dijalog?

Razgovarati primarno ne znači prepirati se, niti govoriti prešućujući ono bitno. Ipak, prvi tip (ovladavanje) pokazuje mogućnost razgovora da izazove neku životnu promjenu, drugi (druženje) pazi na solidarnost među sugovornicima. Dialog bi htio sačuvati philiu i izazovnost, a istodobno odbaciti volju za nadmoći i površnost. Zato on, tražeći pravu mjeru između tih polova, rijetko uspijeva. Posreći li nam se ipak razgovor usmjeren na pitanje (ne neko izmišljeno, nego ono koje izvire iz života pitaoca), dovoljno hrabar da ne bježimo od onoga što je teško, i dovoljno sućutan da dopustimo svemu da bude to što jest, taj razgovor preobražava obojicu tako da više ne možemo pasti natrag u različitost mnijenja iz koje se začeo. Zajedništvo, koje više nije moje mnijenje i tvoje mnijenje nego zajednička protumačenost svijeta, omogućuje ćudorednu i socijalnu solidarnost. Ona se doista stalno gradi u razgovaranju, a tada se povlači u tišinu sporazuma i onog samorazumljivog.

Komun-iciranje dakle može nepovezana mnijenja mnoštva pojedinaca splesti u common sense. Dvije Aristotelove odredbe čovjeka utoliko odgovaraju jedna drugoj: čovjek je ”društvena životinja” (zoon politikon) tako što je čovjek ”životinja koja govori” (zoon logon ehon). Ili, kako jezgrovito kaže Hölderlin, ”otkad smo razgovor” – jer razgovor smo baš kao ”mi”, kao zajednica (komuna).

implicitno znanje? (ulomak iz Andrej Ule, Znanost i realizam)

Filosofija oduvijek najmanje ima posla s jednostavnim prijenosom znanja (od onih koji su svjesni da znaju onima koji su svjesni da ne znaju), a daleko više s raskrivanjem neznanja onih koji vjeruju da znaju, i istodobnim pokazivanjem skrivenih pretpostavki (”znanja za koje ne znamo”) na kojima počivaju takva uvjerenja o znanju, ili čak svako znanje uopće. Ekspliciranje implicitnog trajna je, vjerojatno i beskrajna, zadaća filosofije.

prirodna zakonitost: činjenična i/ili normativna?

Idealnost prirodnih zakona čini ih neobično nalik platoničkim idejama: Oni upravljaju s tvari i gibanjima, ali sami nisu tvarni niti se gibaju. Ne može ih se vidjeti niti izvagati ili dotaknuti; leže izvan područja osjetilnog iskustva. Potencijalno su prisutni uvijek i svugdje. Nemaju nikakvog fizičkog izvora niti porijekla. Oni su sveprisutni, nepromjenjivi, univerzalni i sebe-održavajući. […]