superego?

Prema Freudu … Super-ego je etička instanca psihičkog aparata … sačinjena od interioriziranih društveno-kolektivnih normi, zakona, uvriježenih običaja i zabrana, zadužena za intersubjektivnu koordinaciju djelovanja… Super-ego je onaj dio psihe koji funkcionira kao unutrašnji glas savjesti, cenzure i samodiscipline. … Internalizacijom roditeljskog autoriteta nastaje Super-ego, i to kao jedan mehanizam identifikacije. Time je, prema Freudovom […]

savjest kao pripadnost? (ulomci iz Bert Hellinger, Priznati ono što jest i Rupert Sheldrake, The Presence of the Past)

Daleko od nekog “božanskog glasa u nama”, savjest se u psihoterapeutskoj praksi Berta Hellingera pokazala kao vrlo zemaljska sila. Za mene je bilo odlučujuće ono što sam uz pomoć fenomenološkog pristupa otkrio o savjesti. Godinama sam se pitao: što je, zapravo, savjest? Što je savjesno i što se događa sa savjesnim ljudima i čine li […]

ideologija?

Mada moderno doba sebe voli vidjeti kao napuštanje svjetonazorskih predrasuda, ipak se ”moć samorazumljivoga”, ”fundamentalna tendencija života” ka sigurnosti, čvrstoći, bezupitnosti, ukorijenjenosti… očituje i tamo gdje su tradicije odbačene u korist znanstvenog progresa, kao ideologija.

Shvaćena najprije kao ”kriva (samo)svijest” koja ne prepoznaje vlastitu uvjetovanost društvenim (prvenstveno ekonomskim) odnosima, uskoro je prepoznata i u onim ”kritikama ideologije” koje vjeruju da mogu objasniti mehanizme društva i povijesti. Upitnim postaje njihov znanstveni status, pa se problem premješta s ”krive svijesti” (pogrešnih vjerovanja načelno podložnih racionalnoj argumentaciji) na ”krivo nesvjesno”: pogrešna djelovanja unatoč ispravnim vjerovanjima. Takav rascjep, svojevrsna duševna bolest društva, treba svoga ”psihoanalitičara”, naime kritičara ideologije. Ali otkud njemu ”prava svijest” (bila ona izvan-ideološka ili ispravno-ideološka)?

Ne slijedi li onaj rascjep mišljenja i djelovanja iz toga što u našoj psihi, uz eksplicitnu samosvijest modernoga građanina (”ideologija”), nalazimo dublje i starije nesvjesne slojeve, koji se ne podvrgavaju ”prosvijećenim” zamislima? Tada to nije takva bolest uma zbog koje više ne bismo smjeli vjerovati sebi samima, pa se prepustiti navodno nadmoćnoj ”logici ideje”, nego naprosto o conditio humana: traganje za uvijek krhkom ravnotežom između poriva ka sigurnoj ukorijenjenosti u naslijeđenim strukturama i poretcima našega društvenog svijeta i njemu suprotnoga, kritičkoga, ka novom i otvorenom.

meditirati? (ulomak iz Bert Hellinger, Priznati ono što jest)

Fenomenologija se uspostavlja kao suprotnost raznim ”apsolutnim metodama” i ”apsolutnim teorijama”. Ona kaže: ne postoji jedna metoda koja rješava sve probleme. Nema jednog ključa za sve brave, jednog pristupa koji je svemu primjeren. Sam problem, sama stvar, određuje koji je pristup prikladan – bez da se čovjek upusti u to pristupanje ne može znati koji će pristup biti pravi.
Najuočljiviji je spor fenomenologije i metode prirodnih znanosti. Scientisti nas uvjeravaju da je prirodoznanstvena metoda jedina prava metoda za rješavanje bilo kojeg problema – fenomenolozi ukazuju na naivnost tog stava. Samo predmetno područje određuje primjerenu metodu: metoda fizike neće biti primjerena u psihologiji ili teoriji književnosti.
Tome je sličan ovaj spor Hellingera i vjernika u meditaciju kao metodu. Oni kažu: meditacija rješava sve probleme. Hellinger jednostavno upućuje na očitost: mnogi od onih koji meditiraju imaju mnogo neriješenih problema.
Na ovom mjestu mogu podsjetiti na slavni vic: ”Postoje samo dva pravila. Prvo pravilo je: šef je uvijek u pravu. Drugo pravilo je: ako misliš da šef nije u pravu, pogledaj prvo pravilo”. Taj vic opisuje vjernike u apsolutnu metodu: ”Meditacija rješava sve probleme. Ako ima problema koje još nisi riješio meditiraj dalje.” A ako ti se ništa vrijedno spomena ne događa pri tom, niti nalaziš da je meditiranje pomoglo tvom problemu, tada je to ”oholost uma” koju treba riješiti sa još više meditacije.
Dakle, ja sasvim podržavam Buddhin poziv ”dođi i vidi”. Neka svatko kome se to čini zanimljivo pokuša. Ipak, dok meditacija može pomoći da budem sabraniji, ona ne može obaviti moje zadaće.

(klikni na naslov)

roditelji? (ulomci iz predavanja Berta Hellingera)

Amor fati započinje potvrđivanjem vlastitih roditelja. To da ne bih mogao imati druge roditelje i biti to što jesam je logički izvjesno (vidi Kripke: https://protreptikos.wordpress.com/2006/04/06/pojedinacna-bit-ulomak-iz-saul-kripke-imenovanje-i-nuznost/), skoro pa trivijalno; ipak, psihološki je (ne)priznavanje te činjenice dalekosežno i duboko djelotvorno.