Platon, Aristotel i limes? (ulomak iz Željko Marković, Matematika u Platona i Aristotela)

Kako se Platonove ideje u svojoj “odvojenosti” odnose spram dvaju počela peras/apeiron može nam približiti pojam matematičkog limesa: proces beskonačnog približavanja nikad ne doseže konac/granicu/ideju.

Oglasi

usred oceana bivanja? (ulomak iz Petar Šegedin, “More” u filozofiranju Friedricha Nietzschea

Ništa zapravo nije kruto i postojano – svijet je tijek u kome je čvrsto tlo kratkotrajna iznimka. Odluka da se filosofira znači suočavanje čovjeka s tim nedostatkom čvrstog tla, zapućivanje daleko od (prividne) pouzdanosti i postojanosti obale, na ocean.

edan od onih psihonauta koji su bili bolno svjesni nepostojanja čvrstih temelja našemu znanju, i koji su se odvažili daleko (možda i predaleko) od svake obale bijaše Friedrich Nietzsche.

kao u neki ocean bez obala?

”Odluka da se filosofira baca se u čisto mišljenje (- mišljenje je osamljeno pri sebi samom), – ona se baca kao u neki ocean bez obala; sve one šarene boje, sve točke oslonca iščezle su, sva uobičajena prijateljska svjetla ugasla su. Samo jedna zvijezda, unutarnja zvijezda duha sjaji; ona je polarna zvijezda. Ali prirodno je da duh u njegovoj samotnosti sa sobom spopada, tako reći, neka jeza; još se ne zna gdje se hoće izaći, kamo se stiže. Među onim što je iščezlo nalazi se mnogo toga što si ni pod svu cijenu svijeta ne bi htjelo ukinuti, a u toj samoći pak nije se to još sebi iznova uspostavilo i nema izvjesnosti o tomu hoće li se to opet naći, hoće li se to ponovo dati.”

(ne)mogućnost sinteze? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kopernikanska mobilizacija i ptolomejsko razoružanje)

Ne samo što već čitavo stoljeće u akademskoj filosofiji dominira tendencija ka analizi, razlaganju, seciranju, nego su u igri i pojmovi poput destrukcija, dekonstrukcija, čak i ”filosofiranje čekićem”. Druga strana medalje – konstrukcija, sinteza, spajanje – izbjegava se u širokom luku (često uz karakterističnu frazu ”nakon sloma Hegelove filosofije/klasičnog njemačkog idealizma…”, kao posljednjeg grandioznog sintetičkog pokušaja). Stoga taj od akademskih filosofa uglavnom napušteni prostor kojeg tvori ona nesavladiva čovjekova potreba za cjelovitošću popunjavaju raznoliki svjetonazori. Hrabriji i originalniji među sastavljačima vlastitih svjetonazora su ono što Sloterdijk naziva ”neo-sintetičkim autorima” – samouki filosofi koji najčešće vjeruju da su baš oni na pragu Nove sinteze, smatrajući manjak strasti za sintezom među filosofima profesionalcima tek nemoćnom jalovošću, a nipošto ”sumnjom koja zna svoj zanat” kako ovdje kaže Sloterdijk. Takvi manje ili više organski srasli pokušaji redovito nailaze na prijezir akademskih filosofa – no, dakako, ne samo da je taj prijezir najčešće obostran, nego se akademski filosofi ne mogu baš pohvaliti niti nekim osobitim poštovanjem njihovog rada od strane ostatka akademske zajednice. Uz to, takav je prijezir i nepošten – jer upravo povlačenje filosofa profesionalaca s trga, iz svakodnevne ludnice u ograđenu sigurnost akademija, sveučilišta, stručnih simpozija i časopisa ne ostavlja ne-stručnjacima druge mogućnosti nego da sami sintetiziraju, organiziraju svoje fragmentirano znanje. To što pritom ponekad u izolaciji samoukosti evoluira i poneki čudnovati kljunaš, ipak dobrim dijelom leži i na njima.

Beskonačno istraživanje nije naprosto nagon za spoznajom novoga, nego nagon samog istraživača za samoodržanjem. I to za samoodržanjem toga istraživača upravo onakvoga kakav već jest – paradoksalno, smisao beskonačnog istraživanja je upravo izbjegavanje susretanja s nečim doista novim, time da se istraživač stalno održava u zaposlenosti takve ”loše beskonačnosti”. Za znanstvenika to znači uvijek raditi tek jedan sljedeći korak omogućen i osiguran prethodnim koracima, za filosofa to može značiti bijeg od zbiljskoga u beskraju mogućega (a samu zbilju/istinu se onda još često prokaže i nečim religijskim, mističnim ili čak totalitarnim). Takav ”beskonačni istraživač” uporno iz čuđenja bježi u svođenje svega začudnoga na ono što je već od ranije poznato (”to je zapravo samo…”) – tek samoizabrana ”smrt” takvoga istraživača znači povratak u istinsko čuđenje i otvaranje za samopokazivanje onoga što jest.