ako je sve što opažamo zapravo samo proces u našim neuronima, jesu li i neuroni, kako ih opažamo, zapravo samo proces u našim … čemu? (uz Donalda Hoffmana)

Po mnijenju boja, po mnijenju slatko, po mnijenju gorko, a zapravo (uistinu) atomi i prazan prostor. (Demokrit, fr. B125)

Od Demokrita, preko Johna Lockea, do Rutherforda i suvremenih prirodoznanstvenika čujemo isti refren: naše opažanje makroskopskih predmeta ne daje nam samu stvarnost, nego se ta stvarnost zapravo svodi na bezbojne itsl. čestice. Gdje onda nastaju te „sekundarne kvalitete“ poput boje itsl.? U neuronima, kažu. Time fizikalisti temeljnu opreku novovjekovne filosofije subjekt-objekt svode na dva „fetiša“: neurone i elementarne čestice. Jabuke i vodopadi itsl. zapravo su gibanje atoma (odnosno još manjih elementarnih čestica), a njih u ukusne jabuke i zadivljujuće vodopade prevode procesi u našim neuronima. Tako primjerice slavni biolog Francis Crick iznosi „The Astonishing Hypothesis“:

Zapanjujuća hipoteza je da ‘Ti’, tvoje radosti i tvoje tuge, tvoja sjećanja i tvoje ambicije, tvoj osjećaj osobnog identiteta i slobodne volje, zapravo nije ništa više od ponašanja ogromnog sklopa živčanih stanica i njima povezanih molekula. … Ti nisi ništa drugo nego hrpa neurona.

I dok smo se navikli da su elementarne čestice nešto što ne možemo vidjeti (a i nisu baš čestice nego su nekako i valovi), neurone ipak vidimo. Pa se, dva stoljeća nakon Immanuela Kanta, jedan suvremeni kognitivni psiholog konačno odvažio na pitanje iz naslova: jesu li i neuroni, koje vidimo, isto tako procesi u našim … ali u čemu? Zar u samim tim neuronima? To pitanje je Donald Hoffman u jednom pismu postavio navedenom Cricku:

Ako mi konstruiramo sve što vidimo, i ako vidimo neurone, onda mi konstruiramo neurone. Ali ono što konstruiramo ne postoji dok ga mi ne konstruiramo… Dakle, neuroni ne postoje dok ih mi ne konstruiramo. Ali taj zaključak, napisao sam u tom … pismu, “proturječi, čini se, ‘zapanjujućoj hipotezi’, naime, da neuroni postoje prije naših percepcija i da su nekako uzročno odgovorni za njih.” (svi navodi su iz knjige Donald Hoffman, The Case Against the Reality, 2019.)

Crick se u odgovoru – a što bi drugo – pozvao na Kanta:

Ne vidim zašto si se uhvatio neurona. Zacijelo vjeruješ da je Sunce postojalo prije nego ga je itko opazio. Dakle, zašto bi neuroni bili drugačiji… Čini mi se da, slijedeći Kanta, treba razlikovati stvar-po-sebi (Sunce u gornjem primjeru), koja je u biti nespoznatljiva, i ‘predočbu-stvari’, što je ono što naš mozak konstruira. … Sunce-po-sebi može biti predmet opažanja. Naša predočba-Sunca je simbolična konstrukcija. Predočba-Sunca nije postojala prije nego je konstruirana – ali Sunce-po-sebi jest!

Kantovski problemi na stranu, mnogi su prirodoznanstvenici smatrali da u korist realističkog shvaćanja naše percepcije preteže ovaj darvinistički argument: ona bića koja su netočno opažala svijet oko sebe morala su zbog tih pogrešaka već izumrijeti. Sama činjenica da jesmo evolucijski uspješni pokazuje da smo relativno točno opažali svijet oko sebe. Naša percepcija je evoluirala tako da opstajemo, a to bi bilo nemoguće da je pogrešna.

Na to je još Nietzsche zaključio da nam je ponekad korisnije sljepilo od vida i da je laž samom sebi često korisnija za održanje života od istine. Tome se i ne bi imalo što dodati, da je sve ostalo na filosofskoj raspravi. Ali zadnjih desetljeća je evolucijska biologija s velikim uspjehom započela koristiti matematičku teoriju igara da bi testirala svoje hipoteze. I Hoffman tvrdi da je matematički dokazan teorem kojega naziva FBT (Fittnes-beats-Truth, iliti, otprilike, prilagođenost pobjeđuje istinitost), koji kaže da organizmi usmjereni na što točniju percepciju stvarnosti zapravo nemaju šanse za opstanak. Opstaju oni organizmi kojima percepcija javlja stvari relevantne za njihov opstanak, a ne kojima javlja stvari kakve su zapravo.

Svi smo se kroz razne percepcijske varke imali prilike uvjeriti da percepcija nije tek receptivan nego je i ujedno aktivan proces. Na primjer, na donjoj slici nema žute boje mada najprije vidimo žuti krug, ali ako pogledamo pomnije vidimo da je svaka crta tog “žutog kruga” bijela.

Ali ne samo da je percepcija aktivna (a ne samo receptivna) nego je i usmjerena na djelovanje a ne na spoznaju. Ako je darvinistički shvaćena evolucija istinita, tad ne slijedi da smo opstali jer smo evolucijski razvili točnu percepciju, nego samo to da smo evolucijski razvili percepciju koja je uspješno odgovorila na izazove opstanka i razmnožavanja. Pitanje kako to izgleda neovisno o nama naprosto nema smisla. Izgled je u funkciji našeg djelovanja, bez toga nema nikakvog izgleda.

Jedna Hoffmanova usporedba to najjasnije prikazuje. Kad se na zaslonu računala ili mobilnog telefona pojavi određena plava ikona pravokutnog oblika mi znamo da smo dobili poruku. Ta ikona nije neka puka iluzija: poruka može biti od ogromne važnosti za naš opstanak ili razmnožavanje, i sposobnost opažanja činjenice da smo dobili tu poruku jest evolucijski relevantno. Ali je li ta poruka nekako „zapravo“ plava i pravokutna, kao ta ikona koju vidimo? Pitanje je besmisleno. Kao i pitanje: kako ta poruka izgleda kad ugasimo računalo ili mobilni telefon? Izgled je u funkciji našeg djelovanja (otvaranja poruke) a ne daje nam nikakav prikaz toga što je ta stvar (poruka) zapravo.  

Kako izgleda objektivna realnost kad je nitko ne gleda? Ne izgleda.

Kao što „elementarne čestice“ nemaju veze s kamenčićima, zrncima pijeska, lego kockicama, kuglicama itd. pomoću kojih sebi (često i upravo pogrešno, naime nefunkcionalno) predočujemo sebi te teorijske konstrukte (elektrone, kvarkove, itd.), tako i „neuroni“ u kojima se zbivaju procesi pomoću kojih se stvaraju vidljive slike nemaju veze s onim neuronima koje možemo opaziti.

[M]odel u kojemu neuron ostaje gdje jest nije do sada uspio objasniti podrijetlo, prirodu i podatke svjesnog iskustva, unatoč odvažnim naporima talentiranih neuroznanstvenika: nijedna teorija koja počinje s neuronima i neuronskom aktivnošću ne može objasniti opažanja o svjesnim iskustvima i njihovim korelacijama s neuronskom aktivnošću. Možda je taj model u kojem neuron ostaje gdje jest zapreka našem napretku u razumijevanju podrijetla svijesti.

Dovoljno često ste na ovom blogu mogli pročitati da najbolji fizičari kažu kako teoriju koja opisuje one „elementarne čestice“, naime kvantnu mehaniku, i sto godina od njenog nastanka „nitko zapravo ne razumije“; a sad nam najbolji kognitivni psiholozi kažu da neuron, kojega opažamo kao vidljivu i opipljivu stvar, ne može biti u osnovi svjesnih iskustava. Čini se da je već odavno vrijeme za odustajanje od tog dvostrukog fetišizma elementarnih čestica s jedne i neurona s druge strane. Umjesto beznadnog tzv.„teškog problema“ (hard problem) kako fizički predmeti mogu dati svijest valjalo bi načiniti jedan kopernikanski obrat: kako svijest može dati fiziku (i to upravo tu „nerazumljivu“ kvantnu)? Donald Hoffman se uputio upravo u tome smjeru, o čemu više, možda, u nekoj sljedećoj epizodi na blogu (a već sada na priloženom videu).