epifanija? (ulomak iz Kilian McDonnell, Jesus’ Baptism in the Jordan)

[Grčka riječ ἐπιφάνεια, epipháneia, izvedena je od glagola φαίνειν, phainein, pojaviti se (otud i riječ fenomen) i označava osobito pojavu božanstva obožavatelju. Kršćanski blagdan istoga naziva (također se naziva i Θεοφάνεıα, Bogojavljanje) slavi Isusovo krštenje na Jordanu (također i još ponešto, ovisno o tradiciji, ali ovaj tekst se odnosi na krštenje). (op.d.)]

Isusovo krštenje je glavno otajstvo u ranoj Crkvi, u rangu s Isusovim utjelovljenjem, smrću, uskrsnućem i uzašašćem. … [P]obliže su ga opisali sinoptici (Matej 3,13-17; Marko 1,9-11; Luka 3,21-22). Iako kod Ivana nema izravnog izvješća, on ipak bilježi tu tradiciju (Ivan 1:29-34). … Kod Marka je to početak evanđelja. … Hans Conzelmann i Ernst Käsemann, između ostalih, smatraju da ono pripada nedvojbenim događajima povijesnog Isusa. Unatoč manjem skandalu kojega je Isusovo krštenje moralo izazivati – što je Bezgrešni činio davši se krstiti? – ono je pripadalo najranijoj tradiciji. …

Trideset godina Sin se „kretao tiho i nevidljiv“ među svojim suvremenicima, „tada je došao na krštenje, i na krštenju je svima bio objavljen“ kao Riječ Božja koja stanuje među nama. … Za Ćirila Aleksandrijskog (oko 374.-444.) krštenje nadilazi uske egzegetske okvire, dogmatsku raspravu koja ga vidi kao problem, i postaje misterij kosmičkih dimenzija. Ćiril vjeruje da je Adam izgubio sliku Božju jer je izgubio Duha:

Naš otac Adam … nije sačuvao milost Duha, i tako je u njemu cijela priroda naposljetku [postupno] izgubila dobra dana od Boga. …

U Ćirilovoj Adamovoj kristologiji, Duh je vraćen od strane Novog Adama na Jordanu, tako „vraćajući ljudsku prirodu u njeno drevno stanje…, njeno nepoljuljano stanje“. Za Ćirila, kao i općenito za drugo stoljeće, naglasak se pomaknuo s Isusova uranjanja u vodu Jordana, na silazak Duha na Isusa dok izlazi iz vode:

Silaskom Duha vrijeme obnove je pred vratima, doista već unutar vrata… Duh koji je pobjegao od ljudske naravi, onaj koji nas može sabrati i oblikovati na božansku sliku, njega nam Spasitelj iznova daje i vraća nas u naše drevno stanje te nas preobražava na svoju sliku. …

Glas Oca i silazak Duha postavljaju granicu gdje prestaje staro i počinje novo stvaranje. Dijeljenje milosti započinje tu. … Za Filoksena granica između Starog i Novog zavjeta nije utjelovljenje, nego Isusovo krštenje:

U Jordanu je između njih postavio granicu; jer On je dovršio taj put, koji je bio po zakonu, kojim je On je putovao jer se držao zakona, a od njega je započeo put savršenstva, koje je pokazao svojom osobom. … Do Jordana je … bio podložan zakonu kao sluga, ali od Jordana nadalje Njegov život i ponašanje bili su u slobodi.

Prije Jordana Isus je ispunio način života zakona. Ali „od Jordana je započeo put svoje vlastite vladavine životom.“ … Na Jordanu glas Oca i silazak Duha otkrivaju „da je uklonjena ograda između tjelesnih (bića) i duhovnih (bića).“ Ivan iz Apameje (sredina 5. stoljeća), koji pripada istoj teološkoj tradiciji, uči da je Isus započeo poučavati tek nakon svjedočanstva Oca i Duha na Jordanu. … Otajstvo znanja započinje tu. … Za Filoksena Jordan je „početak novog poretka Duha“. … Krštenje predstavlja novu fazu u ekonomiji [spasenja] koja se razvija i postavlja povijest u kretanje natrag k Ocu. [Riječ économie tek krajem 15. stoljeća u francuskom započinje imati prvenstveno značenje = gospodarstvo, koje je danas uobičajeno, dok se grčki izvornik οἰκονομία, oikonomia = domaćinstvo, vođenje kućanstva, koristio u smislu božanskog plana spasenja još u ranoj Crkvi, barem od Origena. (op.d.)] …

U pripovijesti o Isusovom krštenju u Luki 3:22, najbolji grčki rukopisi glase:

Ti Sin si moj ljubljeni, u tebi mi sva milina.

Većina komentatora slijedi tu tradiciju. Ali u rukopisu D (Codex Bezae u Cambridgeu) i u nekim starolatinskim tekstovima, kao i kod nekih ranokršćanskih pisaca, posljednji izraz glasi

danas sam te rodio. …

Niz komentatora preferira ovo čitanje… To nije nužno adopcionističko gledište. [Adopcionizam je heretičko učenje da je Krist kao čovjek tek posinak, a ne sin Božji.] Justin Mučenik (oko 100. – oko 165.), Ciprijan (umro 258.) i Didascalia Apostolorum (početak 2. stoljeća, izvorno napisana na grčkom, ali dolazi iz sirijskog govornog područja) spadaju među rane svjedoke te varijante. Uvjerenje da je Isusovo krštenje dan Njegova rođenja „bilo je izuzetno snažno u Armeniji“. Liturgijski izraz toga može se pronaći u sirijskom slavljenju rođenja i Isusova krštenja na isti dan, 6. siječnja, kao što je to slučaj do danas među Armencima. …

Hilarije iz Poitiersa tri puta spominje Jordan kao događaj rođenja. U svojim ranim godinama biskupovanja, dakle prije 356. godine, u pisanom komentaru … naglašava da je silazak Duha sam po sebi neka vrsta kupanja ili krštenja. Za tim upućivanjem na kupanje, ili krštenje, u pomazanju Oca odmah slijedi:

Glas s neba reče: ‘Ti si moj Sin, danas sam te rodio’.

Jordanski događaj je dan Isusova rođenja utoliko što je proglašeno njegovo sinovstvo. To će biti odlučujuće za pojam kršćanskog krštenja kao rađanja djece Božje.

U svojim posljednjim godinama, između 356.-359., Hilarije se vraća toj temi u svom Traktatu o psalmima, gdje dvaput navodi Lukinu varijantu. Iako je Isus postojao prije svoga krštenja, taj je događaj doista rođenje „savršenog Sina“, jer su „Sin čovječji i Sin Božji spojeni zajedno u krštenju“, bez da naštete punini njegove ljudskosti ili božanstva, što je jasna obrana jordanskog iskustva protiv optužbi za adopcionizam. …

Isusovo vlastito krštenje, to izvorno, savršeno krštenje, trajni je izvor našega, zalog naše pune ljudskosti. … Isusovo krštenje, događaj rođenja, otvara naše. To nije privatni događaj, on predstavlja poredak spasenja, sliku božanske ekonomije. Cjelokupno Kristovo otajstvo sabrano je u krštenju, naglašavajući [Njegovo] pneumatsko podrijetlo [grč. πνευμα, pneuma = duh]…

Ovdje je Mesija prvi put objavljen, prvi put postao poznat. … Cijela povijest, čitavo vidljivo i nevidljivo stvorenje, trudi se, uzdiše, čezne za trenutkom kada Očev glas proglasi Isusa svojim Sinom, kada Duh počiva na njemu, kao vječni izvor kršćanskog krštenja. … Krist, Novi Adam, silazi u Jordan kako bi tamo položio haljinu slave koju je Adam izgubio, tako da obnovljeni Adam, otkupljeno čovječanstvo, može sići u kršćanskom krštenju da je ponovno obuče i posjeduje slavu posinjenja. Kao što je Adamov gubitak Duha utjecao na cijeli stvoreni svemir, tako je univerzalna obnova Duha u stvorenom poretku pri Isusovu krštenju.

ulomak iz Kilian McDonnell, O.S.B., Jesus’ Baptism in the Jordan, 1995., preveo: ja