je li u drevno doba bilo normalno ‘čuti glasove’? (uz Julian Jaynes, The Origin of Consciousness in the Breakdown of the Bicameral Mind)

Je li evolucija čovjeka u osnovi dovršena, recimo prije tridesetak tisuća godina, kad su ostale vrste roda homo nestale sa scene? Svakako nakon toga, a osobito u zadnjih par tisuća godina, imamo evoluciju kulture koja je (unatoč naporima evolucijskih psihologa i sl.) neusporediva s bilo čime u biološkom svijetu – civilizacija je naprosto sui generis. Kako je pak sa sviješću? Jesu li, unatoč golemim razlikama u kulturi, stanja svijesti tih davnih ljudi (biološki više-manje istovjetnih s nama) bila u osnovi ista kao i naša? Postoje dobri razlozi za vjerovanje da svijest značajno evoluira paralelno s evolucijom kulture. Postoje također dobri razlozi za vjerovanje kako su se u određenim povijesnim razdobljima događale prijelomne promjene, ja bih rekao (naravno 😊) metamorfoze svijesti. Jednu takvu opisao je Julian Jaynes, psiholog s Yalea i Princetona u svojoj (jedinoj) knjizi o izvorima svijesti iz 1976. (među čitatelje tog neočekivanog znanstvenog bestsellera spadaju primjerice R. Dawkins i D. Dennett).

Razmotrite ona područja na desnoj hemisferi [mozga] koja odgovaraju govornim područjima lijeve: koja je njihova funkcija? Ili, točnije, koja je njihova važna funkcija, budući da je morala biti važna da bi onemogućila da se razviju u pomoćno govorno područje? … Zbog očitog nedostatka funkcije često se zaključuje da su veliki dijelovi desne hemisfere jednostavno nepotrebni. Zapravo su velike količine tkiva desne hemisfere, … pa čak u nekim slučajevima i cijela hemisfera, izrezani pacijentima zbog bolesti ili ozljeda, s iznenađujuće malim deficitom mentalnih funkcija. … Čemu taj relativno manje bitan dio mozga? Je li moguće da su ta tiha „govorna“ područja na desnoj hemisferi imala neku funkciju u ranijoj fazi čovjekove povijesti koju sada nemaju?

A odgovor je:

Ljudski jezik bio je uključen samo u jednu hemisferu mozga da bi drugu ostavio slobodnom za jezik bogova.

Naravno, Jaynes ovdje ne tvrdi egzistenciju bogova, nego tvrdi egzistenciju glasova koje su ljudi čuli kao božanske glasove, a koji su, po njegovoj pretpostavci, bili povezani s tim sada „nepotrebnim“ dijelovima mozga. Navodi pet razloga za takvu tvrdnju:

(1) obje hemisfere mogu razumjeti jezik, dok normalno samo lijeva može govoriti;

(2) postoji ponešto rudimentarnog funkcioniranja desnog Wernickeovog područja na način sličan glasovima bogova;

(3) dvije su hemisfere pod određenim uvjetima sposobne djelovati skoro kao neovisne osobe, a njihov odnos odgovara odnosu čovjek-bog u drevnim vremenima;

(4) suvremene razlike između hemisfera u kognitivnim funkcijama odražavaju one razlike u funkcijama između čovjeka i boga kakve se vide u ondašnjoj literaturi;

(5) mozak je prijemčiviji da bude organiziran od okoline nego što smo donedavno pretpostavljali, pa je stoga mogao doživjeti takvu promjenu.

A što kaže ta „ondašnja literatura“, naime, od najranijih početaka pa do pred kraj 2. tisućljeća pr. Kr.?

Zapisi toga golemog vremenskog raspona otkrivaju vjerojatnu mogućnost da je čovjek u ranim civilizacijama imao duboko drugačiji mentalitet od našega, da muškarci i žene zapravo nisu bili svjesni onako kako smo mi, da nisu bili odgovorni za svoje postupke, i stoga im se ne može pripisati ni zaslugu ni krivnju za sve što je učinjeno tijekom tih dugih tisućljeća; da je umjesto toga svaka osoba imala dio živčanog sustava koji je bio božanski, kojim joj je naređivano kao nekom robu, glasom ili glasovima koji su zapravo bili ono što nazivamo htijenjem [volition] … i da su bile povezane s haluciniranim glasovima drugih u jednu pažljivo uspostavljenu hijerarhiju. … Zapanjujuća dosljednost od Egipta do Perua, od Ura do Yucatana: gdje god su nastale civilizacije, prakse smrti i idolopoklonstva, božanske vladavine i haluciniranih glasova, sve to svjedoči za zamisao o jednom drugačijem mentalitetu od našega.

Naravno, sjetit ćemo se mjesta iz Homera ili iz Starog zavjeta koja se mogu dovesti u vezu s ovim opisom. Tek negdje krajem drugog tisućljeća pr. Kr. po prvi put nailazimo na i ovakve zapise (ovaj je babilonski):

“Moj bog me je napustio i nestao,

Moja božica me je iznevjerila i drži se podalje.

Otišao je dobri anđeo koji je hodao uz mene.” …

Tu je zazvučala moćna tema svjetskih religija. Zašto su nas bogovi napustili? … Naše su nesreće kazne za naše prijestupe. Padamo na koljena, moleći da nam bude oprošteno. I onda pronalazimo iskupljenje u povratku riječi boga. …

Svijet je odavno poznavao pravila i obveze. Bili su božanski određeni i ljudi su im se pokoravali. Ali zamisao o dobru i zlu, zamisao o dobrom čovjeku i otkupljenju od grijeha i božanskom oprostu tek započinju s tim nelagodnim ispitivanjem zašto se halucinantne upute više ne mogu čuti. …

Ne postoji ni trag takvoj zabrinutosti ni u kakvoj literaturi prije tekstova koje ovdje opisujem. Posljedice nestanka slušnih halucinacija iz ljudskog mentaliteta su duboke i rasprostranjene, a javljaju se na mnogo različitih razina. Jedna stvar je zbrka oko autoriteta. Što je autoritet? Bez bogova koji bi ih vodili vladari su nestalni i nesigurni. Okreću se predznacima i proricanju… U nedostatku slušnih halucinacija okrutnost i ugnjetavanje postaju načini na koje vladar podanicima nameće svoju vladavinu.

Taj postupni „bijeg bogova“, odnosno nestanak sposobnosti da se čuju glasovi koje se doživljava kao „božanske“ upute, može se smatrati dovršenim u ono doba koje obično nazivamo „osovinskim razdobljem“. Jaynes to naziva prijelazom iz „dvodomne“ [bicameral] svijesti (naime te koja je zasnovana na „glasovima“ obje moždane polutke, od kojih su glasovi jedne „božanski“) ka nama suvremenijoj „subjektivnosti“ (gdje je jedna od tih polutki u pravilu nijema).

Kineska književnost skače pravo u subjektivnost u Konfucijevom učenju, s malo čime prije toga. Indija juri iz dvodomne Vede u ultrasubjektivne Upanišadi… Grčka književnost [je] poput niza stepenica od Ilijade do Odiseje i preko razbijenih fragmenata Sapfe i Solona prema Platonu… A Egipat je relativno tih. Stari zavjet, iako ograđen velikim problemima historijske točnosti, još uvijek ostaje najbogatiji izvor našega znanja o tome kakvo je bilo prijelazno razdoblje. To je u biti priča o gubitku dvodomnog uma, polaganom povlačenju u tišinu preostalih elohima, zbrci i tragičnom nasilju koje slijedi, i ponovnoj uzaludnoj potrazi za njima među svojim prorocima sve dok se ne pronađe zamjena u ispravnom djelovanju. Ali um je još uvijek progonjen svojim starim nesvjesnim putevima, razmišljajući o izgubljenim autoritetima; a žudnja, duboka čežnja za božanskom voljom i služenjem još uvijek je s nama.

“Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, bogovi, za vama.
Žedna mi je duša bogova, bogova živih: o, kada ću doći i lica božja gledati?” (Psalam 42.)

Naravno, u prijevodima Biblije ne stoji „bogovi“ nego jednina i veliko slovo, ali navodim prema Jaynesu; u izvorniku se, naime, radi o riječi elohim:

“Elohim” je množina… Dolazi od korijena riječi ‘biti moćan’, a bolji prijevod riječi “elohim” mogao bi biti veliki, istaknuti, veličanstva, moćni itd. Sa stajališta ove teorije, elohim je opći pojam koji se odnosi na glasove dvodomnog uma. Priča o stvaranju iz prvog poglavlja Postanka stoga je racionalizacija tih glasova na rubu subjektivnosti. “U početku su glasovi stvorili nebo i zemlju.” … U određenom trenutku povijesti u kojemu Petoknjižje započinje priču, postoji samo nekoliko preostalih elohima nasuprot velikom broju koji je vjerojatno postojao prije. Najvažniji je onaj prepoznat kao Jahve, što se, između nekoliko mogućnosti, najčešće prevodi kao Onaj-koji-jest.

Jaynes naposljetku razmatra moguće preostatke tog drevnog oblika svijesti u današnjem čovjeku (u umjetnosti, religiji, hipnozi i raznim oblicima neuobičajenih stanja svijesti), naravno, najopširnije u onome što prvo pada na pamet:

bilo je sasvim očito da ovdje predstavljena gledišta sugeriraju novu koncepciju za najčešću i najotporniju mentalnu bolest, shizofreniju. Predlažem da je, poput navedenih fenomena, shizofrenija, barem djelomično, ostatak dvodomnosti, djelomično vraćanje dvodomnom umu.

R. Dawkins kaže da se ovdje radi o

jednoj od onih knjiga koje su ili potpuno smeće ili djelo besprijekornog genija, ali ništa između toga! Vjerojatno ono prvo, ali ne bih se kladio.

Ne moramo se složiti s Dawkinsom, ali možemo, svjesni veličine vlastitog neznanja o povezanostima biologije i svijesti, uzeti u obzir ovu hipotezu: da su u doba prije tri i više tisuća godina zdravi ljudi u pravilu čuli glasove koje su doživljavali kao božanske i kao neposredno zapovjedničke; da su svoja djelovanja, osobito društvena, organizirali oko tih glasova; da su sve češći nedostatak takvih glasova krajem 2. i početkom 1. tisućljeća pr. Kr. doživljavali kao „bijeg bogova“; da „osovinsko razdoblje“ (otprilike oko 700. pr. Kr. pa sljedećih par stoljeća) predstavlja dovršenje nestanka tih glasova u većini svijesti nakon čega njihova pojava uglavnom postaje znakom patologije a rjeđe božanskog nadahnuća.

Ako bi ta hipoteza bila ispravna, to bi bio izrazit primjer jedne metamorfoze svijesti. Ima li ih još, možda u neko nama bliže doba (čak i ako ne toliko drastičnih)? Vjerujem da ima, barem jedna relativno nedavna (zapravo je, čini se, još u tijeku), naime ona koju nazivamo novi vijek. Ali o tome u nekoj sljedećoj epizodi.