Origen: preegzistencija? (ulomak iz Benjamin P. Blosser, Become Like the Angels: Origen’s Doctrine of the Soul)

Neki naturalistički determinizam … za Origena bi značio propast ljudske slobode, jer bi čovjekova sudbina bila predodređena pri rođenju … čime bi moralni život bio lišen smisla. Sadašnje stanje čovjeka, dobro ili loše, može biti samo ishod moralnih izbora, a onda se nejednakosti rođenja mogu opravdati samo slobodnim izborima počinjenim u nekom prethodnom stanju. Preegzistencija tako postaje sredstvom obrane božanske pravednosti. Taj je motiv u Origenovim spisima tako dosljedno i jasno izražen da dostaje tek nekoliko primjera:

A što ćemo onda reći? Ima li nepravednosti u Boga? Bože sačuvaj. Ako, pak, dok još nisu bili rođeni, nisu učinili ništa bilo dobro ili zlo … kako se, ako ne idemo do djela učinjenih prije ovog života, može reći da nema nepravednosti u Boga? …

Zar nije više u skladu s razumom to da se svaka duša, iz određenih tajanstvenih razloga, … uvodi u tijelo, i uvodi prema svojim zaslugama i prethodnim djelima?

Oni koji tvrde — kao što sadrži i naša vjera — da Božja Providnost ravna svime što je u ovome svijetu, na navedeno neće moći, čini mi se, tako odgovoriti da se u odgovoru vidi kako je božanska Providnost bez ikakve krivnje nepravednosti, osim ako reknu da za spomenuto postoje neki raniji uzroci. Duše počiniše prije nego se rodiše u tjelesima nešto grešno u svojim mislima i pokretima. Zato ih je božanska Providnost s pravom osudila da navedeno trpe. Duša je, naime, uvijek slobodna izbora — bila u ovome tijelu ili izvan njega. Slobodna se pak volja neprestance giba prema dobru ili zlu. Osjetilo za mišljenje — pamet ili duša — nikada ne može biti bez nekoga dobrog ili zlog gibanja. Vjerojatno je da su ovi pokreti uzroci zasluga i prije nego bilo što učine u ovome svijetu. Božanska Providnost zbog tih uzroka i zasluga već od samoga rođenja pa čak — da tako kažem — i prije rođenja određuje da se trpi nešto dobra ili zla.

Mnogi dokazi pokazuju da sva umna stvorenja posjeduju jednu narav. Samo se na taj način može braniti Božja pravednost koja se brine za sve: svaka pak duša sama u sebi posjeduje uzroke zbog kojih je stavljena u ovaj ili onaj životni red. …

O preegzistentnim umovima ponajprije valja zapaziti da svaki um, mada ostaje jedno odjelito biće, dijeli neku zajedničku narav sa svim drugim umovima, pokazujući tako jednu izvornu jednakost. Ta je tvrdnja Origenov način da opovrgne gnostičke napade na božansku pravednost, budući da Origen drži kako je Bog stvorio sva bića u jednakosti. Jednakost svih umnih bića (tj. to da su „jedno s drugim jedno bivstvo i jedna narav“) jest logički posljedak činjenice da sva bića sudjeluju jednako u „razumnom svjetlu“ Boga. Ona slijedi iz njihove zajedničke poteklosti od Boga… To ostaje jednim bitnim metafizičkim počelom za Origena, čija se antropologija mora sagledati naspram pozadine općega pojma umnog stvorenja (logikon), neovisno o bilo kojim drugotnim „nakupljanjima“ koja mogu razlikovati ovu ili onu vrstu stvorenja. Stoga reći da je „čovjek“ jedno „umno biće“ znači uspostaviti tautologiju, budući da su to dvoje bitno istovjetni. „Samo je jedna narav svih umnih bića“, tvrdi Origen, a svaka drugačija tvrdnja je „besmislica“, „šašava i bezbožna pričica“. Podrazumijeva se, međutim, da zajednička narav ne prikriva „pojedinačne razlike“ među  umnim stvorenjima. Origen namjerno izbjegava svaku pomisao na „stapanje“ među dušama potvrđujući da preegzistentni umovi sačinjavaju odjelit „broj“ i „mjeru“, kategorije koje zahtijevaju pojedinačnost. (Valja primijetiti da, budući da je za Origena materija počelo individuacije, „upojedinjenje“ preegzistirajućih duša implicira njihovu materijalnost.)

Origenova kosmologija radi na ovom osnovnom načelu: uvođenje zasluge, i ničega drugog, koja iz te prvobitne jednakosti dovodi do mnoštva raznolikih – što će reći nejednakih – stvorenja. Raznolikost dolazi, drugim riječima, iz različitih korištenja slobode, ili onoga što Origen naziva „prethodnim uzrocima“ (aitiai presbyterai). Izgleda da to načelo, pak, nije ograničeno na prvobitni „pad“: Origen zamišlja mogućnost da demoni zauzmu mjesto ljudi, a ljudi mjesto anđela. To nije toliko promjena naravi, nego promjena „ranga“ ili „mjesta“ u kosmosu, tako da riječi „čovjek“ i „anđeo“ valja smatrati tek naslovima ranga. … Primijetimo da su neumna bića, bile to životinje ili biljke, strogo isključene iz te rasprave budući da Origen ne dopušta seobu duša iz takvih bića ili u njih. … Za sad je dovoljno reći da sva ta raznolikost „ranga“ slijedi nakon „pada“ i ne može se pronaći u prethodnom stanju jednakosti i zajedničke naravi.      

Sljedeće pitanje mora biti bestjelesnost takvih preegzistentnih stvorenja. Najčešća optužba spram Origena, i upravo ona koja je najsnažnije podignuta na Petom ekumenskom saboru u Carigradu 553. godine, jest da je poučavao jednu bestjelesnu preegzistenciju. Ta optužba, mora se zaključiti, ne može naći potvrdu u stvarnim Origenovim spisima, koji zapravo naširoko isključuju takvu hipotezu. Naprotiv, Origen poučava da sva umna bića, čak i u preegzistenciji, ostaju utjelovljena, iako je ustrojstvo toga tijela drugačije naravi nego sadašnje tijelo. Iznenađuje trajna zbrka oko toga pitanja s obzirom na Origenovu iznimnu dosljednost i jasnoću po toj stvari. …

Origen je odbijao proširiti strogu bestjelesnost na bilo koje biće osim samoga Boga: „bestjelesni život se s pravom može smatrati povlasticom jedino Trojstva“. Zapravo je Origenovo potvrđivanje tjelesnosti duše bilo njegov središnji razlog pri čuvanju božanske transcendencije; kosmos opstoji u jednoj uzlaznoj hijerarhiji nematerijalnosti, s jedino Bogom na nematerijalnom vrhu. Za Origena je bestjelesnost značajka jedino božanskog bivstva; biti stvorenjem jest biti utjelovljenim.

To nije značilo da su preegzistentni logika [umna bića] zapravo bili tijela; to samo zahtjeva da imaju sebi pripojena tijela. Nous je „u svojoj pravoj naravi“ onoliko bestjelesan koliko i Bog, ali za razliku od Boga on zahtijeva tijelo za svoje opstojanje. Bez takvog tijela stvoreni um nikad ne bi mogao postojati; Origen dosljedno odbacuje zamisao da bi tijelo (pa i neko nebesko) slijedilo odmah po stvaranju nematerijalnog nousa-a:

Ako je zaista na svaki način nemoguće to tvrditi, to jest da osim Oca, Sina i Duha Svetoga može bez tijela živjeti ijedna druga narav, nužnost dosljednosti i um sile držati da su umne naravi, doduše, stvorene kao nešto prvotno, a da je tvarna bit … stvorena za njih, ili poslije njih, ali da one nisu nikada bez nje živjele niti sada žive. …

Tijelo, za Origena, upojedinjuje dušu… Bestjelesna duša, bilo u preegzistentnom stanju ili u životu nakon smrti, ne bi uopće mogla opstojati kao neko pojedinačno biće, i utoliko nikad ne bi moglo postojati u stvarnosti, nego tek kao apstrakcija u mašti. Povezanost s materijom jest naprosto uvjet postojanja za stvorenja: forma ne može postojati bez materije, osim jedino kod Boga. …

Ali, ponovimo, ako su preegzistentni logikoi [umna bića] bili utjelovljeni, tijela s kojima su bili spojeni bila su jako drugačija od onih na koja smo naviknuti. Riječ „bestjelesno“ (asōmaton), kako Origen voli podsjetiti, ima više od jednog značenja, iako su neznalice naviknute koristiti je jednoznačno. Tijelo valja sagledati u svjetlu Origenove trodiobe na tijelo, dušu i duh, što zajedno sačinjava ljudsku osobu. Utjelovljenje je sposobno za razne stupnjeve „istančanosti“, a ta istančanost uvelike ovisi o tome koliko je određeno tijelo podložno ljudskom „duhu“ odnosno pneumi. U slučaju preegzistentnih logikoi, tijela su bila pod potpunom vlašću pneume, čineći ih potpuno „duhovnima“ ili „pneumatičkima“.  

To tijelo je iste kakvoće kao ono koje odijeva anđele i zvijezde, pa se utoliko može nazvati i „nebeskim“ ili „astralnim“ tijelom. Toliko je velika vladavina duha nad tijelom u tom stanju da se čitavo stvorenje, tako ustrojeno, može čak nazvati „duhom“ ili „umom“ zato što tijelo – dok svakako postoji i igra svoju prikladnu ulogu – ne vrši nikakvu moć nad umom ili duhom, i oni nisu podvrgnuti nikakvom patvorenju zbog prisustva tijela. …

Zaključno, Origen vidi stvaranje preegzistentnog uma i njegovog pneumatskog tijela kao istodobne, budući da je svako od njih nepojmljivo bez drugoga. Doista ima dokaza da je Origen vidio stvaranje svakog od tih elemenata (umova i duhovnih tijela) kao mistično uklopljenih u dvostruki opis stvaranja u Postanku… Nedvojbena je razlika između „pneumatskog“ tijela preegzistentnog stanja i „zemljanog“ ili „putenog“ tijela zemaljskoga stanja, a ovo drugo Origen često povezuje s „haljinama od kože“ koje je Adam primio pri svom izgnanstvu iz Raja (Postanak 3, 21).

ulomak iz Benjamin P. Blosser, Become Like the Angels: Origen’s Doctrine of the Soul, 2012., str. 161.-162., 172.-178., preveo: ja (za navode korišten i prijevod Origen, Počela, Split 1985.)