egipatski korijeni filosofije?

Vladar Egipta iz 7. st. pr. Kr., Psamtik I., bijaše nekad čašćen kao presudan budući da je potaknuo trgovačke i diplomatske odnose s Grčkom. Njegova politika dopustila je Helenima da po prvi put uspostave kolonije na egipatskom tlu, što je otvorilo vrata trgovačkim i kulturnim vezama koje su potrajale više od tri stoljeća. Kasniji su […]

(sebe)obrazovanje?

– Specijalistička izobrazba, dakle, nije cjelovito obrazovanje.
– Ma to je odavno zastarjela priča. Ljudi se školuju da postanu stručni u nekom poslu.
– Možda je filosofija, u akademiji ili izvan, oduvijek nešto vremenu neprimjereno, ”zastarjelo”.
– Onda da više ne financiramo izobrazbu u akademskoj filosofiji?
– Nije to pitanje za mene. Naravno, time ne bi nestala potreba za filosofiranjem kao cjelovitim sebe-obrazovanjem.
– Kažeš da nastojanje za tom tvojom cjelovitošću, što god to bilo, nema veze sa studijem filozofije. Ali filozofi su još od Pitagore, Platona i Aristotela do Ficina, Leibniza ili Humboldta osnivali obrazovne ustanove. Čemu? – ako je cijela stvar u tome da sam sebe radikalno pitam kako živjeti? Zašto uopće ustanove ako ”filosofirati” prvenstveno znači misliti samostalno?
– Zato što je slobodni prijateljski razgovor, kao prvenstveni medij filosofiranja, jedan od preduvjeta cjelovitog obrazovanja. Te su institucije naprosto mjesto za dijalog, osobito s iskusnijima na putu filosofiranja.

(klikni na naslov)

rođenje Europe iz duha filosofije?

Danas uistinu malo tko zna što je zapravo Europa – naravski, Europa u duhovno-povijesnom, ne samo zemljopisnom smislu. Štoviše, malo tko uopće i pita o genuinom određenju Europe, o njezinoj idealnoj slici, najvišim njezinim možnostima. Svi ponajprije pomisle na aktualni politički realitet Europe koja razbija glavu brigom oko zajedničkog europskog tržišta, pa mnogi poistovjećuju Europu […]

kontinentalna filosofija?

– Suvremena filosofija se razdvojila na ”analitičku” i ”kontinentalnu”. Ti se svrstavaš u ovu drugu?
– ”Kontinentalna filosofija” je oznaka koju daju analitički filosofi onome što ne zadovoljava njihove kriterije. Ništa drugo ne objedinjuje te raznolike filosofije, osim toga da su isključene iz ”analitičke filosofije”.
– Valjda ne prihvaćaju analitičke metode?
– Zabavno je da ”analitičari” sebe imenuju po metodi, a ove druge geografski (”kontinent” = Europa bez Britanskih otoka): ili si metodičan ili nisi english-speaking. 🙂
– To ”isključuju”, ”drugi”, zvuči netolerantno. Zar ne mora svako poimanje filosofije implicitno ili eksplicitno držati način na koji neki autori misle paradigmatskim primjerom ”pravoga” filosofiranja, a samim time neke druge drugorazrednima, jedva još filosofima? Analitičari samo hoće jasne kriterije po tom pitanju.
– Ja mislim da je tu znanstvenost nemoguća, da filosofija zahtijeva cijeloga čovjeka, osobu. Pitanje ”tko je pravi filosof” utoliko je uvijek osobno, a ne neko de-personalizirano, metodsko, anonimno znanstveno.

(klikni na naslov)

školska filosofija?

– Dobro, ”misliti samostalno”, ali filozofiju se poučava u školama, na fakultetima.
– Je, školastičku.
– Kakvu?
– Šalim se. Skolastika je bila školska filosofija u srednjem vijeku, a kasnije je izišla na loš glas kao doduše vrlo logički precizno ali i sasvim irelevantno cjepidlačenje.
– Znam, to su oni ”koliko anđela stane na vrh igle?”. Ali to je davna prošlost?
– Meni se čini da je svaka školska filosofija u opasnosti da se zaplete u pitanja koja ne zanimaju nikoga izvan akademije. Da se odvoji od pitanja koja izviru iz cjeline života i ograniči se samo na ona koja su prihvaćena unutar te škole.
– I što onda, k vragu i škole, časopisi, svi ti veliki filozofi i njihovi pomno građeni opusi, neka svatko misli što i kako hoće?
– Pa da, samo ako stvarno misli. Ali misliti se uči prije svega u razgovoru, a osobito s boljim misliocima.

(klikni na naslov)

paradoks lažljivca?

”Što sada govorim, neistina je” (ili jednostavnije, ”ja sada lažem”). Je li taj iskaz istinit ili lažan? Dobro ste pogodili, istinit je kad je lažan i lažan je kad je istinit. Taj paradoks, koji se pripisuje Krećaninu Epimenidu, znali su Aristotel i Ciceron, a spominje se čak i u poslanici sv. Pavla Titu. Govori se […]

Platonova erotika?

Slika Platonovog Sokrata, ili općenito platoničkog filosofa, kao erotologa može biti iznenađujuća za prosječno poimanje prema kojem je ”platonizam”, ili čak cjelokupna filosofija, neko bestrasno motrenje ideja odvojeno od svega tjelesnog i čuvstvenog, te usmjereno na ”čistu” spoznaju. Ta druga slika prvenstveno počiva na dialogu Fedon, koji je (vjerojatno) neposredno prethodio Symposionu (”Gozbi”).

Obraćanjem pažnje na ljepotu onoga što nas prvenstveno pogađa kao lijepo (naime, tjelesna ljepota) učimo opažati i ljepotu duša, postupaka, znanja, i konačno, ljepotu u svemu (”ono lijepo samo”).

Spoznajni je ”uspon” ka cjelini znanja, dakle, neodvojiv od istodobnog iscjeljivanja čovjeka kao ”bića nedostatka”, u čemu ga vodi ”eros”, odnosno, nagon koji ”oblikuje živu supstanciju u sve šira jedinstva, tako da se život može produžiti i dovesti do višeg razvoja” (Freud).

analitička filosofija?

– Misliš da ništa u ljudskom iskustvu načelno ne izmiče znanostima?
– ”U idealiziranom krajnjem slučaju, dovršena znanost predstavlja istinit opis stvarnosti: nema neke druge Istine ni neke druge Stvarnosti.”
– A normativnost?
– To je područje izbora i dogovora među ljudima.
– Ali, i to je načelno proračunljivo, ulazi u taj ”idealizirani krajnji slučaj dovršene znanosti”?
– Ne znam. Ali, ukoliko je o tome načelno nemoguće znanstveno govoriti, utoliko je govor o tome proizvoljan, neobvezujući. Tad se ne ide za znanjem, iskazivanjem istine, objašnjavanjem stvari, nego se sudjeluje u borbi za društvenu moć, nagovara se, zapovijeda i tome slično.
– O tome ”treba šutjeti”?
– U akademiji, da.
– Ali, to ”treba” je neka norma, a ne činjenica koju bi mogla utvrditi neka znanost. To da bi znanstvenost ikoga ”obvezivala” također je normativno. Znanstvenost nije moguće utemeljiti bez pozivanja na norme, koje su, izgleda, pred- ili izvan-znanstvene.

(klikni na naslov)

Platon?

Kad sam prvi put čuo slavni Whiteheadov navod o europskoj filosofiji kao niz marginalija uz Platona zazvučao mi je kao obožavateljsko pretjerivanje (osobito stoga što sam tada bio oduševljeni čitatelj Nietzschea, revnog antiplatonista). Danas se, pak, s time ne mogu ne složiti. Uz ono što je očito u tom iskazu (dakle, uz počast Platonu), valja uočiti još nešto: filosofija je vezana uz knjige (ona je ”niz zapisa na margini”). Te dvije stvari nisu odvojene: filosofija (za nas) započinje Platonom zato što je filosofija danas postala knjiška stvar. Naime, o Platonovim prethodnicima u filosofiranju znamo samo iz zapisa Platona i njegovih učenika. Platon je prvi filosof čiji pisani opus imamo sačuvan u cijelosti, pa utoliko prvi filosof o čijem filosofiranju možemo steći dovoljno jasno znanje. Naravno, to da je filosofija prvenstveno vezana uz knjige nije bila Platonova namjera – on je svoje spise smatrao daleko manje važnima u odnosu na praksu živih dijaloga u Akademiji. Ipak, budući da su antičke škole živog filosofiranja (naime, barem na Zapadu) odavno ugašene, jedini naš dodir s izvorima filosofske tradicije jesu knjige. Stoga Platon stoji na početku.

I to ne kao neki odavno prevladani početak, nego kao stalni uzor filosofiranja (Jaspers, Natorp, Gadamer). Pa i više od toga: kao što i druge tradicije traganja za mudrošću (primjerice buddhizam, taoizam, konfucijanizam) svoje začetnike vide kao uzor čovještva, tako se i začetnik filosofije ukazuje kao ”uzor težnji čovječanskih” (Dvorniković), kao naprosto ”veliki čovjek” (Nietzsche).

filosofija i znanosti?

– Petljajte se u štogod, samo ostavite znanost na miru. Kao što reče fizičar Richard Feynman: ”Filosofija znanosti je otprilike toliko korisna znanstvenicima koliko i ornitologija pticama.”
– Zabavno. Ali nije uopće isključeno da bi ornitologija bila korisna pticama, kad bi je mogle razumjeti. Analogno bi možda filosofija bila od ”koristi” znanstvenicima, da je razumiju.
– A zašto baš znanstvenici ne bi mogli razumjeti filosofiju, ako je ona ”za svakoga”? I koja bi to korist bila?
– Naravno, mogli bi, ali upravo ne kao znanstvenici nego izlazeći izvan znanstvenih okvira, i sagledavajući ih. U tome bi bila ”korist”, da uvide pred-postavke i granice znanstvenog pristupa.
– To bi ih to učinilo boljim znanstvenicima?
– Doduše, ”koristan” znanstvenik može biti i robot (http://www.nature.com/news/1998/040112/full/news040112-9.html#B1) pa u tom smislu ne. Ali, vjerujem da znanost nema smisla izvan cjeline ljudskih nastojanja, koja, naravno, nisu niti trebaju biti prvenstveno a kamo li isključivo znanstvena.

(klikni na naslov)