volja: jedna ili dvije? (ulomak iz Damir Barbarić, Volja i vrijeme)

Već pri prvoj bližoj usporedbi … Schopenhauerova i Schellingova shvaćanja volje … upada u oči da je volja kao metafizičko načelo u Schopenhauera pojmljena bitno monistički. … Kod toga ništa ne mijenja njegovo čvrsto uvjerenje da je volji bitno svojstvena podvojenost u sebi i sa sobom, što njezin život čini životom neprekidne razdvojenosti, prijepora i borbe […]

fundacionalizam vs. koherentizam: piramida i splav?

Zamislimo znanost kao zgradu, i neka svrha te zgrade bude čvrstoća. Čim se postavi čvrst temelj, ta bi svrha bila ispunjena. No budući da se ne može živjeti u pukom temelju niti se samo njime štititi od hotimičnog napada neprijatelja ni od nehotimičnih ćudi vremena, dodaju mu se zidovi, a nad njih se postavlja krov. […]

utrnuće žudnje?

Schopenhauerov “realistični” prikaz spolnog nagona na kraju toga odjeljka prelazi u njegov uobičajeni pesimizam: Utvrdili smo da brižljiv izbor pri zadovoljenju spolnoga nagona, izbor koji se bezbrojnim stupnjevima penje do strastvene ljubavi, počiva na krajnje ozbiljnom čovjekovom udjelu u specijalnim osobnim svojstvima budućega narašataja. Taj nadasve važan udio sada potvrđuje dvije istine…: 1. neuništivost čovjekove […]

metafizika spolne ljubavi? (ulomak iz Arthur Schopenhauer, Svijet kao volja i predodžba)

Opovrgnuta je Freudova tvrdnja da je namjerno izbjegao čitati Schopenhauera i Nietzschea kako ga se ne bi shvatilo kao filosofa (nego kao praktičnog liječnika i prirodoslovca).

”Istinski Schopenhauerovi sljedbenici, njegovi ‘učenici’ u eminentnom smislu riječi, bili su nekoliki samostalni duhovi koji su bili najdublje potaknuti njime, a potom su krenuli vlastitim putem. Tijekom toga razvoja svoju dužnost spram ‘učitelja’ (a nisu ga svi osobno poznavali) tumačili su više kao dužnost prema njegovoj uzoritoj nepotkupljivoj težnji za istinom nego prema ‘istinama’ što ih je naučavao…

U velike učenike svakako smijemo ubrojati i S. Freuda. Više ne bi trebalo biti sporno da je bio Schopenhauerov ‘učenik’: činjenice su osporile njegova uvjeravanja da se upoznao sa Schopenhauerom tek nakon razrade osnova psihoanalize. S druge strane, svakako je bio ‘učenik’ u eminentnom smislu, kako smo ovdje mislili – nismo pravedeni prema njemu ako ga prikazujemo samo kao ‘domišljača’.” (J. Salaquarda)

”Egoističnost” kojom neka ”ideja individuuma” hoće dospjeti i opstati u postojanju danas bi se nazvala ”sebičnošću gena”, koja je doduše tek metaforička, bez neke intencije. To odgovara ”instinktu” gdje se sve događa kao prema pojmu svrhe, mada jedinka nema pojma o tome. Važna je razlika spram suvremenih shvaćanja to da jedinka pogođena lijepim zapravo ima neposredno iskustvo ”volje vrste”, što odgovara Platonovom/Diotiminom nauku o neposrednoj osjetilnoj prisutnosti ”ideje lijepog”. Nedostaje, pak, spomen volje za oplođivanjem i rađanjem ne samo ”u tijelu” nego i ”u duši” (što bismo danas nazvali ”memom”), a onda i poimanje o sublimaciji erosa te njegovog izraza u kulturnom/duhovnom uzdizanju, što bi također mogla biti ”volja vrste”. Uostalom, ako Schopenhauer nije ostavio genetske potomke, imao je ”učenike u eminentnom smislu”, poput Freuda, Nietzschea ili Richarda Wagnera.

kao u neki ocean bez obala?

”Odluka da se filosofira baca se u čisto mišljenje (- mišljenje je osamljeno pri sebi samom), – ona se baca kao u neki ocean bez obala; sve one šarene boje, sve točke oslonca iščezle su, sva uobičajena prijateljska svjetla ugasla su. Samo jedna zvijezda, unutarnja zvijezda duha sjaji; ona je polarna zvijezda. Ali prirodno je da duh u njegovoj samotnosti sa sobom spopada, tako reći, neka jeza; još se ne zna gdje se hoće izaći, kamo se stiže. Među onim što je iščezlo nalazi se mnogo toga što si ni pod svu cijenu svijeta ne bi htjelo ukinuti, a u toj samoći pak nije se to još sebi iznova uspostavilo i nema izvjesnosti o tomu hoće li se to opet naći, hoće li se to ponovo dati.”