Raymond Smullyan, Epistemološka mora

Američki “matematičar, koncertni pijanist, logičar, taoist i filosof” Raymond Smullyan u ovome zanimljivom dijalogu zadire u probleme koji nastaju kad fizikalistička perspektiva u philosophy of mind susretne neizbježnu perspektivu prvoga lica, i obratno. Tekst je bio provjeravan lani na državnom natjecanju iz logike za srednjoškolce.

Oglasi

emergencija iskustva? (ulomak iz Galen Strawson, Real Materialism)

Fizikalisti pojavu iskustva objašnjavaju ovako: imamo nešto poput hrpe lego kockica, koje se međusobno slučajno spajaju i gibaju na razne načine, i kad to spajanje i gibanje postane dovoljno složeno (ali baš jako, jako složeno), pojavi se iskustvo. To se naziva „emergencija“. Strawson jr., u skladu sa slavnom pojmovnom strogošću analitičke filosofije, odgovara: „Don’t belive it. It’s silly.“ Čini se kao primjeren odgovor.

kvalije?

– A ”Svijet 2”, mentalna stanja?
– To se danas naziva qualia: doživljaji gladi, zadovoljstva, osjeti boja, mirisa itd.
– Zašto to ne bi bilo svodivo na ”Svijet 1”, na fizičke procese?
– Tvoj osjet boli, primjerice, ne mora biti identičan mome jer ne možemo zajednički mjeriti niti točno opisati koliko i kako nešto boli. Tu smo osuđeni na perspektivu prvog lica jednine, dok fizičke predmete opisujemo iz perspektive trećeg lica.
– Ali postoji veza između fizičkih procesa u mozgu i takvih doživljaja.
– Zacijelo. Samo, ne vidimo da je ta veza nužna. Naš doživljaj zvuka ili boje nikako nije sličan osciliranju čestica ili elektromagnetskih polja. Također, ništa ne pokazuje da neuralno ili funkcionalno stanje mora biti popraćeno iskustvom npr. bola. Zamisliv je neki usavršeni robot, ili zombie, koji bi reagirao kao čovjek, u kojem bi se odvijali slični fizički procesi, a da pritom nema nikakve doživljaje, nikakvo iskustvo.

(klikni na naslov)

bavi li se matematika fizičkim svijetom? (ulomak iz Boran Berčić, Zašto 2+2=4?)

– Mogao si odmah reći da si platonist, idealist: konkretni predmeti postaju upitni, a čvrste matematičke forme pravi oslonac.
– Ali bez vlastitoga iskustva rastakanja konkretnih stvari to izgleda kao neko puko ”izokretanje svijeta”. Osim toga, ne znači da je tim prvim korakom stvar završena – možda nam se opet zavrti u glavi. 😉
– Što bi moglo biti sporno u toj matematički uzornoj pouzdanosti i jasnoći?
– Na primjer, što je to čime se bavi matematika? Što to čini istinitim 2+2=4, a neistinitim 2+2=5?
– To je naprosto iskustvena činjenica o svijetu.
– Poput činjenica fizike ili biologije?
– Nego što?
– Empirijska neopovrgljivost matematike pokazuje da je matematičko znanje nije empirijsko znanje o fizičkom svijetu (poput znanja fizike, biologije ili psihologije). ”Fizikalizam” u matematici nije održiv.

(klikni na naslov)

konkretno?

– Pričali smo o tome da polazište za filosofiranje nije od nule, nego se ono odvija krčenjem nepropitanih samorazumljivosti.
– I? O kakvim samorazumljivostima sad pričaš?
– O ovoj tvojoj, da je ”konkretno” stvarno, a ostalo valjda nije.
– Ajme, sad ćeš negirati postojanje materijalnih predmeta. Da, da, život je san.
– Uopće ne. Ali nepotrebno je apriori reducirati raznoliko bogatstvo zbilje na mrtve bezumne stvari.
– Nego, što još postoji? Da nije ”duša”? Bit će ste sad smislili kakvo fancy ime za to.
– Postoje i npr. brojevi, i poezija, i ja sam, i drugi umovi, i prirodni zakoni, i boje, i obitelji, i životinjske vrste, i genetske informacije, i električna polja, i neuroze, i snovi, i igre, itd.
– Naravno, ali u osnovi se to sve svodi na materiju, na ono konkretno.
– Dakle, realnost čine prvenstveno stvari nalik opipljivim krutninama svakodnevnog iskustva? Sve što jest zapravo nalikuje kamenčićima, lego-kockicama i sličnim stvarima, koje J. L. Austin naziva ”moderate sized specimens of dry goods”; dok je ostalo, teže dohvatljivo i utoliko manje s-hvatljivo, ”samo subjektivno” ili na neki drugi način ”zapravo nije stvarno”?
– Što je tu sporno?

kao u neki ocean bez obala?

”Odluka da se filosofira baca se u čisto mišljenje (- mišljenje je osamljeno pri sebi samom), – ona se baca kao u neki ocean bez obala; sve one šarene boje, sve točke oslonca iščezle su, sva uobičajena prijateljska svjetla ugasla su. Samo jedna zvijezda, unutarnja zvijezda duha sjaji; ona je polarna zvijezda. Ali prirodno je da duh u njegovoj samotnosti sa sobom spopada, tako reći, neka jeza; još se ne zna gdje se hoće izaći, kamo se stiže. Među onim što je iščezlo nalazi se mnogo toga što si ni pod svu cijenu svijeta ne bi htjelo ukinuti, a u toj samoći pak nije se to još sebi iznova uspostavilo i nema izvjesnosti o tomu hoće li se to opet naći, hoće li se to ponovo dati.”