jesu li fizikalne konstante konstantne? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Science Set Free)

Današnja vijest o još jednom značajnom odstupanju najstarije fizikalne konstante G od očekivane vrijednosti (http://www.tportal.hr/scitech/znanost/285803/Je-li-se-gravitacija-iznenada-povecala.html) podsjetila me na Sheldrakeovo pitanje iz naslova. Što ako je naše uvjerenje o matematičkoj konstantnosti prirodnih zakona više platoničko nasljeđe nego li nesporna činjenica? Vladaju li evoluirajućim svemirom izvan-vremenski nepromjenjivi zakoni? Ili su pravilnosti u prirodi prije nalik nečemu poput navika?

Zašto Sheldrakea, biologa, zanima promjenjivost fizikalnih konstanti? Zato što smatra da je fizika još uvijek suviše vjerna svojim platoničkim korijenima (vidi npr. https://protreptikos.wordpress.com/2012/01/07/platonizam-novovjekovne-fizike-ulomak-iz-carl-friedrich-von-weizsacker-jedinstvo-prirode/), sve dok vjeruje u matematičku izvan-vremenu nepromjenjivost prirodnih zakona i pripadnih fizikalnih konstanti. Takvom ”platonizmu” fizike on suprotstavlja radikalnije evolucijski shvaćen svemir, u kome i prirodni ”zakoni” evoluiraju, pa su zapravo prije ”navike” nego li ”zakoni” (svakako ne Humeove ”naše” navike, nego navike samog svemira).

Platon?

Kad sam prvi put čuo slavni Whiteheadov navod o europskoj filosofiji kao niz marginalija uz Platona zazvučao mi je kao obožavateljsko pretjerivanje (osobito stoga što sam tada bio oduševljeni čitatelj Nietzschea, revnog antiplatonista). Danas se, pak, s time ne mogu ne složiti. Uz ono što je očito u tom iskazu (dakle, uz počast Platonu), valja uočiti još nešto: filosofija je vezana uz knjige (ona je ”niz zapisa na margini”). Te dvije stvari nisu odvojene: filosofija (za nas) započinje Platonom zato što je filosofija danas postala knjiška stvar. Naime, o Platonovim prethodnicima u filosofiranju znamo samo iz zapisa Platona i njegovih učenika. Platon je prvi filosof čiji pisani opus imamo sačuvan u cijelosti, pa utoliko prvi filosof o čijem filosofiranju možemo steći dovoljno jasno znanje. Naravno, to da je filosofija prvenstveno vezana uz knjige nije bila Platonova namjera – on je svoje spise smatrao daleko manje važnima u odnosu na praksu živih dijaloga u Akademiji. Ipak, budući da su antičke škole živog filosofiranja (naime, barem na Zapadu) odavno ugašene, jedini naš dodir s izvorima filosofske tradicije jesu knjige. Stoga Platon stoji na početku.

I to ne kao neki odavno prevladani početak, nego kao stalni uzor filosofiranja (Jaspers, Natorp, Gadamer). Pa i više od toga: kao što i druge tradicije traganja za mudrošću (primjerice buddhizam, taoizam, konfucijanizam) svoje začetnike vide kao uzor čovještva, tako se i začetnik filosofije ukazuje kao ”uzor težnji čovječanskih” (Dvorniković), kao naprosto ”veliki čovjek” (Nietzsche).