Marx: (ne)proračunljivost rada? [revisited]

[Na ovome je mjestu prvotno stajao samo duži ulomak Yannisa Varoufakisa pod gornjim naslovom. No, budući da sam u međuvremenu izgubio tadašnje očekivanje da ću ubrzo točnije razumjeti temeljno proturječje o kojemu je govorio, odlučio sam naknadno promijeniti izvorni blog zapis tako da problematiziram ona pitanja koja su mi se pokazala kao problematična. Svakako bih […]

jesu li USA oligarhija?

Današnja vijest o tome da je nesrazmjer prihoda 1% bogatih naspram ostalih u USA srušio rekord iz 1927. nanovo priziva pitanje: onemogućuje li to demokraciju? Politika je tako skupa da samo najbogatiji imaju dovoljno novca za nju, ergo, oligarhija, vladavina bogatih.

”Analiza poreznih prijava pokazala je da se nesrazmjer u prihodima između 1% najbogatijih Amerikanaca i ostalih 99% popeo na rekordnu razinu u 2012. godini. Najbogatijih 1% ostvarilo je 19,3% ukupnog prihoda kućanstava, čime je srušen rekord iz – 1927. godine… Najbogatijih 10% zaradilo je gotovo polovicu ukupnog godišnjeg prihoda.” (http://www.bbc.co.uk/news/world-us-canada-24039202#)

U čemu je problem? Nije u zavisti, niti u pitanju je li takav omjer prihoda sam po sebi nepravedan. Problem je što takvi omjeri čine demokratsko uređenje nemogućim. U takvoj situaciji realan politički utjecaj je nedostupan svima osim ekstremno bogatima.

”The 2012 presidential campaign will cost close to $2.5 billion dollars — most of it financed by the obscenely rich. (novinski članak Has America become an oligarchy? iz 2012.: http://www.salon.com/2012/09/20/has_america_become_an_oligarchy/)

Pa su USA (a njih svi slijedimo), po svemu sudeći, puno manje demokracija nego li oligarhija (u Platonovom smislu, iz Države).

”— A koje uređenje nazivaš oligarhijom? — Ono uređenje — rekoh ja — koje se zasniva na procjeni imovine, u kojem vladaju bogataši, a siromah nema udjela u vladi.” (550c,d)

Jesu li USA oligarhija? O toj temi ne pišu tek mladci s majicama na Chea, ili pobornici teorija zavjere koji strahuju od reptila, nego i nobelovci iz ekonomije: Paul Krugman (npr. Oligarhija na američki način iz 2011. http://tacno.net/svijet/oligarhija-na-americki-nacin/ ili Twinkie manifest iz 2012. http://pescanik.net/2012/11/twinkie-manifest/) ili Jospeh Stiglitz (npr. Kraj američkog sna 2012. http://pescanik.net/2012/12/kraj-americkog-sna/). Nešto prije nego je ”99%” postalo bojni poklič, jedan je znanstveni članak izričito potvrdno odgovorio na pitanje iz svoga naslova.

Cosa nostra, ne res publica.

ideologija?

Mada moderno doba sebe voli vidjeti kao napuštanje svjetonazorskih predrasuda, ipak se ”moć samorazumljivoga”, ”fundamentalna tendencija života” ka sigurnosti, čvrstoći, bezupitnosti, ukorijenjenosti… očituje i tamo gdje su tradicije odbačene u korist znanstvenog progresa, kao ideologija.

Shvaćena najprije kao ”kriva (samo)svijest” koja ne prepoznaje vlastitu uvjetovanost društvenim (prvenstveno ekonomskim) odnosima, uskoro je prepoznata i u onim ”kritikama ideologije” koje vjeruju da mogu objasniti mehanizme društva i povijesti. Upitnim postaje njihov znanstveni status, pa se problem premješta s ”krive svijesti” (pogrešnih vjerovanja načelno podložnih racionalnoj argumentaciji) na ”krivo nesvjesno”: pogrešna djelovanja unatoč ispravnim vjerovanjima. Takav rascjep, svojevrsna duševna bolest društva, treba svoga ”psihoanalitičara”, naime kritičara ideologije. Ali otkud njemu ”prava svijest” (bila ona izvan-ideološka ili ispravno-ideološka)?

Ne slijedi li onaj rascjep mišljenja i djelovanja iz toga što u našoj psihi, uz eksplicitnu samosvijest modernoga građanina (”ideologija”), nalazimo dublje i starije nesvjesne slojeve, koji se ne podvrgavaju ”prosvijećenim” zamislima? Tada to nije takva bolest uma zbog koje više ne bismo smjeli vjerovati sebi samima, pa se prepustiti navodno nadmoćnoj ”logici ideje”, nego naprosto o conditio humana: traganje za uvijek krhkom ravnotežom između poriva ka sigurnoj ukorijenjenosti u naslijeđenim strukturama i poretcima našega društvenog svijeta i njemu suprotnoga, kritičkoga, ka novom i otvorenom.