(ne)mogućnost sinteze? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kopernikanska mobilizacija i ptolomejsko razoružanje)

Ne samo što već čitavo stoljeće u akademskoj filosofiji dominira tendencija ka analizi, razlaganju, seciranju, nego su u igri i pojmovi poput destrukcija, dekonstrukcija, čak i ”filosofiranje čekićem”. Druga strana medalje – konstrukcija, sinteza, spajanje – izbjegava se u širokom luku (često uz karakterističnu frazu ”nakon sloma Hegelove filosofije/klasičnog njemačkog idealizma…”, kao posljednjeg grandioznog sintetičkog pokušaja). Stoga taj od akademskih filosofa uglavnom napušteni prostor kojeg tvori ona nesavladiva čovjekova potreba za cjelovitošću popunjavaju raznoliki svjetonazori. Hrabriji i originalniji među sastavljačima vlastitih svjetonazora su ono što Sloterdijk naziva ”neo-sintetičkim autorima” – samouki filosofi koji najčešće vjeruju da su baš oni na pragu Nove sinteze, smatrajući manjak strasti za sintezom među filosofima profesionalcima tek nemoćnom jalovošću, a nipošto ”sumnjom koja zna svoj zanat” kako ovdje kaže Sloterdijk. Takvi manje ili više organski srasli pokušaji redovito nailaze na prijezir akademskih filosofa – no, dakako, ne samo da je taj prijezir najčešće obostran, nego se akademski filosofi ne mogu baš pohvaliti niti nekim osobitim poštovanjem njihovog rada od strane ostatka akademske zajednice. Uz to, takav je prijezir i nepošten – jer upravo povlačenje filosofa profesionalaca s trga, iz svakodnevne ludnice u ograđenu sigurnost akademija, sveučilišta, stručnih simpozija i časopisa ne ostavlja ne-stručnjacima druge mogućnosti nego da sami sintetiziraju, organiziraju svoje fragmentirano znanje. To što pritom ponekad u izolaciji samoukosti evoluira i poneki čudnovati kljunaš, ipak dobrim dijelom leži i na njima.

Beskonačno istraživanje nije naprosto nagon za spoznajom novoga, nego nagon samog istraživača za samoodržanjem. I to za samoodržanjem toga istraživača upravo onakvoga kakav već jest – paradoksalno, smisao beskonačnog istraživanja je upravo izbjegavanje susretanja s nečim doista novim, time da se istraživač stalno održava u zaposlenosti takve ”loše beskonačnosti”. Za znanstvenika to znači uvijek raditi tek jedan sljedeći korak omogućen i osiguran prethodnim koracima, za filosofa to može značiti bijeg od zbiljskoga u beskraju mogućega (a samu zbilju/istinu se onda još često prokaže i nečim religijskim, mističnim ili čak totalitarnim). Takav ”beskonačni istraživač” uporno iz čuđenja bježi u svođenje svega začudnoga na ono što je već od ranije poznato (”to je zapravo samo…”) – tek samoizabrana ”smrt” takvoga istraživača znači povratak u istinsko čuđenje i otvaranje za samopokazivanje onoga što jest.

filosofija kao terapija? (ulomak iz Peter F. Strawson, Analiza i metafizika)

Cjelovitost kao zadaća filosofije priziva (još od Sokrata/Platona) iscjeliteljske analogije. S obzirom na depersonalizaciju tzv. analitičke filosofije, iznenađuje da se takva tradicija i u njoj nastavila. Zasluga je to Ludwiga Wittgensteina koji je, barem u svom kasnijem radu, filosofiju shvaćao kao terapiju protiv raznovrsnih misaonih poremećaja, stranputica i krivih spojeva. Uspješno filosofiranje ne znači oblikovanje neke originalne teorije ili misaonog sustava, nego nestanak problema koji je dotad obuzimao mišljenje. Tipično, to se ne događa nekim nadahnutim ili lukavim rješenjem nego prije uvidom u to da se radilo o pseudo-problemu, da tog ”problema” zapravo nema. Dakako, to ne vrijedi za sve probleme na koje ljudi mogu naići (među kojima ima vrlo realnih), nego za filosofske probleme, koji nastaju neprimjerenom primjenom pojmova. Potrebno je pojmove vratiti njihovoj zbiljskoj upotrebi, a spriječiti konstruiranje fantastičnih teorija, misaonih modela odvojenih od zbilje, olakih analogija i drugih situacija u kojima ”jezik tulumari”. Takve teorije/modeli/analogije doduše nastaju u nastojanju za cjelovitošću i jedinstvom među različitim stranama života svakoga pojedinca. Ali cjelovitost zahtjeva sklad mišljenja, čuvstava i djelovanja, što razum sam, koliko god dovitljivom jezičnom kombinatorikom, ne može ozbiljiti. Dapače, kada to pokušava stvara osobitu vrstu problema, upravo one koje liječi filosofska terapija.

pojedinačna bit? (ulomak iz Saul Kripke, Imenovanje i nužnost)

Što je bit nekog pojedinačnog materijalnog predmeta, bio on ovaj tu stol, mačak Srećko ili Elizabeta II.? Postoji li uopće nešto takvo kao što je ”bit”, a posebno ”bit pojedinačnog predmeta”?

”Bitno svojstvo neke stvari (bića) jest svojstvo bez kojega ta stvar ne bi bila stvar koja jest. U filosofskoj tradiciji vodila se rasprava o tome postoje li samo vrsne biti (na primjer bit mačaka zajednička svim mačkama) ili postoje i biti pojedinaca (na primjer jedinstvena bit ili ”ovost” mačka Srećka). Aristotelovci su bili skloniji samo vrsnim bitima, dok je Leibniz predložio i postojanje individualnih biti.” (Nenad Miščević)

Saul Kripke smatra da postoji ne samo vrsna nego i pojedinačna bit, te kao odrednice te biti navodi prije svega podrijetlo i materijalni supstrat pri nastanku, a potom i vrsnu bit (što mi sve zvuči dosta aristotelovski: eficijentni uzrok, materijalni materijalni uzrok i sklop formalnog i svršnog uzroka koji određuje ”stolstvo” nečega što je stol). Ipak, primjer sa živim individuama izgleda mi uvjerljivije nego primjer s artefaktom (što uostalom vrijedi i za Aristotela: https://protreptikos.wordpress.com/2006/02/07/biologijska-paradigma-aristotelove-materije-ulomak-iz-montgomery-furth-transtemporalna-stabilnost-u-aristotelovskih-supstancija/ ). Naprosto, dok je ”biti stol” nešto što očito ovisi o nama (stol je ono što mi proglasimo stolom), ”biti mačka” nije nešto takvo (mačka može imati potomke samo sa drugom mačkom, neovisno o tome što mi proglasimo). Pa se onda manja uvjerljivost ”vrsne biti” za artefakte nego za organizme prenosi, barem meni tako izgleda (a i Bergsonu: https://protreptikos.wordpress.com/2006/03/16/individua-ulomak-iz-henri-bergson-stvaralacka-evolucija/), i na manju uvjerljivost ”pojedinačnih biti” koje u sebe uključuju i tu vrsnu bit.

jest i treba? (ulomak iz David Hume, Rasprava o ljudskoj prirodi)

Jedna od temeljnih pogrešaka u etici, tzv. naturalistička pogreška, sastoji se u miješanju dviju vrsta iskaza: onih koji kažu da nešto “jest tako i tako”, i onih koji kažu da nešto “treba biti tako i tako”.
Naturalistička – jer “naturalizam” insistira na činjenicama, na “onome što jest”. No, možemo li ikad pronaći u prirodi činjenicu da nešto “treba biti”, ili “ne treba biti”?
Na primjer: “ne treba mučiti druge ljude.” S tim će se gotovo svatko s pravom složiti, pa ipak to nikako nije činjenica – nigdje u prirodi mi ne možemo pronaći to da ne treba mučiti druge ljude.

(klikni na naslov)

Quineov holizam? (ulomak iz John Dancy, Uvod u suvremenu epistemologiju)

Quine polazi od zanimljive pojave iz svijeta znanosti: različite teorije mogu imati iste opažajne posljedice. Kad se teorija ne podudara s iskustvom uvijek ima više mjesta na kojima je moguće promijeniti teoriju. Nije tako da je jasno iz iskustva (recimo pokusa) da baš na ovom mjestu teoriju moramo promijeniti.

Na primjer: kad sam ja išao u srednju školu učilo se da pri povećanju brzine, tako da se ta brzina približava brzini svjetlosti, masa tijela raste. Utoliko neka stalna sila ne može u bilo koliko vremena dovesti do proizvoljno velike brzine tijela (naime veće od brzine svjetlosti), što bi po Newtonu mogla. Danas se odustalo od takvog formuliranja teorije, i prihvaća se da je masa konstanta neovisna o brzini tijela, samo se promijenila definicija količine gibanja. Pa količina gibanja više nije linearno proporcionalna s brzinom.

Uglavnom, nije stvar u tome da su nekakvi novi pokusi nešto promijenili. Svi pokusi su isti, samo su se fizičari dogovorili o drugačijoj teoriji na osnovu istih pokusa. Teorija se mogla promijeniti ili tako da se u odnosu na Newtona promijeni definicija mase, ili tako da se promijeni definicija količine gibanja (ili možda i na neki treći način). Obje su mogućnosti potpuno su suglasne s eksperimentom.

To je ključno: teorija ne slijedi jednoznačno iz ‘činjenica’, jer moguće je tu teoriju formulirati na različite načine koji svi odgovaraju iskustvu. Zapravo niti ne sudimo iskustveno nikad o pojedinačnim rečenicama, već o skupinama rečenica, dijelovima teorije ili čitavim teorijama. Ne postoje dakle nesporne činjenice (formulirane kao iskazi) i teorije sazdane na njima, nego se istinitost svakog iskaza može procijeniti samo unutar neke teorije. Quine kaže:

“Bilo koji iskaz moze biti smatran istinitim u svim okolnostima, ako izvršimo dovoljno drastična podešavanja drugdje u sistemu.”

(klikni na naslov)