superego?

Prema Freudu … Super-ego je etička instanca psihičkog aparata … sačinjena od interioriziranih društveno-kolektivnih normi, zakona, uvriježenih običaja i zabrana, zadužena za intersubjektivnu koordinaciju djelovanja… Super-ego je onaj dio psihe koji funkcionira kao unutrašnji glas savjesti, cenzure i samodiscipline. … Internalizacijom roditeljskog autoriteta nastaje Super-ego, i to kao jedan mehanizam identifikacije. Time je, prema Freudovom […]

tehnologija?

Dok sama ne može znanstveno odrediti svoje svrhe, znanost, kao ni ostali ljudski projekti, ne može biti nesvrhovita. Proglasivši svaku teleologiju nedopustivim antropomorfizmom, prepustila se neosvještenom vodstvu instrumentalne svrhovitosti tehnologije. ”Jedan dio naše civilizacije – onaj posvećen tehnologiji – uzurpirao je vlast nad svim drugim komponentama, geografskim, biološkim i antropološkim: zapravo najpomamniji zagovornici tog procesa javno obznanjuju da se danas cijeli biološki svijet odmjenjuje tehnološkim, te da će čovjek ili postati dragovoljnom tvorevinom svoje tehnologije, ili će prestati postojati.” Napuštena od svakog pokušaja da bude vođena humanističkom kulturom, koja je u postmodernoj proglasila vlastitu irelevantnost, tehnologija ide kamo god je vodi nezasitna žudnja za uvijek više moći. U sofistici je odnos spram govora/mišljenja bio instrumentalan – sad instrumentalni odnos spram bića postaje sveopći. Zapostavljeni su drugi načini na koje možemo susresti biće (u umjetnosti, prijateljstvu, porodičnim odnosima, ljubavi, obuzetosti prirodom, molitvi, čak u pomnosti zanatlije ili seljaka, itd.). I rađanje i umiranje strano je zadnjem čovjeku jer njima nije moguće instrumentalno ovladati. Filosofija se, kao nastojanje za cjelovitošću, suprotstavlja tom osiromašenju mogućih odnosa spram bića. Možemo li ovladati tehnologijom, ili smo osuđeni da joj robujemo? Umjesto dvojbe vladanje/robovanje mogli bismo gajiti neinstrumentalne odnose spram bića, i time tehničkom pristupu odmjeriti primjerene granice.

postmoderno?

Kad je novovjekovna znanost započela prije nekih četiri stoljeća radikalnim prekidom s dotadašnjim aristotelovskim svrhovitim objašnjenjima, neizbježno je dospjela u sukob s pripovijestima, koje su po svojoj naravi svrhovite. Prema mjerilima znanosti većinu ih trebamo smatrati bajkama. Time što je najveća pripovijest, ona o Bogu, postala ”neuvjerljivom”, izgubljena je krajnja svrha. Nietzsche je među prvima objavio da će to na koncu dovesti u pitanje vrijednost same znanosti, budući da svrhu znanosti ne može odrediti sama znanost, nego tek neka izvan-znanstvena naracija. Nju su pružale velike moderne pripovijesti (poput prosvjetiteljstva, marksizma, nacionalizma, umjetničkih pokreta, liberalne demokracije, scientizma,…) koje su smisao nalazile u oslobađanju od tradicionalnih ”bajki”/”mitova”. No, konačni poraz predmodernih naracija u sporu sa znanosti obesmislio je i te oslobodilačke moderne ”velike priče”. Time započinje postmoderna. Ona odustaje od svake ambicije za veličinom, sveobuhvatnošću, cjelovitošću. Bez tog presudnog usmjerenja, ”filozofski” postmodernizam se svodi tek na stalnu sjenu filosofije, sofistiku.

Mada je Nietzsche njen prorok, postmoderna ne ozbiljuje njegov projekt (koji nastoji za veličinom, za ”moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim”), nego ”zadnjeg čovjeka” čija kultura više ne nabacuje strijelu svoje žudnje nad čovjeka, nego se, odustavši od smisla/svrhe, čuva svakog rizika i ambicije, te, u najboljem slučaju, bezopasno sprda.

ideologija?

Mada moderno doba sebe voli vidjeti kao napuštanje svjetonazorskih predrasuda, ipak se ”moć samorazumljivoga”, ”fundamentalna tendencija života” ka sigurnosti, čvrstoći, bezupitnosti, ukorijenjenosti… očituje i tamo gdje su tradicije odbačene u korist znanstvenog progresa, kao ideologija.

Shvaćena najprije kao ”kriva (samo)svijest” koja ne prepoznaje vlastitu uvjetovanost društvenim (prvenstveno ekonomskim) odnosima, uskoro je prepoznata i u onim ”kritikama ideologije” koje vjeruju da mogu objasniti mehanizme društva i povijesti. Upitnim postaje njihov znanstveni status, pa se problem premješta s ”krive svijesti” (pogrešnih vjerovanja načelno podložnih racionalnoj argumentaciji) na ”krivo nesvjesno”: pogrešna djelovanja unatoč ispravnim vjerovanjima. Takav rascjep, svojevrsna duševna bolest društva, treba svoga ”psihoanalitičara”, naime kritičara ideologije. Ali otkud njemu ”prava svijest” (bila ona izvan-ideološka ili ispravno-ideološka)?

Ne slijedi li onaj rascjep mišljenja i djelovanja iz toga što u našoj psihi, uz eksplicitnu samosvijest modernoga građanina (”ideologija”), nalazimo dublje i starije nesvjesne slojeve, koji se ne podvrgavaju ”prosvijećenim” zamislima? Tada to nije takva bolest uma zbog koje više ne bismo smjeli vjerovati sebi samima, pa se prepustiti navodno nadmoćnoj ”logici ideje”, nego naprosto o conditio humana: traganje za uvijek krhkom ravnotežom između poriva ka sigurnoj ukorijenjenosti u naslijeđenim strukturama i poretcima našega društvenog svijeta i njemu suprotnoga, kritičkoga, ka novom i otvorenom.

entropija?

Drugi zakon termodinamike iskazan matematički uključuje fizikalnu veličinu nazvanu entropija. Njen smisao često izaziva nedoumice, osobito uslijed dvojbenog povezivanja sa svakodnevnim pojmom ”nereda”. One su pojačane nakon što je na začetcima matematički stroge teorije informacije (1948.), uočeno da jedna formula ima točno jednak matematički oblik kao fizikalna formula za entropiju. Najveću mi je brigu zadavao naziv […]

nepovratnost?

Budući da pojam informacije u svom, recimo tako, svakodnevnom značenju izaziva stanovite nedoumice, možda bismo se trebali obratiti stručnoj uporabi toga termina kako je definiran u teoriji informacije, počevši s C. Shannonom (1948.)? Njegova formula kojom se kvantitativno mjeri količina informacije analogna je ranijoj fizikalnoj formuli za entropiju, pa je i Shannon svoju veličinu također nazvao entropijom. Prije nego (u jednom od sljedećih zapisa) razmotrimo vezu između fizikalne i informacijske entropije, potrebno je objasniti kontekst u kojem se ona pojavljuje u fizici, naime drugi zakon termodinamike.

informacija – ni materijalna ni mentalna?

– Platonove ideje prepoznaješ u fizikalnim zakonima. Nije li to previše suženo s obzirom na Platona? On ih je vidio svugdje.
– Ne samo u fizikalnim zakonima. Oni su tek jedan, doduše izrazit, primjer. Da ostanemo na koliko-toliko sigurnom teritoriju (prirodnih) znanosti, uzmi primjer informacije. Je li informacija nešto mentalno ili nešto materijalno?
– Valjda materijalno. Recimo u biologiji, geni nose određenu informaciju, neovisno o našem mišljenju. Dakle, nije mentalna.
– Kad se neka živa jedinka reproducira, druga živa jedinka, drugo tijelo, nosi istu genetsku informaciju. Analiziramo li neki genetski kod napisan u računalu, pretpostavljamo da on nosi istu tu informaciju. Genetičar koji misli o tom kodu, misli tu informaciju. Dakle, sasvim različita materijalna utjelovljenja nose jednu te istu informaciju, neovisnu o tim tijelima.
– Ali uvijek ima nekog nositelja, uvijek je u materiji.
– Da, ali je neovisna o njemu. Informaciju možemo razmatrati apstrahirajući od njenog promjenljivog materijalnog (ili mentalnog) nositelja.

(klikni na naslov)