muzika kao nadilaženje dualizma osjetilnog i mislivog? (ulomak iz Marko Tokić, Platon i Plotin o glazbi)

“I prema Platonu i prema Plotinu glazba je u službi uspostave muzičnosti duše. Glazba se sastoji od ritma i sklada uz pomoć kojih duša oglašava u sebi ljepotu onoga mislivog. Ljepota onoga mislivog nije oprečna ljepoti onoga osjetivog. Zvučnim nasljedovanjem ljepote onoga mislivog glazba hrani sjećanje duše, radi čega se čovjek uspijeva odvraćati od stvari u kojima se vidljivo ne očituje ljepota, te ostvarivati istinit način života.” (novi članak Marka Tokića u zadnjem broju Filozofskih istraživanja)

epigenetika? (ulomak iz Michael Skinner, Unified theory of evolution)

Od mnoštva znanstvenih otkrića tijekom dvanaestak godina trajanja ovoga Nagovora većina ih se sa filosofskog gledišta (koje nije nužno sub specie aeternitas ali uključuje 2500 godina povijesti) nije činila baš relevantnima. To nije slučaj s napretkom epigenetike zadnjih godina. I zato što se jedna zamisao dugo protjerana preko notornog „ruba znanosti“ vratila u mainstream, ali i zato što se i ovdje, u jednoj „hard science“, očituje koliko je „informacija“ sadržana u tekstu (u ovom slučaju genima) malo odvojiva od konteksta (u ovom slučaju okoliša) – a što je klasična tema hermeneutike.

uzvišeno? (ulomak iz Damir Barbarić, Uz Markovićevo tumčenje divotnog i tragičnog)

Dok je logika, odnosno pojmovno mišljenje, kako je to lijepo rekao Hegel, poput sove koja uzlijeće navečer, neko naknadno mišljenje (nachdenken) onog prošlog koje okončava u “nihil admirari” (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/), dotle pak, vjerujemo li Franji Markoviću, ono estetičko može, obrne li se poraženo od svega osjetilnog i konačnog, u udivljenju “umski ćutiti”, ili, “njekim pretjecanjem unapried uzbiljavati buduće dovršeno poimanje neizmjernoga objekta”, odnosno nekako unaprijed misliti-osjećati (vordenken).

Hegelov Krist: pomirenje? (ulomak iz Hans Küng, Utjelovljenje Boga)

Hegel se kao tridesetogodišnjak iznova bavi Kristom, i upravo tad se događa i njegov okret od Kanta ka vlastitim temama i rješenjima. Nakon što je napisao neobjavljenu knjigu “Isusov život”, u kome Isusa shvaća kao posve kantovskog učitelja morala (i ništa više od toga – raspeće je ujedno i kraj priče), njemu svojstveno nastojanje za pomirenjem, koje stavlja u središte ljubav kao onu moć koja pomirenje može ozbiljiti, dovodi i do promijenjenog stava prema Kristu.

nadilaženje razuma: dijalektika ili ono dionisko? (ulomak iz Mihailo Đurić, Niče i metafizika)

Nietzscheova kritika intelekta uvelike se podudara s Hegelovom kritikom razuma; no putevi im se potom razilaze. Ako se pak ne možete odlučiti je li za vas ničeanska mitopoetika ili hegelovska dijalektika, rješenje je jednostavno: čitajte Platona, kod njega imate oboje. 😉