dijalog o pitanju o bitku (uz Bitak i vrijeme §1)

Pokušao sam u formi pisanog dijaloga ponoviti poglavlje §1. knjige Bitak i vrijeme Martina Heideggera, za blog Mesto hajdegerijanskih meditacija. Tamo je zamišljen tematski niz naslovljen “Krug čitanja ‘Sein und Zeit‘-a” koji ”ima za cilj da okupi one kojima je namera jedno intenzivno čitanje ovoga dela”. Pozvani su svi zainteresirani, a ja se, evo, odazvah. Prvi prilog je napisao sam autor bloga, a odnosi se na početak knjige, na jedan Platonov citat i Heideggerov tekst koji prethodi prvom poglavlju: https://protreptikos.wordpress.com/2012/06/10/%C2%A7-0-%E1%BC%80%CF%80%CE%BF%CF%81%CE%AF%CE%B1-pometenost-prisnost-bivstvujuce-vreme/

U tom se tekstu kao problem pokazuje da danas ne izostaje samo odgovor na pitanje o smislu bitka, nego i πὰθος, raspoloženje pogodno za pitanje, naime ἀπορία, pometenost koju tek treba zadobiti da bi to pitanje postalo nužno.

Upravo stoga se nametnula forma dijaloga. Naime sokratovski se dijalozi nazivaju još i aporetskim i elenhističkim. Aporia je ”besputica”, nedoumica, situacija u kojoj smo ušli u neki problem, razumjeli smo ga, ali se nijedan put iz njega ne čini pravim. Elenchos je Sokratova metoda definicijskog opovrgavanja: sastoji u tome da traži od nekoga tko navodno nešto zna definiciju toga što misli da zna i ispituje tu definiciju. Time se želi približiti ideji toga što se razmatra. U ranim se dijalozima te definicije redovito pokažu nedostatnima, dakle, opovrgavaju se (elenchos), i time se ostaje u nedoumici (aporia). Stoga sam pokušao pobuditi aporiju jednim elenhističkim dijalogom.

kretanje i definicija brzine?

Zenon je svoje paradokse zamislio kao dokaze protiv mogućnosti (prostornog) gibanja, i uopće kretanja (promjene, postajanja, bivanja). Jesu li u tom smislu ti paradoksi davno nadiđeni? Uspijeva li nam u potpunosti statičnim simbolima obuhvatiti kretanje? Pretpostavimo da želimo na zastoru reproducirati živi prizor, mimohod pukovnije, primjerice… Kako reproducirati gipkost i raznovrsnost života? … Napravimo trenutačne […]

Zenonov paradoks?

Spor između neprekinutosti (kontinuuma) i odjelitosti (diskontinuiranosti, čestičnosti) ranom grčkom mišljenju najegzaktnije se izrazio slavnim Zenonovim paradoksima, u kojima se unutar simboličkog matematičkog reda otvara ponor onog beskonačnog. Zenon je bio Parmenidov učenik, manje sklon božanski nadahnutom misaonom pjesništvu a više analitici – pa ipak, on nastavlja Parmenidov nauk o homogenoj, kontinuiranoj i mirujućoj jednosti […]

apeiron?

Ako je ljudsko stanje bitno takvo da sve ono što ”gradimo” (poput ”piramide”) na naizgled čvrstom, pouzdanom i konačnom ”tlu” zapravo počiva na tekućem, bezdanom i beskonačnom ”moru”, tada bismo očekivali da se srodna metaforika pojavila puno prije Hegelovih ili Nietzscheovih navoda iz prošlog zapisa. Doista, već u onome što se u historiji filosofije obično smatra […]

tyche? (ulomak iz Jacques Lacan, Četiri temeljna pojma psihoanalize, i ulomak iz Kirsten Hyldgaard, The Cause of the Subject as an Ill-timed Accident)

Lacan koristi Aristotelove pojmove automaton i tyhe da bi predočio razlikovanje između ”simboličkog” i ”Realnog”. Automaton shvaća kao ”automatsko funkcioniranje označiteljskog lanca”, jezičnu ”kombinatoriku koja samu sebe odmata” i prekriva svo naše iskustvo već unaprijed ga svodeći u objašnjive uzročno-posljedične kategorije. Tyhe je, pak, ”nešto što prekida glatko funkcioniranje tog automatizma”. Tyhe je slučajnost koja izgleda kao da je netko režirao scenu, mada je sve potpuno slučajno, bilo kakva uzročnost isključena. To sugerira da je na djelu neka ”druga scena”, scena nagona, koja izmiče našim kategorijama uzročnosti i vremenskog poretka.

slučajnost kod Aristotela? (ulomak iz W.K.C. Guthrie, Povijest grčke filozofije i Filip Grgić, Aristotel o nužnosti i slučaju)

Slučajnost je nešto bez-uzročno, ali ne nužno u nekom apsolutnom smislu (mi možemo uvijek pretpostavljati da bi neko daljnje istraživanje našlo uzroke toj ”slučajnosti”), nego nešto što izlazi iz naših unaprijed postavljenih uzročnih shema. Ukratko, slučajno je ono što nema određeni uzrok.

Takvu odredbu slučajnosti nalazimo i kod Aristotela. On za slučajnost koristi dvije riječi, tyche i automaton. Prva se odnosi na jedan tip događaja u području ljudskog djelovanja, dok druga obuhvaća slučajne događaje u ne-ljudskom (ali, po Aristotelu, ništa manje svrhovitom) području prirode.

Aristotelova četiri uzroka? (ulomak iz W. K. C. Guthrie, Povijest grčke filozofije VI)

Za Aristotela ima četiri vrste ”uzroka” kojima stvari duguju svoje postojanje. Nakon Heideggerovog osebujnoga (https://protreptikos.wordpress.com/2006/03/19/cetverostrukost-uzroka-ulomak-iz-martin-heidegger-pitanje-o-tehnici/) evo i Guthrieovog jasnoga tumačenja.