znanje i ne-znanje: 3+1?

Kako Platonova trodijelna definicija znanja stoji spram slavnog Sokratovog ”znam da ne znam”? Možda je pravi razlog zbog  kojega Platon/Sokrat  na koncu odbacuje trodijelnu definiciju znanja to što zna da znanje okončava u nečemu što ga nadilazi? Da je to nedefinirljivo znanje o vlastitom ne-znanju istinitije, opravdanije, vjerodostojnije od znanja definiranoga kao ”opravdano istinito vjerovanje”? […]

dvopreg iz Fedra?

Carl Sagan je 1986. pisao o tada aktualnom neuroznanstvenom modelu “trojednog mozga” kojega je usporedio manje s Freudovim trostrukim modelom psihe a više s Platonovim mitskim opisom duše iz Fedra. Model trojednog mozga slijedi iz studija komparativne neuroanatomije i ponašanja. Ali iskrena introspekcija nije nepoznata u ljudskoj vrsti, pa bismo, ako je taj model ispravan, […]

theoria?

nastavak na fronesis? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes) Heidegger na početku predavanja o Platonovom Sofistu razmatra Aristotelovu podjelu načina aleteheuin/”razabiranja istine”/raskrivanja iz šeste  knjige Nikomahove etike. Aristotel navodi pet načina “istinovanja”: episteme, tehne, fronesis, sofia i nous. Za objasniti prva tri (naime znanost, tehniku i razboritost) Heideggeru je trebalo dvadesetak stranica (poglavlja §6., §7. […]

tehne? (uz ulomak iz Aristotel, Nikomahova etika i Martin Heidegger, Platon: Sophistes)

[nastavak na episteme? (ulomak iz Martin Heidegger, Platon: Sophistes)] Umijeće (tehne) je isto što i tvorbena sposobnost koja je istinski prema razumu. Svako se umijeće bavi nastankom, naime: iznalaženjem i razmišljanjem kako da postane štogod od onih stvari koje mogu i biti i ne biti, i kojima je počelo u tvorcu, a ne u tvorevini. […]

rođenje Europe iz duha filosofije?

Danas uistinu malo tko zna što je zapravo Europa – naravski, Europa u duhovno-povijesnom, ne samo zemljopisnom smislu. Štoviše, malo tko uopće i pita o genuinom određenju Europe, o njezinoj idealnoj slici, najvišim njezinim možnostima. Svi ponajprije pomisle na aktualni politički realitet Europe koja razbija glavu brigom oko zajedničkog europskog tržišta, pa mnogi poistovjećuju Europu […]

porijeklo tragedije u magijskoj terapeutici?

Kao što rekoh,  uzeo sam ponovno čitati Nietzscheovo Rođenje tragedije radi njegove kritike ”sokratizma” ali me, prije nego (valjda u sljedećem zapisu) konačno krenem na to, spopalo jedno razmišljanje o onome što je formalno glavna tema toga spisa, naime o ”podrijetlu grčke tragedije”. O tome zapravo nemam pojma, ali zato je ovo ”dnevnik čitanja”: što na umu to na blogu. 🙂

A meni je teško izbjeći misao da su Hellingerove obiteljske konstelacije relevantne pri odgovoru na pitanje o podrijetlu tragedije. Naime, ono što se otkriva u konstelacijama često nalikuje na antičke tragedije: npr. skriveni postupci predaka određuju nekom nesvjesnom ”prisilom ponavljanja” sudbine potomaka. Naravno, bitna je razlika spram teatra i tragedije da konstelacije nitko ne piše niti glumi – ali, upravo će to biti spoj prema Nietzscheovim razmatranjima.

U zbivanju konstelacija najprije možemo prepoznati dionisko i apolonsko počelo na djelu. Bit dioniskog je spontano kretanje – ne po vlastitoj volji, nego po raspoloženju koje obuzima. To je ujedno i ključni aspekt konstelacija. Apolonski moment je izvođenje skrivenoga na vidjelo. Mnogo toga svojstvenoga konstelacijama Nietzsche je naslutio u početcima grčke tragedije.