„Ne kvari muziku!“, drevni je povik Damona iz Atene, a ponovio ga je ovdje u naše doba Ljubo Stipišić Delmata: jer će s muzičkim novotarijama, miješanjem svega sa svačim, u duše slušatelja ući snažan dojam da se i međusobnom ophođenju ljudi može uvoditi svakakve novotarije kakve kome u kojem trenutku pašu, i da naši životi ne trebaju nastojati za jednim harmoničnim tijekom koji ima i svoje korijene i svoje plodove i svoje svršetke, nego da nema ničeg lošeg u tome da i oni budu neki ćušpajzi kakvih god kratkotrajnih i međusobno raznorodnih poticaja, žudnji i hirova. Ali za tu je mudrost o ne-kvarenju muzike, barem što se mene tiče, oduvijek već prekasno. Unatoč mome kantovskom radijusu kretanja – u svojih sam pola stoljeća ovozemaljskog života izvan Dalmacije proveo jedva dvoznamenkast broj dana – ono moje u muzici nikad nije bilo isto kao i Delmatino: tu prije spadahu recimo Štulić, Neil Young, Velvet Underground, Pixies, Van Morrison i koješta drugo, pa ako i poneki Dalmatinac. Ukratko, kao i većina Europe nakon njenog samoubojstva u tridesetogodišnjem građanskom ratu 1914.-45., u muzici bijah amerikaniziran naprosto. Da li i nepovratno? U nekoj su me dobi prošli varljivi užitci buke i disonance, pa dospjeh, preko kojekakvih kvaziterapeutskih new age-ova i minimalizama, otprilike istodobno do osobne prakse molitve i do Bacha ili Arva Pärta – što je tu prethodilo čemu, što je bilo uzrok a što posljedica, teško mi je razdvojiti. Cijeli ovaj preopširni i nepotrebno osobni predgovor služi jednoj jednostavnoj napomeni: iako umjetno ipak svakako inteligentni youtube algoritam predložio mi je, s obzirom na ono što tada slušah (“zna me u dušu”, reče jedan prijatelj), stanovitog Peterisa Vasksa kojega od tad slušam više nego bilo što drugo. Pa da podijelim to svoje otkriće sa čitateljima bloga, izguglah i ovdje podijelih nekoliko misli njegovih i o njemu, te, svakako važnije, nekoliko primjera njegove muzike.
Peteris Vasks rodio se 1946. u jednom provincijskom gradiću tada sovjetske Latvije kao sin evangelističkog svećenika. Više-manje jedina muzika koju je čuo do svoje jedanaeste godine bila je crkvena; tada je u Rigi čuo Wagnerovog Tannhausera (prvi put izvedenog nakon kraja rata) i odlučio postati muzičarem. Tu je stekao i glazbeno obrazovanje, ali uz poteškoće budući da je zbog podrijetla bio smatran „anti-sovjetskim elementom“.
Jednostavno sam se osjećao u oporbi spram vladajuće ideologije, što je, mislim, bio slučaj i sa svim drugim poštenim ljudima. … Umjetnost i glazba bila su možda jedina sredstva putem kojih ste mogli izraziti svoje protivljenje.
Presudno je da umjetnik bude glas oporbe bilo kojem režimu na vlasti, bio on liberalni ili totalitarni. Vaš unutarnji glas je vitalan; sposobnost izazivanja, održavanja savjesti živom.
Ta dvostruka izolacija pokazala se i dvostruko povoljnom. Prije svega izgleda da je općenito željezna zavjesa istočno od sebe umanjila onu u ostatku Europe sveopću muzičku amerikanizaciju, pa europsku muziku na životu drže uglavnom skladatelji ponikli iza nje. Tako među utjecaje koje Vasks priznaje spadaju Poljaci Witold Lutoslawski, Krzysztof Penderecki i Henryk Gorecki, Gruzijac Giya Kancheli i Estonac Arvo Pärt.
Naravno, ja sam dio tog trenda – skladatelja koji su desetljećima njegovali, održavali i njegovali svoje nacionalno i vjersko nasljeđe – ili, točnije, dio sam velikog pokreta otpora koji nam je pomogao da preživimo.
Ipak, ta je kolektivna izolacija završila.
U komunizmu smo živjeli jednostavnim životima: mrkva i batina su nam bile jasno postavljene. Kad gledate događaje u Čečeniji znate da se ruski medvjed promijenio samo u imenu, ali sad je s invazijom potrošačke kulture na djelu razjedajući cinizam. Bezglavo jurimo ka jednoj Latviji u kojoj je za mnogo što odgovorna Amerika; i kao da smo zgnječeni između dvije stijene. Rješenja Zapada nisu naša. Ovdje moramo pronaći svoj put. Razmišljate o gubitku ideala, o budućnosti naše umjetnosti, i možete se samo nadati.
Osobna, pak, izoliranost Vasksu dobro paše.
Moj najveći i jedini izvor inspiracije je priroda, netaknuta priroda, divljina. Ja sam čovjek šuma i mora i jezera, a gradovi su mi strani.
Ali ne, to nije priroda kao nevinost; stvari nisu tako jednostavne. Ne trebamo razmišljati o Arkadiji, nego zamisliti horizont i prisutnost bezgranične veličine. Moja motivacija je otići i vidjeti dokle se prostire horizont. Priroda nije nešto stvoreno za nas. Ona je po sebi, kao i muzika.
Otud ovako odgovara na ono heideggerovsko pitanje zašto ostajemo u provinciji?:
To je ono što me najviše zanima, ideje koje dolaze iz takozvanih provincija, jer su one sačuvale nešto prirodno, neku vitalnost.
Boji se, kaže, „uniformnih oblika izražavanja … u velikim mega-gradovima poput Londona i Pariza“.
Nikada nisam duhovno nabijen tamo. Dobivam svoju moć i snagu iz ovih dalekih, takozvanih provincija. … Mogu komponirati samo ovdje. Ne mogu zamisliti da bih negdje drugdje mogao nešto raditi ili biti svoj.
Iako sebe „organski osjeća i vidi kao latvijskog skladatelja“ korijeni iz kojih crpi dolaze odozgor.
U svojoj sam muzici uvijek nastojao govoriti o onome što nazivam ‘duhovnom vertikalom’, kako u instrumentalnim tako i u vokalnim djelima: vjerujem da riječ koja se pjeva ima dvostruku ili čak trostruku snagu. Stoga mi je prirodno spojiti svoje baptističko podrijetlo u luteranskoj zemlji s latinskim liturgijskim tekstom kako bih govorio o postojanju božanske ljubavi.
Glazba vas mora izbaciti iz svakodnevice. Ali glavno je da to ne dovede do kolapsa, da nakon šoka dođe do duhovnog pročišćenja…
Po mom mišljenju, svaki pošteni skladatelj traži izlaz iz krize svoga vremena – prema potvrđivanju, prema vjeri. On pokazuje kako čovječanstvo može nadvladati strast za samouništenjem koja se s vremena na vrijeme razbuktava. I ako mogu pronaći ovaj izlaz, ovaj razlog za nadu, nacrt perspektive: onda to nudim kao svoj model.
Ne razmišljam o budućnosti. Dovoljno mi je teško svaku kompoziciju učiniti što boljom. Epitaf kojim želim da me pamte jest kao glazbenika koji je dao sve od sebe. Volio bih da na samrti mogu reći: ‘Sjećaš li se tog komada? Ja sam to napisao.’
izvori navoda:
nagovor na filosofiju 
Jel se može kačit YouTube
Sviđa mi seSviđa mi se
U postove može lako, samo link i automatski ga ugradi u video. Za komentare nemam pojma, probaj. 🙂
Sviđa mi seSviđa mi se
THE SUFFERING OF THE INNOCENTS – OPERA BUDAPEST
Sviđa mi seSviđa mi se
Pročitah na wiki o autoru (Kiko Argüello), zanimljivo, pa neka to što pročitah bude i ovdje (gugl translate sa engleskoga): “Na Kraljevskoj akademiji Argüello je prošao kroz duboku egzistencijalnu krizu, o kojoj je dao slikovit prikaz u jednom intervjuu. Zapitao se kako je moguće “da živimo u svijetu punom nepravde, a iznutra imamo želju za pravdom”. Kroz angažman u kazališnoj skupini „naučio je nešto o Sartreovoj filozofiji, a na kraju nam Sartre daje odgovor: da je svijet apsurdan, da je sve apsurdno, da mi žudimo za pravdom i živimo u nepravednom svijetu jer je sve apsurdno.” Argüello je pokušao “svjesno, egzistencijalno” živjeti “stvarnost” sartrovskog ateizma. Posvetio se umjetnosti, dobio nacionalnu nagradu, pojavio se na televiziji, no na njegovo iznenađenje to mu “nije značilo apsolutno ništa”. “Na kraju sam se pitao: ali ljudi, kako oni mogu živjeti ako ja ne mogu?… Ustao bih i rekao: živjeti, za što? Slikati. A zašto slikati? Zarađivati. Što jer, ako me ništa ne zadovoljava? Znao sam da ću se prije ili kasnije ustrijeliti, ubiti se.”
Na vrhuncu ove krize, međutim, Argüello je čitao drugog filozofa, Bergsona, “koji kaže da je intuicija… put…, dublji od samog razuma, da se dođe do istine. I, iznenađen, otkrio sam da, duboko iznutra, moja umjetnička intuicija nije prihvaćala apsurdnost postojanja; bio sam svjestan ljepote stabla, ljepote stvari; tu postoji nešto što ne može biti apsurdno. Onda ako apsurd nije istina, ako postoji razlog postojanja… sljedeći korak je bio: tada nas je netko stvorio…. U tom trenutku… nešto u meni mi je reklo da Bog postoji,… da me Bog voli,… da ja bio sin Božji. I s velikim sam iznenađenjem otkrio… da je taj Bog koji se pojavio u mom srcu, u mojoj najdubljoj duši, bio Isus Krist, Isus Krist Katoličke Crkve.” [1]
Sažimajući ovo razdoblje svog života tijekom susreta s papom Ivanom Pavlom II. u Rimu 2. studenog 1980., Argüello je rekao: “Bog mi je dopustio da iskusim apsurd – ateizam – dok se nije smilovao.” [2] Nakon obraćenja on odlučio svoj život posvetiti Isusu i Crkvi. Počeo je često pohađati tečajeve vjeronauka i godinama se školovao za kateheta. Uvjeren da je Isus prisutan u patnji najsiromašnijih ljudi i potaknut primjerom Charlesa de Foucaulda, Argüello je napustio studij i karijeru slikara. Uzevši samo svoju gitaru, raspelo i Bibliju, otišao je živjeti među siromašnima u drvenoj kolibi u Palomeras Altas, sirotinjskoj četvrti na periferiji Madrida.”
Sviđa mi seSviđa mi se
Inače je taj put do Boga, iz nesklada moralne intuicije i nemoralnog stanja svijeta, uobličen u tzv. “deontološki dokaz” postojanja Boga (naravno, kao i inače u toj stvari, riječ “dokaz” je za moj ukus malčice preuzetna, dokazi općenito “prisiljavaju” na prihvaćanje, a ovo je stvar slobode). Evo kako Cipra to opisuje: “U filozofiji i teologiji dokaz za egzistenciju Božju iz savjesti naziva se deontološkim dokazom i na njega se skrenula pozornost i u teologiji tek nakon Kanta, koji je iz činjenice postojanja moralnog zakona u duši izveo postulat za egzistenciju Božju, jer samo kao glas apsoluta moralni imperativ može biti kategoričan i apsolutan. Božja egzistencija otkriva se za deontološki dokaz iz apsolutnog karaktera moralne obvezatnosti. … On ne postavlja neki moralni zakon kao trebanje, nego otkriva u svakoj umnoj duši ćudoredni imperativ kao danu činjenicu koja objektivno postoji i ne da se ničim zanijekati.” (Misli o etici, str. 150.) Po onome što piše gore, čini se da je taj Argüello tako dospio do Boga, preko moralnog imperativa kao dane činjenice u duši, činjenice koju nije mogao zanijekati.
Sviđa mi seSviđa mi se
Toni Castells – 2045 @ St. James’s Piccadilly – 6th July 2016 – FULL CONCERT
Ako može
Sviđa mi seSviđa mi se
Naravno da može, dapače, drago mi je da i ti slušaš “domaćice”. 🙂 Hvala, nisam čuo ništa od toga. Dodao sam linkove u tvoje komentare, izgleda da je postavljeno tako da ja mogu linkati a komentatori ne mogu. (Također mogu i uređivati tuđe komentare, pa je komentiranje ovdje zapravo čin vjere – tko zna što meni može pasti na pamet da ubacim u neki tuđi komentar. 😮 😀 ) Ovo drugo sam tek započeo slušati, nego, začudio me ideološki raspon tvoja dva muzička prijedloga: s jedne strane neokatekumen, s druge ovaj sa singularitetom 2045. – ne bi li prvi autor smatrao drugoga Božemiprosti sotonjarom? 😮
Sviđa mi seSviđa mi se
Hm…ne znam što bi rekao autor prvi za autora drugog.,ili obrnuto..no mislim da bi se oboje složili da Glazba ne poznaje granice…nadam se da Vam se sviđaju 😉👍🏿
Sviđa mi seSviđa mi se
Ps ovaj drugi video ima i titlove
..ukoliko Vas zanima..dotični ima još jedan koncert koji se zove human x….Lp
Sviđa mi seSviđa mi se
Sviđa mi seSviđa mi se