je li Justinijanovo ukidanje Platonove Akademije natjeralo platoniste da postanu kršćani? (uz kolumnu B. Ristića)

U naše su doba mainstream mediji, barem kako meni izgleda, uglavnom namijenjeni tome da se svide ne prvenstveno čitateljima nego onoj sprezi stranačke politike i kapitala koja ih plaća. U takvoj situaciji je iznimna (i to zasluženo) sudbina tekstova kolumnista Večernjeg lista Borislava Ristića koji se dijele među prostim pukom po WhatsApp-u i fb-u, naravno u formatu koji zaobilazi plaćanje. Tim je putovima do mene dospjela jedna njegova kolumna za koju bi se moglo reći da, nasuprot naslovu ovoga bloga, od-govara od filosofije. Pa se utoliko osjećam donekle pozvanim na odgovor, mada nipošto ne i na od-govaranje od Ristića. Dapače, zahvalan sam mu na neočekivanoj prigodi da mogu pisati o kršćanskom platonizmu a pritom ipak biti aktualan (naime odgovaram na novinsku kolumnu od prije kojeg tjedna).

Car Justinijan je u svom poletu da obnovi slavu starog Rima kao jednu od prvih stvari na tom putu zatvorio Akademiju. Ispostavilo se kako je ta zabrana bila plodotvorna, jer je platonovska filozofska emigracija pohrlila stvoriti impresivno zdanje kršćanske teologije, čije je zdanje predstavljalo nadu i utjehu ljudskom duhu sve do kraja Srednjeg vijeka. Na žalost, nijednom modernom caru nije palo na pamet da ponovi Justinijanovu gestu.

Danas se samo možemo pitati bi li katastrofa koja je zadesila svijet bila izbjegnuta da je kralj Friedrich Wilhelm II. zatvorio filozofske katedre na njemačkim sveučilištima. (Borislav Ristić)

Skandalozna je i za kršćanstvo i za platonovsku filosofiju misao da ih je tek prisila jednog svjetovnog vladara (iako teologa po obrazovanju) usmjerila jedno na drugo. Kršćanstvo je, naime, par excellence religija slobode po kojoj sam dobri i sve-moćni Bog dopušta zlo u svijetu radi slobode, a za bit platonovske filosofije teško je naći ljepši opis od ovoga Barbarićevog:

Za Platona pak sloboda, a s njome onda i dobro, prebiva tek i samo u onome najvišemu. Tamo je sve pruženo, otvoreno, dano, tek ponuđeno. Prima i uzima tko hoće; ne mora nitko. (Damir Barbarić, Grčka filozofija)

Ali osim što je skandalozna, upitna je i njena faktičnost. Spomenuto Justinijanovo zatvaranje Platonove Akademije, koje je opisao Agatije, postalo je jednim mitskim događajem u onoj ateističkoj britanskoj tradiciji koja je nasljedovala njihovo izvorno antikatoličanstvo.

Unatoč političkom kolapsu, prestiž Atene je preživio, i kroz gotovo tisućljeće filosofija je tu bila usredištena. …  Akademija u kojoj je predavao Platon nadživjela je sve druge škole i održala se, kao otok poganstva, dva stoljeća nakon obraćenja Rimskog Carstva na kršćanstvo. Na kraju, 529. po Kr. zatvorio ju je Justinijan zbog svoje vjerske netrpeljivosti, a na Europu se spustio mračni srednji vijek. (Bertrand Russell, A History of Western Philosophy)

Ristić, čini se, uglavnom prihvaća takav opis ali uz suprotan vrednosni sud: nije se tim činom na Europu spustio mračni vijek, nego su platonisti postali kršćanski teolozi i razvili veliku sintezu kršćanstva i filosofije koja je sljedećih tisuću godina stvorila europski duh. Ipak nije sporno tek vrednovanje toga događaja, nego i sam opis. Najprije, Akademija se nije, kako Russell sugerira, održala cijelo vrijeme od Platonovog osnivanja 387. pr. Kr. pa do Justinijana: uništili su je već Rimljani još 86. pr. Kr. Obnovljena Akademija započinje pet stoljeća kasnije, oko 410. po Kr., u doba kad je Rimsko Carstvo već „obraćeno na kršćanstvo“ (postalo je službena religija Carstva 380.). Dakle, taj „otok poganstva“ je tek osnovan u jednom kršćanskom svijetu, i radio je s promjenjivim ugledom samo stotinjak (a ne tisuću) godina.

Kako to da su kršćanske vlasti dopustile jednu takvu pogansku školu (sa ritualnim štovanjem drevnih bogova itsl.) tijekom tih stotinjak godina? Naprosto nije bila dovoljno relevantna da se osjete ugroženima – puno revnije su nastojale iskorijeniti kršćanske hereze nego li te ostatke poganskih vjerovanja, što znači da su ih smatrale opasnijima. Ipak postoje dva razloga da vjerujemo kako je Akademija do Justinijanovog vremena vratila dio drevnog ugleda: jedan je sama činjenica da je tada stigla naredba o njenom zatvaranju, a druga je da popis sedmorice filosofa koji su je napustili nakon zatvaranja uključuje ljude iz različitih dijelova carstva (uključujući barem jednoga koji je stigao iz Aleksandrije), iz čega se može zaključiti da je ta atenska Akademija ipak bila dovoljno privlačna poganskim misliocima. Dvije godine nakon Justinijanove uredbe, ti se filosofi umjesto djelovanja u svojevrsnoj ilegali odlučuju na put u Perziju, tamošnjem novookrunjenom vladaru. Marijan Cipra taj događaj ovako opisuje:

U Gondišapur, naime, stižu filozofi i liječnici (Akademija je ujedno i klinika) iz Aleksandrije, Antiohije, Edese, Nisibisa, Indije (šah, rafinerija šećera i dr.), Kine i, konačno, Atene (531) nakon zatvaranja Atenske škole od cara Justinijana. Njih sedmorica: imena su nam poznata preko Agathiasa (Historici graeci minores. Hist 2, 30f). Bili su to: Damaskije Sirski, Simplikije Kiličanin, Eulanije Frigijski, Priskijan Lidski, Hermija i Diogen iz Fenicije te Izidor iz Gaze. Dočekao ih je sasanidski vladar Hosrau I. u kome ovi opet vidješe kralja-filozofa. (Marijan Cipra, Put grčke filozofije od Edese (484) do Toleda (1150))

Ali nisu se zadržali u Perziji: već nakon godinu dana vratiše se razočarani „kućama“, kako navodi to izviješće, ali navodno uz dogovor na carskoj razini između Justinijana i Hosraua da im se ništa neće dogoditi. Dapače, prema nekim posrednim dokazima moglo bi se zaključiti da je od tih povratnika barem Simplikije nastavio djelovati u atenskoj Akademiji još i desetljećima nakon tog događaja.

Osim što je Justinijanovo zatvaranje atenske Akademije bilo manje značajno i dramatično nego se to ponegdje pripovijeda, za našu temu je važnije da vrhunci platonovskog kršćanstva na grčkom jeziku – naime Origen i pseudo-Dionizije Aeropagita – prethode Justinijanovom zatvaranju Akademije (a Origen zapravo prethodi i njenom „obnavljanju“, ili bolje rečeno njenom novom osnivanju na istome mjestu gdje je bila ranija Platonova). A to nas onda dovodi i do poante: nije „platonovska filozofska emigracija“ razvijala kršćansku teologiju tek nakon Justinijanove zabrane, nego je približavanje platonizma i kršćanstva nešto što se slobodno događalo u mnogim umovima diljem grčko-rimskog svijeta tijekom prvih stoljeća nakon Krista (a pripremalo i prije, barem među helenističkim židovskim autorima poput Filona Aleksandrijskog). Metamorfoze duha slijede drugačije zakone od onih koje mogu donijeti Justinijan ili Friedrich Wilhelm II.

Ipak valja reći da – kao posljedica nesretnog cezaropapizma – jedna druga Justinijanova odluka jest presudno (i, kako meni izgleda, krajnje negativno) utjecala na kasniju kršćansku teologiju. Radi se naime o njegovoj osudi Origena kao heretika. Sama ta osuda može se smatrati dugoročno opovrgnutom budući da ga je i sam papa Benedikt XVI., kao dobar kršćanski platonist, uvrstio među „crkvene oce“. Međutim ona je dovela do odbacivanja Origenovog nauka o preegzistenciji duše, a možda pridonijela i postupnom zapostavljanju platoničkog i Origenovog nauka o trihotomiji čovjeka (na tijelo, dušu i duh) u korist dualizma duše i tijela. Dok su mnogi kasniji kršćanski autori donekle vratili legitimnost tome drugom nauku (o trihotomiji), čini se da ćemo na povratak onoga prvog (o pre-egzistenciji duše) trebati još pričekati.