Do razdoblja opće pismenosti najčitanija knjiga našega naroda, kojega naziva slovinskim, (h)rvatskim ili iliričkim imenom, bila je Razgovor ugodni naroda slovinskoga Andrije Kačića Miošića iz 1756. Najranija godina s početka naše povijesti koja se u njoj spominje bila je ova:
Na 3522. po stvorenju svita Farani Dalmatini naseliše otok Vis.
Danas ne samo da „stvorenje svita“ smještamo puno ranije od četiri tisuće godina prije Krista nego više protivnike tih Farana u ratu, Ilire iz onoga područja koje su Rimljani kasnije nazivali Ilirikom i Dalmacijom, ne možemo više smatrati ni ‘Rvatima ni govornicima slovinskog jezika. Pa ipak te Farane mi, platonisti iz Dalmacije 🙂 (kol’ko nas ima!), imamo razloga smatrati našima.
Općepovijesni kontekst bio je ovaj: porazom do tada najveće grčke države, Atene, od drugih grčkih država pod vodstvom Sparte, javljaju se ponovno dva stara neprijatelja središnjeg grčkog svijeta, na istoku „sila kopna“ Perzija i na zapadu „sila mora“ Kartaga. Ova druga je napala Veliku Grčku na jugu današnje Italije i na Siciliji, gdje im se uspješno suprotstavio Dionizije, koga nazivaju Stariji, tiranin iz Sirakuze koji je ne samo obranio to područje nego je, u godinama koje slijede, stvorio sirakuški imperij.
Dionizije zahvati odmah u samu sredinu Jadrana, i oko godine 390. pr. Kr. zaposjedne otok Issu, današnji Vis, odakle je mogao najlakše i najsigurnije uspješno braniti i svoje lađe koje su plovile Jadranom i svoje novo kolonijalno carstvo na njemu. Po svoj prilici na mjestu gdje je još od neolitskih vremena postojalo predindoeuropsko naselje podiže on novi utvrđeni grad. … Na visokom Humu (585 m), koji dominira čitavim otokom i odakle se širi pogled sve do italske obale na zapadu, a do Kotora na jugu, Zadra na sjeveru, preko Brača i Hvara do Splita i makarskog primorja, Neretve, Pelješca, Korčule i Mljeta – stajala je budna straža i obavješćivala Dionizijevog eparha u Issi o kretanju lađa po Jadranu da u eventualnoj potrebi krene sa spremnim i brzim trijerima u pomoć novim kolonijama, prijateljima i saveznicima i sirakuškim i sicilskim trgovcima, napadnutim od gusara ili starosjedilaca. …
Da proširi zonu svog utjecaja, Dionizije je godine 385./4. pr. Kr. pomogao nekim stanovnicima s otoka Parosa u Egejskom moru da se nasele na otok Pharos na Jadranskom moru. … U doba raspadanja sirakuškog carstva, osamostališe se Issa i Pharos. Bilo je to oko 350. godine pr. Kr.
Kroz 40 godina od svoga osnutka Issa se pod vlašću Sirakuze kao glavni grad njena kolonijalnoga posjeda ne samo obogatila, nego su njeni stanovnici dobro upoznali i prilike na Jadranu i jezik i običaje Ilira i ostalih starosjedilaca na istočnoj njegovoj obali. Sada je Issa na svoju ruku na zgodnim položajima naselila svoje građane da može s jedne strane dati novih zemalja svom poljoprivrednom stanovništvu, a s druge lakše trgovati s domorodcima. Ta su mjesta bila: Tragurion, današnji Trogir, Epetion, kod današnjeg Stobreča i Salon, kasnija Salona, današnji Solin, na kopnu, i jedno naselje kod Lumbarde na otoku Korčuli. Neka od tih naselja Issa je prva osnovala, a u neka, kao Salon, koja su vjerojatno i prije postojala, uselila svoje stanovništvo i sebi ih pokorila.
Tako se polovinom i krajem 4. st. stvara na Jadranskom moru jedna kulturna država s grčkim elementom kao vladajućim, sa središtem u Issi, na otoku Visu. Ta država, koja od sada pa sve do 231. pr. Kr. ne zavisi ni o kome, postaje 231. g. saveznik Rima, i ostaje i dalje kao njegov saveznik nezavisna. Punih 300 godina postojala je na našem moru slobodna i nezavisna issejska država koja je, uz Pharos do njegove propasti 219. g. pr. Kr., a onda sama, bila čvrsta i neprekidna veza između kulturnog svijeta na Mediteranu i naših obala.
Slobodna republika, sa svojim ustavom, znala se održati i u najteže doba kakvo je bilo onda kad su Iliri svom snagom napadali na nju da ju poput ostalih grčkih gradova na svojoj obali i otocima pokore, a i kasnije u toliko prilika i neprilika. … Grčke kolonije Issa i Pharos brzo su procvale. Uređene poput slobodnih grčkih „polisa“ imale su svoj ustav, a u stalnoj vezi s maticom zemljom išle su u korak s njenim napretkom i razvojem njene kulture. Potpuno slobodne od polovice 4. st. pr. Kr. kovale su svoje novce, a mnogobrojni nađeni natpisi i skulpture svjedoče o viskom stanju njihova političkog i duhovnog života. (Grga Novak, Prošlost Dalmacije, knjiga prva, 11944., 2004., str. 40.-43.)
Dalmacija je, dakle, dok se još nije tako nazivala, u doba Platona i Aristotela, bila sastavnim dijelom njihovog svijeta. Doduše rubno, ali ipak unutra – položaj kakav je više-manje zadržala u odnosu na maticu europske kulture tijekom svoje daljnje povijesti (Rim, Bizant, Venecija, renesansa, AU, EU). Iako na rubu, dogodilo se da je Dionizije Stariji bio poveznica između Farosa i Platona kao središnje figure toga doba.
Kao što navodi u autobiografskom VII. Pismu, Platon je prvi put došao u Sirakuzu na Siciliji »gotovo kao četrdesetogodišnjak«, 388. godine, u vrijeme vladavine Dionizija Starijeg. Motiv njegova putovanja bio je primarno socijalnofilozofijski, odnosno filozofsko-politički, u smislu preklapanja filozofskog i političkog kao trajnog obilježja njegova djela. … Platon je, za razliku od svojega učitelja Sokrata, mnogo putovao Mediteranom po tadašnjem civiliziranom svijetu i slušao znamenite filozofe i znanstvenike toga vremena: Heraklitova učenika Kratila, parmenidovca Hergomena, bio je kod Euklida u Megari, kod matematičara Teodora u Kireni, putovao je zatim u Egipat s Euripidom te na druge destinacije. Većina putovanja imala su znanstveni povod i karakter. Iz istih razloga Platon je putovao u Južnu Italiju, tadašnju Veliku Grčku (Μεγάλη ῾Ελλάς), u Tarento poradi druženja s pitagorovcima Arhitom, Filolajem i Euritom koji su zamjetno utjecali na njegovu filozofiju. Zacijelo je upravo iz Tarenta 388. godine doputovao u Sirakuzu – najveći, najbogatiji i najmoderniji polis toga vremena, vjerojatno na poziv samog tiranina Dionizija Starijega. … O svojim odnosima s Dionizijem Starijim, vremenu, razlozima i načinu odlaska sa Sicilije, Platon napadno šuti te se, glede svojega prvoga boravka na Siciliji fokusira na uspješan filozofski odgoj i utjecaj na tiraninova nećaka Diona s kojim je otada ostao u trajnom i bliskom prijateljstvu i na čiji je nagovor još dvaput putovao na Siciliju, oba puta, kao i prvi put, s temeljnom nakanom preoblikovanja Sirakuške tiranije u savršeni politički poredak prema modelu svoje idealne države. Premda, dakle, o svojemu prvom boravku na Siciliji, kod Dionizija Starijeg, ništa više ne kaže, simptomatično je da je na nagovor Dionov po drugi puta doputovao u Sirakuzu tek nakon tiraninove smrti 367., odnosno već nekoliko mjeseci nakon toga, u proljeće 366. godine. Jamačno je, dakle, Platonov rastanak s tiraninom bio dramatičan i buran. Promotrimo što o tome govore drugi izvori. Plutarh i Diogen Laertije navode žestoke razmirice i sukob filozofa i tiranina, koji je rezultirao dramatičnim ishodom što ga oba spomenuta izvora gotovo identično opisuju, iz čega se može zaključiti da je poznata priča o Platonovoj prodaji u ropstvo autentična: razbjesnivši se zbog Platonove kritike tiranije, Dionizije ga je odlučio ubiti, ali ga, na Dionovu molbu, poštedi te ga preda spartanskom pomorcu Poli, koji se tu zatekao sa svojim brodom, uz nalog da ga na putu ubije ili proda kao roba. Na tržnici roblja u Egini prepoznao ga je i otkupio kirenaik Anikeris, te ga slobodnog dopratio u Atenu. Novac koji su Platonovi štovatelji skupili da ga vrate Anikerisu ovaj nije htio primiti pa je tim novcem kupljeno zemljište, tzv. Hekademov gaj pokraj Atene, na kojemu je izgrađena filozofska škola Akademija. …
Upravo u vrijeme Platonova prvog boravka na Siciliji, kako izvješćuje Diodor Sicilijanac u svojoj kronici »Povijesna biblioteka«, Dionizije St. počinje osnivati kolonije, odnosno polise na jadranskoj obali i otocima. … U to vrijeme jonski Grci s otoka Parosa u Egejskom moru, potaknuti savjetima proročišta, poslaše koloniju na otok Hvar (Faros) te, u suradnji s Dionizijem, podignu i opašu zidinama istoimeni grad Faros. To se zbilo 385/384. godine, otprilike tri godine po dolasku Platona u Sirakuzu…
Koliko je Platon svojim socijalno-političko-filozofskim naukom izravno utjecao na ustroj novoosnovanog polisa Farosa – parske naseobine na Hvaru, o tome dakako nema neposrednih podataka, no šturi i nepotpuni podaci iz literature i arheoloških istraživanja o ustroju Farosa ukazuju na podudarnost s nekim Platonovim idejama o osnivanju novog polisa što ih navodi u svojim djelima, poglavito u svojemu posljednjem velikom dijalogu Zakoni. Naime, u Zakonima Platon daje precizne naputke kako izgraditi i ustrojiti Magneziju – novi polis na otoku Kreti. Jesu li te Platonove zamisli korištene i pri istodobnom ustroju Farosa na Hvaru? (Mislav Kukoč, Je li Faros ustrojen prema Platonovoj zamisli?)
Kukoč navodi nekoliko podudarnosti između Platonovih zamisli i povijesnih svjedočanstava o osnivanju i ustroju Farosa: kolonizacija kao način da polis riješi problem prenaseljenosti i da se riješi siromašnijeg (i po naravi stvari s vlašću nezadovoljnijeg) dijela populacije; Platonove simpatije spram spartanskog ustroja i Dionizijevo savezništvo sa Spartom; važnost uputa proročišta; dijeljenje zemljišta na jednake dijelove i zabrana daljnjeg dijeljenja tih čestica na manje; većina građana je doseljena iz Parosa ali ne i svi, što savjetuje i Platon; građani unutar polisa trebaju koristiti vlastitu valutu, a samo polis (a ne građani) smije trgovati sa stranom valutom.
Pored tih sličnosti s Platonovim uputama iz Zakona, čini se da su arheološka istraživanja našla da je urbani prostor u Farosu bio planiran prema načelima pitagorejskog urbanista Hippodama, što Jasna Jeličić Radonić dovodi u vezu s povijesno dokumentiranim velikim brojem pitagorejaca na Parosu. Također se i Platon na Siciliji družio s pitagorejcima. Ovdje na blogu se možda smijemo odvažiti na jednu paralelu (doduše s nečim i vremenski i kulturno udaljenim) – naime, budući da znamo kako su se pri naseljavanju Amerike pripadnici raznih sekti (npr. čuveni „pilgrims“ uz koje je vezan blagdan Thanksgiving) rado upućivali u novi svijet u nadi da će tamo moći ustrojiti zajednicu bližu svojim zamislima nego što je to bilo moguće u već postojećim gradovima, možemo zamisliti da su tako i pitagorejci s Parosa i Sicilije pokušali na Jadranskim otocima ostvariti jednu novu zajednicu koja bi živjela u skladu s njihovim načelima i Platonovim uputama.
nagovor na filosofiju 