fizičari i njemačka sklonost metafizici? (ulomci B. Russella i W. Heisenberga)

Ne samo da se bias spram metafizike pokazuje u njemačkoj filosofiji (nasuprot uglavnom english-speaking analitičke) , nego su i neki od najvećih znanstvenika prošlog stoljeća – Einstein, Pauli, Gödel i Heisenberg – pokazivali takve sklonosti.

vrtoglavica?

– Odakle započeti filosofiranje danas?
– Već rekoh: npr. od rastakanja mehaničke slike svijeta uslijed otkrića moderne fizike.
– Onda bi sva filosofija prije toga bila irelevantna?
– Ne. Za urušavanje nepropitanih predočbi o osjetilnoj stvarnosti, čime je oduvijek mogla započeti filosofija (npr. kod Sokrata), više nije potrebno ići ”iza fizike” (meta ta physika). Fizika više ne podržava, kao u 18. ili 19. stoljeću, preduvjerenje da je ”prava stvarnost” nalik konkretnim rukom dohvatljivim predmetima.
– Ne izgleda tako, barem u popularnoj znanosti.
– Zato što mnogi fizičari, još više ostali prirodoznanstvenici, izbjegavaju vrtoglavicu koju takvo rastakanje izaziva. Osobito otkad je među njima prevladao američki pragmatički svjetonazor.
– Pobojao sam se da ćeš me krenuti uvjeravati, poput onih kvazi-hindusa sa Vedama, da kod štojaznam Heraklita, Platona ili Kanta već nalazimo kvantnu mehaniku ili teoriju relativnosti.
– Isto je egzistencijalno iskustvo gubitka čvrstog tla kojim započinje filosofiranje, ne fizikalni sadržaj tih teorija.

(klikni na naslov)

prirodna zakonitost: činjenična i/ili normativna?

Idealnost prirodnih zakona čini ih neobično nalik platoničkim idejama: Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. […]

Heisenberg između Platona i Aristotela? (ulomak iz Boris Kožnjak, Kvantna mehanika i ontologija)

Razlika u shvaćanju ontologije u podlozi kvantne mehanike između Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga u jednom smislu odgovara razlici između Kanta i Platona. Bohr smatra da nam to što elektron jest izvan procesa mjerenja mora ostati zauvijek skriveno, i da o tome nema smisla govoriti. Dakle, nešto poput Kantove ”stvari o sebi” koja je nespoznatljiva, dok su spoznatljive tek njene pojave (kod Bohra, pojave su ono što opisuje ‘klasična’, pred-kvantna mehanika). Heisenberg nasuprot tome smatra da – mada je ono što opažamo doista tek pojava, dakle ozbiljena mogućnost – ipak nam matematička teorija daje i uvid u samu bit (odnosno formu), dakle u ono što je iza pojave, ili prethodi pojavi.

Da bi taj aspekt koji je ”iza pojave” povezao s onim što se pojavljuje, Heisenberg ponavlja Aristotelov postupak, odnosno, uvodi razliku između onoga što je potencijalno/moguće i onoga što je aktualno/ozbiljeno. Elementarne čestice nisu same po sebi neke stvari poput stvari našeg svakidašnjeg iskustva, dakle poput nekih kamenčića, ili biljarskih kuglica, ili valova na vodi i slično. Elementarne su čestice tek potencijalnosti. Ono što te potencijalnosti prevodi u aktualnosti, dakle ono što ozbiljuje jednu od mogućnosti jest proces mjerenja.

(klikni na naslov)