zlo je upravo u pogledu koji posvuda vidi zlo?

za Franju Tušeka（杜鹏飞）

Figura antičkog filosofa po svojoj naravi je u nesporazumu s gradom, točnije s mnijenjem (doxa). Doxa je bila više od onoga što danas nazivamo svjetonazorom: bilo je to samorazumljivo povjerenje u to da valja živjeti onako kako se (kod nas) živi, jedno samorazumljivo vrednovanje u skladu s implicitnim normama zajednice u koju se od rođenja nadalje urastalo. Te norme su onoliko implicitne koliko i npr. gramatika materinjeg jezika koju „znamo“ bez da moramo biti eksplicitno svjesni njenih pravila. „Tako se kaže“, „tako se radi“. Antički filosof se prije svega mora odvojiti od te samorazumljivosti; zato je „nemoguće da mnoštvo bude filosofom“.  

To se s novim vijekom postupno ali nepovratno mijenja: sve manje živimo u zajednicama a sve više u društvu (prema razlikovanju F. Tönniesa). U čemu je razlika? Životne zajednice (obitelji, klanovi, i sl.) dovoljno su male da mogu biti zasnovane na temeljnom raspoloženju međusobnog povjerenja među članovima (i istodobnog nepovjerenja prema „drugima“), povjerenja koje u pravilu jest nepropitano, nekritičko. Zajednička doxa je uvjet mogućnosti tog apriornog povjerenja, pa filosof svojim odvajanjem od doxe izaziva nepovjerenje: jest naš, ali nije baš poput nas. Nasuprot zajednici, društvo je preveliko da bismo i približno mogli znati s kim sve tu imamo posla, kako vrednuje ovaj kojega susrećemo. Temeljno raspoloženje društva (a moglo bi se reći i uopće novog vijeka) jest dvojba, sumnja. Ne postoje samorazumljive vrijednosti cijeloga društva, svaka od njih potpada pod dvojbu, pa oko svake pojedine imamo potencijalno raz-dvajanje u tabore. Odrastajući u društvu, umjesto ranijeg bivanja dijelom zajednice i povjerenja u to „kako se živi“, imamo pojedince, houellebecqovske „elementarne čestice“, koje gaje upravo kartezijansko sveopće nepovjerenje. (A zadnje preostatke životnih zajednica – poput obitelji, prijateljstava (osobito npr. muških) i sl. – društveni kritičari vide kao izvore neslobode, a ne kao uvjete mogućnosti društva). Rok Svetlič to temeljno raspoloženje opisuje ovako:

Prirodna svijest hoda svijetom i prakticira svoju ‘kritičnost’. Zrcale je fraze poput ‘bog zna što zapravo leži iza toga’, fraza koja se izriče pri čitanju dnevnih novina. A priori se razumije kao žrtva ‘zavođenja’ politike, ‘ne vjeruje’ deklaracijama na namirnicama itd. Ne postoji stvar koja ne bi klecala pred traženjem ‘istine’. Hegel taj čin opisuje kao izolaciju i fiksaciju – odnosno kao eksces – jednog momenta slobodne volje… Zamislimo prirodnu svijest koja stoji na glavnom trgu nekoga grada. Kada ugleda crkvu, u njoj olako prepoznaje ‘opijum za puk’. Kada se osvrne na trgovinu, vidi ‘umjetno stvaranje potreba’ i ‘urotu multinacionalnih kompanija’. Kad otiđe do škole, u njoj vidi ‘ideološki aparat države’. I tako dalje.

Sa svakim sudom njezino prijestolje raste. I dublje uvjerenje da je njezin opstanak odvojen od smisla. … Kartezijanski subjekt je sam svoja nepromjenjivost. On je zenit svega. Svemu ostalom može dokazati da je prazan pričin. … Zato sa svakim aktom ustanovljavanja neistinitosti fenomena iskustvo odvojenosti od svijeta postaje dublje, sa svakim sudom se stvara i razvija napetost između subjekta i zbiljnosti. Sada nije riječ o skeptikovoj malone mangupskoj gesti sumnje u bilo što, nego o izvršenju svetog prava nekog koji u cijelom svijetu jedini nužno jest. (Rok Svetlič, Podnositi bitak svijeta: ontologija prava i države, 2020., str. 50.-52)

Hvala Bogu pa se odustalo od toga da se onaj novi predmet u osnovnim školama (alternativa vjeronauku) nazove „kritičkim mišljenjem“. Naime, nije problem to što „ravnozemljaši“ vjeruju svačemu (što pročitaju na internetu), nego to što ne vjeruju ničemu (pa ni znanosti, NASA-inim snimkama, putnicima na južni pol, itd.) Kritičnost doista nije nešto što bi još trebalo poučavati i u školi, kad će već svaki dobrosusjedski razgovor pred blagajnom ili na autobusnoj stanici završiti s „kod nas ništa ne valja“. Upravo obratno, treba nam učenje povjerenja. Više učimo kroz povjerenje nego li kroz nepovjerenje (odnosno kao kritički subjekti).

Hegel je tu tendenciju novovjekovnog pojedinačnog subjekta da se u nepovjerenju spram društva odvaja u svoju zasebičnost izrekao u Fenomenologiji duha našom naslovnom rečenicom, koju je popularizirao Žižek:

Zlo je upravo u pogledu koji posvuda vidi zlo.

Stoga ne čudi da je Robert Brandom, najrazvikaniji suvremeni hegelovac, svoju interpretaciju Fenomenologije duha naslovio A Spirit of Trust.

***

Ali Hegel na stranu, je li onda zlo uvijek samo u oku promatrača? Trebamo li se umjesto „kritičkog mišljenja“ koje nas je dovelo u krizu, vratiti ne samo po-vjerenju nego upravo vjero-nauku, pa poput srednjovjekovne skolastike ustvrditi da ens et bonum convertuntur, da su pojmovi biće i dobro izmjenjivi, da sve što jest nekako već time jest i dobro?

Što se mene tiče, da! – ali samo ako te transcendentalije shvatim tako da je dobro korelativno s htijenjem (onako kako je istinito korelativno s mišljenjem, a lijepo s osjećanjem), a ono opet s vremenskom dimenzijom budućnosti (onako kako je mišljenje korelativno s prošlošću, a osjećanje sa sadašnjošću).

istinito	lijepo	dobro
mišljenje	osjećanje	htijenje
prošlost	sadašnjost	budućnost

U tom slučaju: sve što jest potencijalno je dobro. Sve što jest ima u sebi mogućnost za dobro (ali i za obratno od dobra), budućnost svega što jest može biti dobra. Ali i ne mora. Ima li onda uopće nečega što je već sad dobro? Samo ono što u sebi više nema nikakve potencijalnosti nego je sama ozbiljenost (zazbiljnost), actus purus.

Nitko nije dobar no Bog sam. (Mk 10,18)

Jesam li sad opet upao u totalni relativizam ali s druge strane: samo Bog je dobar pa je sve ostalo podjednako loše, pa je opet sve sve-jedno? Nisam. Svaki trenutak, svako iskustvo, jest iskušenje u kojemu odlučujemo idemo li prema dobru, ili idemo u suprotnom smjeru. Svaka odluka za dobro je dobra odluka, svaka druga (uključujući i indiferentno izbjegavanje odluke) je suprotna od dobre. Kao što reče pjesnik:

Ne uzdiže li se čovjek da bi postao anđeo, tone da bi postano vrag. Ne može se zaustaviti na zvijeri. (Samuel Taylor Coleridge)

Nitko nije po sebi dobar ili zao, nego su takve njegove odluke. Svakako, odluke dugoročno vode navikama, ali, kao što reče onaj drugi pjesnik:

Da, dvije su staze kojima možeš ići, ali dugoročno, još ima vremena da promijeniš put. (Robert Plant)