u pravno-političkom smislu i zaživjela kao Država Slovenaca, Hrvata i Srba, ali samo na mjesec dana. Zajednica tih naroda, koji u njoj ne gube svoju individualnost, prožeta srednjoeuropskim kulturno-duhovnim impulsima, bila je golema prepreka ne samo velikosrpskom prekodrinskom i prekosavskom presezanju, nego i onim svjetskim centrima moći koji su kroz cijelo devetnaesto stoljeće revno radili na poticanju upravo takvih velikosrpskih ambicija. To se izvanjski vidjelo u opetovanom postavljanju dinastije Karađorđević na mjesto dinastije Obrenović. Naime, u narodu omiljenija dinastija Obrenović ipak se nije dala u potpunosti oblikovati u instrument njihovih ciljeva, držala se radije stvarnih srbijanskih interesa.

Osim opetovanih rušenja odnosno ubijanja Obrenovića, radi što snažnijeg razvoja ideja o svesrpskom ujedinjenju, i u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH poticana su bogatom mrežom utjecaja ona kulturno-politička strujanja, koja su izlazila ususret planovima za koje se instrumentaliziralo Karađorđeviće. Rast nacionalnih svijesti savijan je u određenom smjeru, što otvoreno što prikriveno – od uvođenja tzv. Vukovog jezika do jugoslavenskog zajedništva – sve kako bi se uklopio u planirane ciljeve. A o pravom zaleđu tog “zajedništva” svjedočilo je i ime organizacije “Ujedinjenje ili smrt”, kojim je ona zapravo poručivala prečanskim Srbima: “Bolje da vas nema, nego da vam je dobro u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj)”. Značenje te poruke proteže se do današnjih dana.

Mogućnost srednjoeuropske državne zajednice Slovenije, Hrvatske i BiH, pod versajsko-vilsonovskom prisilom poništena je samim osnivanjem Kraljevine SHS, koja je kao Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca bila antiteza Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Već iz samih naziva lako je uočiti dvije razlike: radi se o Kraljevini naspram Države, te obrnutom poretku naroda, ali najvažnija razlika nije odmah uočljiva. Naime izraz “Srba” u prvom slučaju predstavlja samo prečanske Srbe, a u drugom uz njih i Srbijance.

Malobrojni su oni koji su poput Ive Pilara na vrijeme upoznali stvarnu vrstu i dubinu tih razlika, no život je ubrzo pokazao realno stanje stvari mnogima koji su zagovarali ideju jugoslavenstva. Ksaver Šandor Gjalski, plemeniti ljubitelj slavenskog Juga, već nakon nekoliko godina, bolno razočaran jugoslavenskom idejom u koju je vjerovao i za koju se zdušno borio, u romanu Pronevjereni ideali, o ujedinjenju s Kraljevinom Srbijom piše: “Bacili smo europejštinom i zapadnom kulturom oplemenjene dijelove zemlje i naroda u pandže istočnog, staroturskog barbarizma i bizantinske pokvarenosti, jednom riječju, orijentalnog zla! Strašan, strašan grijeh!”

Da prečanski Srbi pripadaju srednjoeuropskoj, a ne bizantskoj kulturi, vlastitim iskustvom posvjedočio je njihov istaknuti politički predstavnik Svetozar Pribićević. Njegova preobrazba od gorljivog zagovornika jugoslavenskog unitarizma i centralizma u najvećeg protivnika te ideje, posebno je vrijedno svjedočanstvo. Ujedinjen sa Stjepanom Radićem pozicionirao je prečansku frontu u službu obrane interesa Države SHS. Odatle je vrlo znakovito što je Puniša Račić, pucajući u Radiće, uzviknuo: “Živela Velika Srbija!”. Mogućnost zajednice Slovenaca, Hrvata i prečanskih Srba je naknadnim uvođenjem diktature poništena po drugi put, ali još uvijek je bila prisutna svijest o zajedničkom civilizacijskom nasljeđu.

Odmah po uvođenju diktature kralj je poslao u zatvor i političkog prvaka prečanskih Srba, odakle je izbavljen tek međunarodnom intervencijom, a knjigu Diktatura kralja Aleksandra Svetozar Pribićević objavio je 1933. godine u pariškom periodu izgnanstva. To je autentično svjedočanstvo, povijesni dokument par excellence. Prečanska fronta, najveća prepreka velikosrpskim ambicijama, ostaje čak i nakon ubojstva kralja Aleksandra (1934.) nepokolebljiva u svom političkom savezu, što dovodi do djelomičnog popuštanja srbijanskog pritiska osnivanjem Banovine Hrvatske 1939. godine. No mogućnost zajednice Slovenije, Hrvatske i BiH, čemu je mogla voditi Banovina Hrvatska, po treći put je prekinuta nadolazećim Drugim svjetskim ratom, a ratnim krvoprolićem prečanska fronta potisnuta je u drugi plan. Štoviše, sam pojam Države SHS, skupa sa sviješću o njenom političko-pravnom subjektivitetu i srednjoeuropskim civilizacijskim karakterom bit će izloženi progonu iz novog smjera.

Četvrti je put mogućnost zajednice Slovenaca, Hrvata i prečanskih Srba potisnuta poslijeratnim “demokratskim” izborima 1945. godine. Uspostavom diktature komunističke Jugoslavije nastavlja se versajsko-vilsonovska težnja, makar u naizgled novom ruhu. Uz diktaturu, nastavljena je i tradicija političkih ubojstava; prije se ubijalo u ime Velike Srbije i kralja, sada u ime Josipa Broza Tita. Koliko uspješno je Tito obavljao zadatak odvajanja južnoslavenskog dijela nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije od srednjoeuropskih utjecaja, može se vidjeti i danas, gotovo četrdeset godina nakon njegove smrti, baš na primjeru stanja zajedničkog sjećanja: prečanski su Srbi, ali ne samo oni, u potpunosti zaboravili Svetozara Pribićevića i u velikoj se mjeri dali instrumentalizirati od njegovih antipoda.

Kada je komunizmu završila povijesna uloga koju je igrao u svijetu, uvođenjem demokracije otvorila se prirodna mogućnost da potisnuti impuls opet izbije na površinu. Da on ne bi dobio priliku zaživjeti, više ili manje otvoreno su se udružile snage koje nasljeđuju težnje Kraljevine Jugoslavije i Titove Jugoslavije, s težnjama svih izdanaka versajsko-vilsonovskih ciljeva. Jer što bi bilo prirodnije nego da se Slovenija, Hrvatska i BiH, u uvjetima slobodnog demokratskog izjašnjavanja nakon 1990. godine, sjete svog srednjoeuropskog kulturno-civilizacijskog poslanja, pa da zajedno zauzmu stav spram Miloševićevog velikosrpskog ekspanzionizma, kao zasebna cjelina unutar Jugoslavije ili kao zasebna država.

No da se to ne bi dogodilo, da bi se tu mogućnost opet, po peti put spriječilo – u tome bi se moglo tražiti dublji povijesni razlog velikosrpske agresije uz podršku JNA i pobunjenih hrvatskih Srba. A u službi dodatnog jačanja te namjere, skrivenim postupcima poticalo se i potiče umjetno održavanje konflikata između Hrvatske i Slovenije, kao i između Hrvatske i BiH.

Iako se dosad mnogo autora bavilo pregledom posljednjih stotinu godina hrvatske povijesti, ovo Pilarovo djelo može služiti kao poticaj za nove pokušaje spoznavanja njenih temelja i budućih izgleda. Jedan od takvih izgleda naznačen je kontinuiranim zanemarivanjem Države SHS kao pravno-političkog subjekta i njegovim zaboravljanjem, što svjedoči o uspješnosti djelovanja onih centara moći, koji su kroz posljednjih dvjesto godina poticali velikosrpske ambicije i pretvarali ih u instrument svoje milenijske borbe protiv kulturno-povijesnog impulsa Srednje Europe.

Rezultat jednostranog izlaganja hrvatskog naroda istočnim utjecajima posljednjim je ratom pokazao svu njegovu pogubnost. Ali i prekomjerno izlaganje zapadnim utjecajima, između ostalog i putem učlanjenja njegove države u tzv. zapadnoeuropske i transatlantske integracije, treba promatrati kao prenaglašeno jednostrano usmjerenje i čin motiviran otežanim povijesnim prilikama. Jer njegovo mjesto je u Srednjoj Europi, a njen identitet ovisi o svijesti svakog srednjoeuropskog naroda da takvi utjecaji nemaju prirodnu snagu u njihovom području. Njihovo djelovanje često ide na poricanje identiteta svemu što zapravo pripada “geniju Srednje Europe”, budući da pri narodima srednjoeuropskog kulturnog kruga nastaju uvjeti za pojavljivanje osobnosti sklonih izgradnji vlastitih pogleda iz individualnih duhovnih uvida. Takav individualizam pak ne ostaje zarobljen u sferi osobnog probitka, jer je po duhu iz univerzalnog potaknut za ono univerzalno. Upravo život u tom golemom rasponu pristaje karakteru srednjoeuropskog duha, a o njegovoj sputanosti ili slobodi ovise daleko važnije stvari od onih koje se obično pomišlja uz pitanje o identitetu Srednje Europe i naroda koji joj pripadaju. Jer i njihov identitet se samo jednim dijelom iskazuje po historijskim principima kao što je onaj nacionalnosti, čime ipak nije dotaknuta i njihova dublja povijesna uloga. Kao što Vlado Gotovac u jednom aforizmu kaže: “Domovina ne smanjuje svijet, ona vrijedi onoliko koliko je svijetu potrebna.”

ulomak iz Kristijan Gradečak, Pogovor za Ivo Pilar, Južnoslavensko pitanje i Svjetski rat, Zagreb: Udruga Hrvatsko zajedništvo, 2018.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s