nadahnuće bez razumijevanja? (ulomak iz Allan Bloom, On Plato’s Ion)

Ako je do Sokratova doba tragedija nepovratno izgubila svoju izvornu šamanističku opsjednutost (vidi: https://protreptikos.wordpress.com/2013/06/08/porijeklo-tragedije-konstelacije/), onda Sokrat/Platonov govor o božanskoj opsjednutosti/nadahnutosti teatarskih izvođača valja čitati cum grano salis: opsjednuti izgleda da jesu, ali baš od bogova? I koja korist od opsjednutosti, ako ne znaju što čine pri tom?