Iako se na prvu ne čini tako, u ovom ulomku se nastoji pokazati kako se putem (hipotetičkog) društvenog ugovora (moralne) norme ne dogovaraju već se otkrivaju, budući da vrijede objektivno, što opravdava njihovo nametanje onima koji te norme (faktično) ne priznaju.
Zanimljiv ulomak o (paradoksalnom) kompromisu između utilitarističke i deontološke etike.
Dobio sam preporuku pročitati bilo što od mađarskog pisca László Krasznahorkai-a. U knjižari su imali jedan njegov roman “Rat i rat”, u čijem opisu piše: “Glavni junak, arhivist dr. György Korin, na svoj četrdeseti rođendan iznenada shvati da ne razumije svijet koji ga okružuje. Stvarnost mu u trenu postane zastrašujuće zamršenom, jednoznačnost svijeta na koju je dotad bio navikao najednom se pretvara u tjeskobnu, nerješivu zagonetku. U tom mračnom trenutku očajanja započinje putovanje obilježeno sakralnim upletanjem drevnih vremena kojemu je krajnji cilj ništa manje nego pronalaženja izgubljena smisla u svijetu. Korina na tom putu vodi grčki bog Hermes, glasnik i predvodnik, no istodobno i zagonetni, nedokučivi, mračni gospodar, bog noćnih puteva, koji je spreman pokazati relativnost zakona i kompleksnost svijeta.” Zvuči zanimljivo i čini se da roman ima filozofskog potencijala. 🙂 U nastavku je jedno poglavlje (da, sve je jedna rečenica, nije greška. 🙂 )
Naša sljedeća zadaća sastoji se u razvijanju pitanja “zašto je uopće biće, a ne radije ništa?”. U kojem se smjeru to razvijanje može zbiti? Pitanje je najprije dostupno u upitnoj rečenici. Ona daje, tako reći, predračun za pitanje. Njezino jezično ustrojstvo stoga mora biti odgovarajuće široko i labavo. Pogledajmo našu upitnu rečenicu s obzirom na […]
Pitanje “zašto je uopće biće, a ne radije ništa?” naziva se za nas prvim prema rangu prvo kao najdalekosežnije, zatim kao najdublje, te konačno kao najizvornije pitanje. … Kao najdalekosežnije i najdublje, to je pitanje na koncu i najizvornije. Što mislimo time? Promislimo li naše pitanje u cijeloj širini onoga što ono stavlja u pitanje, […]
Ulomak iz jednog eseja o Heideggerovoj knjizi “Uvođenje u metafiziku” o tome u čemu H. detektira izvor suvremenog stanja, kao i mogućeg alternativnog smjera povijesti.
Slična ideji o društvenoj trostrukosti je ideja o diobi vlasti i međusobnoj neovisnosti institucija unutar političke sfere, kako se ova ne bi pretvorila u tiraniju. Zanimljiv je američki pokušaj da se politička sfera organizira na takav način, a u nadi da će se stvoriti republikanski poredak, s ograničenom vlašću i poštivanjem individualnih prava (koliko se u tome uspjelo, drugo je pitanje). Neki od “očeva utemeljitelja” (Hamilton, Madison i Jay) su, pod pseudonimom “Publius”, u nizu eseja (“The Federalist Papers”) argumentirali u prilog federalnog ustava, nasuprot tadašnjem konfederalnom uređenju.
Jedna od ključnih ideja Pikettyeve knjige je mehanizam koncentracije kapitala koji je kumulativni učinak različite stope rasta i povrata od kapitala, te naslijeđivanja. Ovaj mehanizam, ako je neometan (npr. poreznom politikom ili ratovima), dovodi do ogromne nejednakosti bogatstva, iako ona još nije dosegnula razmjere od prije I. svjetskog rata.
Kao prilog ovoj temi na blogu, u nastavku je izvadak, iz jednog (meni) prilično dobrog uvoda u Heideggerovu filozofiju, o pitanju svih pitanja. 🙂 Vezano je i za prethodni post jer govori o čuđenju kao počelu filozofiranja.
Francuski ekonomist Thomas Piketty u svojem bestselleru “Kapital u dvadeset prvom stoljeću” opisuje i objašnjava nejednakosti u raspodjeli kapitala i prihoda u suvremenim (bogatijim) zemljama, kao i na međunarodnoj razini. U nastavku slijedi ulomak o tome kako “pravila igre” idu u korist onih bogatijih zemalja.
nagovor na filosofiju 