Heideggerov Kant? (ulomak iz Martin Weatherston, Heidegger’s Interpretation of Kant)

Kant tvrdi da znanje općenito jest odnos prema objektima. Može se reći da je taj odnos prema objektima temeljno zoran [opažajan]:

Na kakav se god način i pomoću kojih god sredstava neka spoznaja odnosila na predmete, ipak je zor [opažanje] onaj način pomoću kojega se ona neposredno odnosi na predmete i za čim teži sve mišljenje kao sredstvo.

Znanje je u osnovi zrenje [opažanje]. Odnos prema objektima postiže se kroz zrenje, a sam neposredan odnos prema objektima koji se time ostvaruje treba nazvati zrenjem. Heidegger tvrdi da ova rečenica nikada nije shvaćena u njezinoj punoj važnosti. Njeno značenje za cjelokupni smisao Kritike čistog uma je upravo presudno:

Tu rečenicu valja takoreći ‘utuviti’ za sve daljnje filosofske rasprave s Kantom. …

Središnja činjenica o svakom ljudskom zrenju jest da je ono konačno. Neko beskonačno zrenje, kakvo bi imao Bog, spoznavalo bi biće stvarajući ga u činu zrenja. Nasuprot tome, čovjek je suočen s bićima koja su već prisutna i mora nekako primiti znanje o njima. To se događa kada je biće dano u osjetu. Međutim valja naglasiti da konačnost ljudskog zrenja ne leži ni u kakvom navodnom ograničenju osjetilnih organa. Za bit naše osjetilnosti presudna je činjenica da mi biće ne stvaramo nego nam mora biti dano. … Biće nam mora pristupiti kroz osjet utječući na nas. Za razliku od Božjeg neposrednog razumijevanja stvari koje sam stvara, ljudsko razumijevanje je posredno. Čovjek nema neposredan uvid u bića; umjesto toga on mora imati neku osnovu na kojoj tumači to što prima od bića putem osjeta.

Ta osnova za tumačenje osjeta je čovjekovo razumijevanje bitka, i on to razumijevanje bitka mora projicirati na one osjete koje prima od bića kako bi ga razumio. Čovjek stoga, ako želi tumačiti osjet, zahtijeva ontološko znanje o bićima koje prethodi svakom iskustvu bića. Ovo zapažanje ključno je i za Kanta i, još eksplicitnije, za Heideggerovo tumačenje Kanta. Budući da nemamo apsolutni uvid u bit bića koji bismo imali da imamo neko beskonačno zrenje, moramo projicirati svoje razumijevanje bitka na biće da bismo ga razumjeli. Stoga potrebujemo apriorno znanje bitka bića. …

Kant je to istraživanje našeg apriornog znanja zamislio kao ispitivanje čistog teorijskog uma. … Um je utoliko sposobnost apriornih pojmova i načela koja nam omogućuje spoznati biće. Stoga za Kanta istraživanje uma jest istraživanje temelja našeg iskustva. Ti pojmovi i načela koji leže u našem umu jesu ono po čemu prosuđujemo biće i tako ga spoznajemo. Naši apriorni sudovi o bićima nisu samo analitički, to jest, ne razjašnjavaju tek pojmove, nego su sintetički, to jest, proširuju naše znanje i zapravo ga čine mogućim. … Međutim, budući da je naše znanje o bićima u temelju receptivno, kako se ti sintetički apriorni sudovi odnose na bića? Kakvu ulogu igra naše razumijevanje bitka u našem znanju o bićima? …

Pitanje kako se zrenje i misao sklapaju da bi dali predmet jest središnje pitanje Heideggerove interpretacije Kanta. Heidegger tvrdi da se bitno jedinstvo zrenja i misli može prikazati samo pokaže li se da imaju zajednički korijen iz kojega izniču. To je zloglasno „nasilje“ Heideggerove interpretacije Kanta. … Heidegger, međutim, vjeruje da je ta potraga za zajedničkim korijenom potpuno opravdana iz Kantove vlastite perspektive. I zrenje i misao su načini samo-odnosa prema predmetu: to jest, oni su načini predstavljanja [reprezentiranja], čiji ispravan sklop daje znanje. Stoga je „predstava“ [„reprezentacija“] zajednički „rod“ (genus) zrenja i misli. Kant doista jest spekulirao o tome imaju li ta dva stabla ljudskog znanja neki zajednički korijen. …

[Tek] postavljanjem Heideggerove interpretacije Kanta u širi kontekst njegove vlastite filosofije postat će jasno zašto je Heidegger projekt prikazivanja zajedničkog izvora zrenja i misli vidio kao nužan. … Ti razlozi postaju očitima razmotrimo li kako je istina moguća za neko konačno biće.

U svakom zasnivanju znanosti prvotna činjenica koju valja shvatiti jest da nam biće mora biti dano, budući da smo konačni. To što je dano mora biti od nas preuzeto na takav način da biće bude razumljeno. Da bi to  dovelo do istine, ne smijemo biću nametati ništa strano niti ga na bilo koji način iskrivljavati. Moramo spoznati predmet „kakav jest“. Iskustvo kojim spoznajemo biće mora održati iskonskost našeg odnosa prema njemu. Spoznavanje predmeta pušta da se pokaže sâmo biće… Istina dakle nema strukturu slaganja između znanja i objekta u smislu usporedbe jednog bića (subjekta) s drugim (objektom).

Pri iskustvu nekog bića, ne doživljavamo prvotno njegovu „sliku“ ili „predstavu“ [„reprezentaciju“]: doživljavamo sâmo biće. Svaka istinita tvrdnja o biću dopušta da se ono vidi… Nije tako da doživljavamo najprije osjete a potom ih prosuđujemo pomoću pojmova. Neki osjet se ne doživljava sam po sebi, nego ga se doživljava samo kao temeljnu osnovu zrenja bića. Pozornost nam je usmjerena na sâmo biće, dok osjet kao takav zanemarujemo.

Taj važan vid našeg odnosa prema bićima može se obrazložiti razmatranjem razlike koju sam Kant ne čini, iako Heidegger vjeruje da je to ključno opažanje o naravi znanja. Za Heideggera, ljudsko bavljenje bićima se ne događa prvenstveno razmišljanjem o stvarima, nego prije korištenjem pribora ili oruđa… [vidi: pribor? (ulomci iz Martin Heidegger, Bitak i vrijeme i Graham Harman, Heidegger Explained)]

Bića ponajprije ne razumijevamo kao odvojene predmete, nego kao pribor za uporabu. To razumijevanje pribora leži implicitno u našem razumijevanju bitka, a baveći se priborom učimo to znanje primijeniti na specifična oruđa, iako naše razumijevanje pribora kao takvog i dalje ostaje skriveno. Drugim riječima, naše razumijevanje pribora prethodi svakoj tematizaciji, objektivizaciji ili konceptualizaciji. Uvođenjem tih razmatranja, Heidegger namjerava postaviti zasnivanje znanosti u temeljniji kontekst nego Kant, koji je u cijelosti bio usmjeren znanošću a posebno fizikom. … Kant nije shvatio razliku, za koju Heidegger vjeruje da je ključna, između načina na koji se bavimo oruđem i načina na koji razmišljamo o predmetima kao različitima od bilo koje njihove moguće uporabe, kao o postojećima, onako kako to činimo u pozitivnim znanostima.

Uobičajena pretpostavka da zapravo doživljavamo osjetilnu predstavu [reprezentaciju], koja se potom prosuđuje, zanemaruje ono što Heidegger vidi kao jedan važan vid našeg bavljenja bićima. Nije tako da najprije dohvaćamo predstave [reprezentacije] bića, pa razmišljamo o njima, a potom im možda nešto činimo. Naprotiv, mi bića razumijevamo prvotno u činu njihove uporabe; iz toga se razvija refleksivna, teorijska svijest o njima kao različitim, postojećim stvarima. Naša svijest o opažajima kao takvima mora biti još kasnija, i zapravo je prilično sofisticirana. Naše prvotno iskustvo je doista sâmo biće, a ne njegova predstava.

Heidegger to gledište o našem iskustvu postavlja u kantovski kontekst kroz ljekovitu raspravu o Kantovom razlikovanju između pojava i stvari po sebi. Dok mnogi tumači, slijedeći vodstvo Jacobija, Hegela i Schopenhauera, tvrde da je za Kanta stvar po sebi nešto različito od pojave, nešto što stoji „iza“ pojava i nekako ih „uzrokuje“, Heidegger se čvrsto drži Kantove tvrdnje da su pojave sami predmeti:

kako bismo odmah otklonili najgrublji nesporazum, moramo reći da pojave nisu puki prividi, niti su neka vrsta slobodno lebdećih zračenja iz stvari. Naprotiv, pojave su sami predmeti ili stvari. Nadalje, pojave također nisu druge stvari pored ili prije samih stvari. Naprotiv, pojave su upravo one stvari koje susrećemo i koje otkrivamo kao postojeće unutar svijeta.

Razlika između stvari po sebi i pojava nije između različitih vrsta stvari, nego između različitih načina iskustva iste stvari. Stvar po sebi jest ona stvar koju iskušavamo kao pojavu, ali razmatrana onako kako bi je iskusilo neko hipotetsko beskonačna zrenje. Iako se može reći da je naše iskustvo pojava različito od načina na koji bi neko beskonačno biće iskusilo stvar stvarajući je, po tome što je naše iskustvo uvjetovano temeljima iskustva svojstvenim našoj konačnosti, pojava je doista sama stvar (iako ne stvar po sebi). Pojava ne stoji između nas i stvari; pojava je jedno iskustvo te stvari. Tako čak i za Kanta, mi nemamo iskustvo neke predstave [reprezentacije] stvari, nego same stvari (iako tu stvar doista doživljavamo pomoću predstava). …

Ono što Heidegger želi zadržati iz tog razlikovanja pojava i stvari po sebi jest poimanje da je naše iskustvo kao konačnih bića podložno određenim uvjetima. Potrebno nam je neko razumijevanje bitka da bismo shvatili bića. … Kad bi ono … bilo posve različito od čina koji prima biće, to jest od osjetilnosti, tada bi se naš prvotni odnos prema samom biću mogao izgubiti. Ako [ono] … nema neke bitne veze s našom receptivnošću, neke bitne takoreći „simpatije“, riskiramo nametanje stranih struktura našem iskustvu bića. Te strukture mogu ne biti u skladu niti s bićem niti s našim načinom primanja tog bića. Stoga, da bismo istinski iskusili biće, jedno te isto razumijevanje bitka mora oblikovati i osjetilnost i misao. Kategorije moraju imati neki odnos sa zrenjem.

Pretpostavi li se da osjetilnost i misao nužno moraju biti oblikovani istim razumijevanjem bitka, onda se mora zapitati kako je takva bitna homogenost moguća. Heideggerov odgovor je da osjetilnost i misao mogu projicirati isto razumijevanje bitka samo ako imaju neki zajednički korijen. …

Premda je Heidegger uvelike rezerviran spram primjerenosti Kantovoga shvaćanja osnova znanja, ipak smatra da je Kant ispravno smjestio izvor našeg razumijevanja bitka u – vrijeme:

Središnji problem Kritike – ‘kako je sintetičko znanje moguće a priori’ – može se određenije formulirati pitanjem: što je zrenje, koje je u osnovi ontološkog znanja i na koje je usmjereno filosofsko mišljenje? Duh Kantova odgovora na ovo pitanje – odgovora koji je vrlo poguban za sve kantovce – glasi: Vrijeme je ono što konstituira ontološko znanje kao zrenje.

Iako je Heidegger vjerovao da Kantovo poimanje vremena još uvijek nije u potpunosti odbacilo teret tradicionalnoga poimanja vremena, ipak je njegovo poimanje naravi znanja smatrao radikalnim i dubokim. Znanje je u osnovi zrenje, a ontološko znanje je u osnovi vrijeme.

ulomak iz Martin Weatherston, Heidegger’s Interpretation of Kant, 2002., str. 30.-42., preveo: ja