bavi li se matematika fizičkim svijetom? (ulomak iz Boran Berčić, Zašto 2+2=4?)

– Mogao si odmah reći da si platonist, idealist: konkretni predmeti postaju upitni, a čvrste matematičke forme pravi oslonac.
– Ali bez vlastitoga iskustva rastakanja konkretnih stvari to izgleda kao neko puko ”izokretanje svijeta”. Osim toga, ne znači da je tim prvim korakom stvar završena – možda nam se opet zavrti u glavi. 😉
– Što bi moglo biti sporno u toj matematički uzornoj pouzdanosti i jasnoći?
– Na primjer, što je to čime se bavi matematika? Što to čini istinitim 2+2=4, a neistinitim 2+2=5?
– To je naprosto iskustvena činjenica o svijetu.
– Poput činjenica fizike ili biologije?
– Nego što?
– Empirijska neopovrgljivost matematike pokazuje da je matematičko znanje nije empirijsko znanje o fizičkom svijetu (poput znanja fizike, biologije ili psihologije). ”Fizikalizam” u matematici nije održiv.

(klikni na naslov)

konkretno? (ulomci H. Bergsona, A. J. Ayera, J. L. Austina, K. Poppera i O. Barfielda)

– Pričali smo o tome da polazište za filosofiranje nije od nule, nego se ono odvija krčenjem nepropitanih samorazumljivosti.
– I? O kakvim samorazumljivostima sad pričaš?
– O ovoj tvojoj, da je ”konkretno” stvarno, a ostalo valjda nije.
– Ajme, sad ćeš negirati postojanje materijalnih predmeta. Da, da, život je san.
– Uopće ne. Ali nepotrebno je apriori reducirati raznoliko bogatstvo zbilje na mrtve bezumne stvari.
– Nego, što još postoji? Da nije ”duša”? Bit će ste sad smislili kakvo fancy ime za to.
– Postoje i npr. brojevi, i poezija, i ja sam, i drugi umovi, i prirodni zakoni, i boje, i obitelji, i životinjske vrste, i genetske informacije, i električna polja, i neuroze, i snovi, i igre, itd.
– Naravno, ali u osnovi se to sve svodi na materiju, na ono konkretno.
– Dakle, realnost čine prvenstveno stvari nalik opipljivim krutninama svakodnevnog iskustva? Sve što jest zapravo nalikuje kamenčićima, lego-kockicama i sličnim stvarima, koje J. L. Austin naziva ”moderate sized specimens of dry goods”; dok je ostalo, teže dohvatljivo i utoliko manje s-hvatljivo, ”samo subjektivno” ili na neki drugi način ”zapravo nije stvarno”?
– Što je tu sporno?

zašto je materijalističko novodarvinističko poimanje prirode skoro sigurno pogrešno? (ulomak iz Thomas Nagel, Mind and Cosmos)

Povodom zajedničkog čitanja knjige Thomasa Nagela: Mind and Cosmos – Why the Materialist Neo-Darwinian Conception of Nature is Almost Certainly False iz 2012. na forum.hr: http://www.forum.hr/showthread.php?t=807667

fundacionalizam vs. koherentizam: piramida i splav? (ulomci J. G. Fichtea, F. Nietzschea, O. Neuratha i E. Sose)

Zamislimo znanost kao zgradu, i neka svrha te zgrade bude čvrstoća. Čim se postavi čvrst temelj, ta bi svrha bila ispunjena. No budući da se ne može živjeti u pukom temelju niti se samo njime štititi od hotimičnog napada neprijatelja ni od nehotimičnih ćudi vremena, dodaju mu se zidovi, a nad njih se postavlja krov. […]

analitička vs. kontinentalna filosofija?

– Suvremena filosofija se razdvojila na ”analitičku” i ”kontinentalnu”. Ti se svrstavaš u ovu drugu?
– ”Kontinentalna filosofija” je oznaka koju daju analitički filosofi onome što ne zadovoljava njihove kriterije. Ništa drugo ne objedinjuje te raznolike filosofije, osim toga da su isključene iz ”analitičke filosofije”.
– Valjda ne prihvaćaju analitičke metode?
– Zabavno je da ”analitičari” sebe imenuju po metodi, a ove druge geografski (”kontinent” = Europa bez Britanskih otoka): ili si metodičan ili nisi english-speaking. 🙂
– To ”isključuju”, ”drugi”, zvuči netolerantno. Zar ne mora svako poimanje filosofije implicitno ili eksplicitno držati način na koji neki autori misle paradigmatskim primjerom ”pravoga” filosofiranja, a samim time neke druge drugorazrednima, jedva još filosofima? Analitičari samo hoće jasne kriterije po tom pitanju.
– Ja mislim da je tu znanstvenost nemoguća, da filosofija zahtijeva cijeloga čovjeka, osobu. Pitanje ”tko je pravi filosof” utoliko je uvijek osobno, a ne neko de-personalizirano, metodsko, anonimno znanstveno.

(klikni na naslov)

normativnost epistemologije? (ulomci iz članaka Zvonimira Čuljka i iz Pollock/Cruz, Contemporary Theories of Knowledge)

Ako i stoji Humeovo zapažanje da iz “jest” ne slijedi neko “treba” (https://protreptikos.wordpress.com/2005/01/20/jest-i-treba-ulomak-iz-david-hume-rasprava-o-ljudskoj-prirodi/) , ipak “jest” i “treba” nisu nepomirljivo razdvojeni: da bismo rekli da nešto “jest” potrebno je zadovoljiti određeno “treba”. Pa ukoliko i epistemologija, kao i etika, polazi od normi, nalazimo značajne analogije među njima.

Kripke: kako imena označuju svoje nosioce? (ulomci A. Ahmeda, N. Miščevića i S. Kripkea)

I Platon u “Kratilu” uviđa to da riječi primamo u sklopu neke jezične predaje, i također razmatra neke atenske ”Hrvoje”, drevne jezične ”zakonodavce, postavljače imena”. No, za razliku od Mišćevića, on pokušava pronaći neku motivaciju kod Hrvoja, naime razlog da je odabrao baš ovo ime za ovu stvar. Tako bismo i mi mogli naslutiti vezu između riječi ”voda” i ”voditi”, pa razumjeti da se ta riječ valjda najprije odnosila na tekućice, koje ”vode”, a ne na stajaćice.

dobro i samopoštovanje? (ulomak iz Ernst Tugendhat, Predavanja o etici)

Tugendhat, u skladu sa svojim jezičko-analitičkim polazištem, kreće od jezične upotrebe. Što to znači kad kažemo ”dobro” (ili ”loše”)? Nalazi da je moguće razlikovati dvije vrste upotrebe te riječi: ”dobro za” nešto ili nekoga, te ”naprosto dobro” (odnosno naprosto ”loše”). Tu drugu upotrebu pokazuje na primjeru mučenja ili ponižavanja drugog čovjeka – to je naprosto loše. S obzirom na neuobičajeni način njene upotrebe (dakle, ne ”to je loše s obzirom na…”, nego naprosto ”to je loše!”), on je naziva ”gramatički apsolutno” razumljen pojam dobra.
To dobro se ne može svesti na ”dobro za” zajednicu; ipak, ono se određuje preko htijenja da se bude član neke zajednice zajednici, odnosno sudioništva u onoj normi koja određuje što znači biti član zajednice. Onaj tko odluči parazitirati (dakle, tko se odluči za instrumentalni pristup drugima, odnosno, tko druge koristi kao puke instrumente za svoje samovoljne svrhe), taj sebe ne shvaća kao člana zajednice, i time za njega ta apsolutna upotreba riječi dobro uopće nema nikakav smisao.