Teorija urote ili teorija zavjere pokušaj je objašnjavanja krajnjeg razloga nekog događaja (obično političkog, socijalnog ili povijesnog događaja) kao tajan i obično zavaravajući plan tajnog udruženja moćnih osoba (često opisanih kao „moćna elita“)… Teorije urote imaju određene standardne uzorke, obično nastale kroz naivne metodološke pogreške. Termin se također rabi u negativnim konotacijama kada se želi objasniti i odbaciti neispravan, paranoičan i nevjerojatan trač. … U nekim slučajevima, sigurnosno-obavještajne službe ili terorističke skupine namjerno šire razne zavjere, kako bi doveli do gomile nepovezanih informacija, kojima pozornost protivnika usmjeravaju na krivu stranu… (wiki)
Možda se pod naslovom uvod u teorije zavjere očekuje još jedan prikaz tih naivnih metodoloških pogrešaka, uz već standardne primjere poput ljudi-reptila, lažiranja slijetanja na Mjesec, ravne Zemlje ili parodija poput nepostojanja grada Bielefelda. Ipak se čini nepoštenim uzeti upravo najneuvjerljivije primjerke nečega kao paradigmatske – zar bismo se doista približili npr. razumijevanju znanosti ili umjetnosti kad bismo pošli od najlošijih znanstvenih teorija ili od najmanje uspjelih umjetničkih djela, čak i ako su donekle popularna?
Što se tiče metodoloških razmatranja, zadržimo li se na istoj toj paraleli, moglo bi se reći ovo: tek nakon iskustva s određenom znanstvenom teorijom ili umjetničkim djelom ima smisla učiniti i metodološki odmak pa pokušati razumjeti neke tipične metodske obrasce u njima. Tko, pak, prijeđe odmah na metodologiju a bez da uđe u samu stvar vjerojatno će steći neko distancirano ali i pogrešno uvjerenje o svojoj nadmoći nad tim pojavama koje nije doista doživio.
Pa mi se čini da i u pogledu teorija zavjere, prije njihovog općenitog reduciranja na metodološke pogreške, ima smisla najprije ući u neki (i to ne baš neuvjerljiv) primjer. recimo „tajnog udruženja moćnih osoba“, kad već wiki daje tu značajku teorija zavjere kao osnovnu. Pritom ipak možemo primijetiti da ta tema – sprega bogatih i stranačke politike radi povećanja vlastite moći naspram običnih građana – sama po sebi ne bi trebala biti sporna. Valjda je svakome jasno da moćni u pravilu hoće još moći – uostalom ta volja ih je i učinila moćnima. Sporno je eventualno njihovo „tajno“ udruživanje i svjesno planiranje u tome smislu.
Lijep primjer, koji je ujedno dobro historijski dokumentiran, jest djelovanje Cecila Rhodesa prije stoljeća i pol. Naravno, to će i teoretičarima zavjere i fact-checkerima izgledati beznadno ne-aktualno, ali vjerujem da i ovdje povijest može biti učiteljicom sadašnjosti.
Zašto ne bismo osnovali tajno društvo samo s jednim ciljem unapređenja britanskog imperija i dovođenja cijelog neciviliziranog svijeta pod britansku vlast, da bismo tako oporavili Sjedinjene Države i načinili jedan Imperij anglosaksonske rase. (Cecil Rhodes, Confession of Faith, 1877.)
Hahaha, već čujem našeg skeptika, izvukao je neki irelevantni navod nekog irelevantnog lika od prije 150 godina i sad bi to trebalo dokazati svjetsku urotu, predivno. Pomalo: najprije za kratko stavimo skepticizam u zagrade, steknimo nešto iskustva prije nego se distanciramo. Rhodes nipošto nije bio bezveznjak, čovjek je osnovao državu veličine Francuske i nazvao je po sebi. Radilo se o „Rodeziji“ (Rhodes-ia) koja je uključivala današnji Zimbabve i današnju Zambiju, a kojom je vladala njegova British South African Company.
Uz to je, dok je imao tu svoju privatnu prćiju, bio i predsjednik vlade susjedne države, današnje Južne Afrike. Dakle iz prve je ruke znao ponešto o sprezi kapitala (bio je jedan od najbogatijih ljudi na svijetu u to doba (dijamanti, zlato, itd.)) i politike; i s tim znanjem predlaže osnivanje „tajnog društva“ radi promicanja svojih političkih ciljeva. Što je pritom uopće mogao imati na umu?
Gledam u povijest, čitam priču o isusovcima i vidim što su oni mogli učiniti za lošu svrhu, a mogao bih reći i pod lošim vođama. (isto)
Kao što su isusovci (jezuiti) mogli tajno, kroz privatne odnose s utjecajnim ljudima, politički djelovati za lošu svrhu, tako bi to tajno društvo koje Rhodes zamišlja moglo politički djelovati za dobru svrhu, a koja je nedvosmisleno određena ovako:
Što je veći dio svijeta kojega mi nastanjujemo to je bolje za ljudsku rasu. Zamislite samo one dijelove koji su trenutno naseljeni najodvratnijim primjercima ljudskih bića – kakva bi to promjena bila da budu dovedeni pod anglosaksonski utjecaj… (isto)
Ako je tako određena i svrha i uzor, a sam će Rhodes svojim političkim vezama i kapitalom biti causa efficiens, što je trebalo poslužiti tako reći kao ljudski materijal za izgradnju toga tajnog društva?
Danas kad sam postao članom masonskog reda, vidim bogatstvo i moć koju posjeduju, utjecaj koji imaju i razmišljam o njihovim ceremonijama i pitam se kako se jedna velika grupa ljudi može posvetiti onome što se ponekad čini najsmješnijim i apsurdnim obredima bez predmeta i bez cilja. (isto)
Ovdje opet moram zamisliti našega skeptika, koji je doduše dobro podnio spomen jezuita (budući da mu „za sve je to kriva Crkva“ ionako zvuči više kao realnost nego kao neka teorija zavjere), ali masoni su definitivno previše. Je, možda je vlada, možda su Srbi… Jasno je da je sam pojam „teorije zavjere“ pejorativan – uostalom, tu je sintagmu (što je činjenica, mada i to zvuči kao teorija zavjere) izmislila CIA da bi jednim potezom grupirala sve ne-službene verzije (dakle u đuture i suvisle i sulude) događaja oko ubojstva JFK-a. Spomen masona kao uobičajenih aktera u takvim teorijama zavjere svakako dodatno doprinosi apriornom podsmjehu s kojim se ovakve priče susreću. Ali razmislite: kažem li da su prvih tridesetak američkih predsjednika bili muškarci, bijelci, ne-židovi, ne-katolici, stariji od četrdeset godina itsl., onda ćemo ne samo pretpostaviti nego i lako naći neka društveno-povijesna objašnjenja svake od tih činjenica. Kažem li, pak, da ih je trećina pripadala masonima, što jest činjenica, onda bi to trebala biti irelevantna bezvezarija koju se u ozbiljnom društvu ne spominje. Nema dobrog razloga za taj Denkverbot. Naravno, ne samo onodobni američki predsjednici nego je i ondašnji britanski kralj bio veliki majstor britanskih masona, veliki broj britanskih premijera i ministara u to doba bili su masoni i sl. Već je dakle postojao, recimo, barem nekakav dugovječni i brojni klub bogatih i politički moćnih english-speaking ljudi, a Rhodes mu je namjeravao dati sasvim određenu političku misiju: ništa manje nego vladavinu svijetom (ili barem onim njegovim dijelom kojega je Rhodes naveo u svojoj oporuci a koji je na donjoj slici označen crvenom).
Budući da je kao magnat i politički teškaš iz prve ruke znao da ono što zbilja vlada svijetom jesu ideje, način na koji je pristupio ostvarenju svoga „tajnog društva“ za preobličavanje svijeta na angloameričku sliku i priliku bio je: stipendije za studij na Oxfordu za nadarene učenike iz svih britanskih kolonija.
Rhodesova stipendija—prvi Rhodesov stipendist stigao je u Oxford 1903. — bila je možda najuspješnija manifestacija hegemonske uloge koju je Oxford počeo igrati u stvaranju zajedničke imperijalne ideologije, pretvarajući Oxford u međunarodno sveučilište i prožimajući Rhodesove stipendiste osnovama britanske političke tradicije… Širenje zajedničke imperijalne ideologije unutar političkih zajednica odijeljenih oceanima i nacionalnim osjećajima, bilo je za imperijalne federaliste preliminarni uvjet za uspjeh politike suradnje između imperijalnih institucija. Oxford je odigrao odlučujuću ulogu kako u proizvodnji i širenju ove ideologije, tako i u konsolidaciji te suradnje do onkraj točke bez povratka. (Andrea Bosco, The Round Table Movement and the Fall of the ‘Second’ British Empire (1909-1919))
Uspjeh je bio toliki, piše nadalje Bosco, da je stipendiranje ubrzo prošireno i na USA, omogućujući studijske godine američkim studentima na Oxfordu, uz obrazloženje (u jednom pismu):
Za manje od jedne generacije mogli bismo bez poteškoća izvršiti utjecaj, intelektualni i društveni, na američki život… Ljudi kojima je stalo do utjecaja Oxforda trebali razmisliti o tome kako to može utjecati na budućnost međunarodnih odnosa.
Mnogi su kasniji uglednici bili Rhodesovi stipendisti, sve do npr. Billa Clintona. Iz tih redova osnovan je i Round Table Movement koji je imao nezanemariv utjecaj na britansku i europsku politiku u 20. stoljeću (o čemu možda u nekoj budućoj epizodi).
Ukratko: koliko god to čudno zvučalo, „tajno društvo“, uvelike sastavljeno od masona, usmjereno na to da ovlada svijetom (ili što većim njegovim dijelom) kroz spregu visoke politike i krupnog kapitala, bilo je tada, kroz djelovanje Rhodesa i relativno velikog broja s njim povezanih ljudi, sasvim stvarna stvar, iako se radi o jednoj tipičnoj teoriji zavjere (čak su u igri za početni Rhodesov kapital bili i neki Rotschildi itd.).
A ako je tada to bila stvarnost, zašto bismo a priori trebali vjerovati da danas ne postoji ništa slično? Kao i sa svim ostalim stvarima: u svakom pojedinom slučaju valja razmotriti (vjerojatno vrlo nepotpune) argumente i potom (sasvim pogrešivo) prosuditi po vlastitoj pameti. Nije dovoljno nečemu a priori prilijepiti etiketu „teorija zavjere“ pa samim time odbaciti uopće mogućnost da takvo što postoji.
nagovor na filosofiju 