krhotine tradicije? (ulomak iz Alasdair MacIntyre, Za vrlinom)

Naknadno se sjetih da ovaj moj odgovor na Marijanov komentar (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/28/nietzscheova-povijest-nihilizma-platonizma-niz-sest-stepenica-ulomak-iz-franco-volpi-nihilizam/comment-page-1/#comment-40) zapravo počiva na jednoj fantaziji s početka klasične knjige Alasdaira MacIntyrea, pa je donosim ovdje. Ako je upitno njegovo mišljanje da danas imamo još samo de-kontektualizirane fragmente jednog davnog koherentnog jezika moralnosti, ta pretpostavka je uvjerljivija s obzirom na platonizam (kao što sugerirah u tom komentaru). Tu smo doista imali drastičan prekid tradicije, zatvaranjem platoničkih škola (a onda opet i unutar ipak djelomično očuvane (kršćanstvo) ili obnovljene (renensansa) tradicije radikalnim prekidima koje možemo označiti imenima Descartesa i Nietzschea, ili nazivima ”Novi vijek” i ”postmoderna”).

postmoderno?

Kad je novovjekovna znanost započela prije nekih četiri stoljeća radikalnim prekidom s dotadašnjim aristotelovskim svrhovitim objašnjenjima, neizbježno je dospjela u sukob s pripovijestima, koje su po svojoj naravi svrhovite. Prema mjerilima znanosti većinu ih trebamo smatrati bajkama. Time što je najveća pripovijest, ona o Bogu, postala ”neuvjerljivom”, izgubljena je krajnja svrha. Nietzsche je među prvima objavio da će to na koncu dovesti u pitanje vrijednost same znanosti, budući da svrhu znanosti ne može odrediti sama znanost, nego tek neka izvan-znanstvena naracija. Nju su pružale velike moderne pripovijesti (poput prosvjetiteljstva, marksizma, nacionalizma, umjetničkih pokreta, liberalne demokracije, scientizma,…) koje su smisao nalazile u oslobađanju od tradicionalnih ”bajki”/”mitova”. No, konačni poraz predmodernih naracija u sporu sa znanosti obesmislio je i te oslobodilačke moderne ”velike priče”. Time započinje postmoderna. Ona odustaje od svake ambicije za veličinom, sveobuhvatnošću, cjelovitošću. Bez tog presudnog usmjerenja, ”filozofski” postmodernizam se svodi tek na stalnu sjenu filosofije, sofistiku.

Mada je Nietzsche njen prorok, postmoderna ne ozbiljuje njegov projekt (koji nastoji za veličinom, za ”moći biti jednako tako mnogostrukim kao i cijelim”), nego ”zadnjeg čovjeka” čija kultura više ne nabacuje strijelu svoje žudnje nad čovjeka, nego se, odustavši od smisla/svrhe, čuva svakog rizika i ambicije, te, u najboljem slučaju, bezopasno sprda.

biološka svrhovitost?

Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]

prirodna zakonitost: činjenična i/ili normativna?

Idealnost prirodnih zakona čini ih neobično nalik platoničkim idejama: Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. […]