teleologija ili teleonomija: svrhovitost u suvremenoj biologiji? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Presence of the Past)

Živa se bića, i tamo gdje ne možemo pretpostaviti neku svijest o cilju, uvelike ponašaju svrhovito. Jedan smjer shvaćanja živih organizama, naime vitalizam, pretpostavljao je da stoga za objašnjenje života uz poznate fizičke čimbenike treba pretpostaviti još neki dodatni, svojstven živim bićima ali ne i neživoj tvari (”elan vital”, ”entelehija” i sl.). Mehanicizam, pak, obećava da sve te naizgled svrhovite pojave može objasniti bez pozivanja na takve dodatne čimbenike, opisom živih bića kao strojeva. Barem negdje od sredine prošlog stoljeća vitalizam je, čini se, definitivno napušten. No, metafore koje se koriste unutar mehanicističkih objašnjenja često zvuče baš kao zamaskirani vitalni faktori.

morfička polja ljudskih zajednica? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Presence of the Past)

Biolog Rupert Sheldrake smatra da geni nisu dovoljni za objašnjenje biološkog naslijeđa, pa pretpostavlja dodatna ”morfička polja” kao netvarne oblikovne uzroke, koji djeluju ne samo ”na daljinu” (poput fizikalnih polja, na koja se ipak ne mogu svesti), nego i kroz vrijeme. Kao što pri rezonanciji val određene frekvencije (npr. zvuk) potiče na titranje samo one predmete koji bi i sami titrali istom tom (”vlastitom”) frekvencijom, tako, po Sheldrakeovoj (uglavnom neprihvaćenoj) hipotezi, živa bića koja su na neki način slična svojim prethodnicima od njih ”morfičkom rezonancijom” primaju utjecaj. To vrijedi i za morfička polja ljudskih zajednica.

Dok je postojanje ne-genetskog kulturnog naslijeđa nesporno, Sheldrakeova je hipoteze da se kroz prostor i vrijeme poljima svim sudionicima neke skupine ili nekog zbivanja prenosi stanovito ”znanje”, a koje je najčešće nesvjesno.

zdravo? bolesno? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Put od nominalizma do nihilizma je bio jednosmjeran. Ishod je: istina je konvencija, dobro je popovska prevara, lijepo je romantička iluzija, smisao je volja za moć, red je totalitarnost, normalnost je stvar statistike… Sve te nekad velike riječi sad su raskrinkane kao ‘puke riječi’ kojima u realnosti ne odgovara ništa bitnoga. Čini mi se ipak da pojam ”zdravo” postavlja zadnju granicu tom nominalizmu na putu u nihilizam. Jer, mada neuhvatljivo poput prije navedenih pojmova (istina, dobro, lijepo, smisao, red, norma…), zdravlje i osobito njegov manjak ima osobnu realnost za svakoga. Teško će se netko kad je bolestan odvažiti na tumačenje ”zdravlje je ionako tek puko ljudska konvencija”. Čini se da kod zdravlja (ili bolesti) imamo neku neporecivo realnu harmoniju (ili njen manjak).
A ja vjerujem da od iskrenog priznanja/uviđanja realnosti te realne harmonije, put vodi natrag ka ponovnom ispunjavanju onih navodno ”praznih riječi” poput istina, ljepota, dobro, smisao, red, norma…

mudrost sustava? (ulomak iz Gregory Bateson, Svjesni cilj nasuprot prirodi)

Eksponencijalna je funkcija karakterizirana brzim i stalnim rastom – time je različita od npr. parabole koja više odgovara narodnoj mudrosti ”tko bi gori sad je doli”. No, zapravo je eksponencijalni rast neke populacije isto tako osuđen na pad, ali na vrlo nagli pad, nakon što taj rast proguta samu svoju osnovu. Kao i inače, ta se ”volja za rastom” i ovdje može prispodobiti s ognjem koji, da bi bio, mora uništavati ono što mu omogućuje da bude, da gori (npr. drvo). No, kad je taj oganj bez-graničan (a-peiron), tad požar brzo uništi sve, pa i samog sebe. Kad je čovjek jedina ”mjera stvari”, tad mjere (peras) zapravo nema, i jedino što preostaje jest bez-mjerna i nemudra volja za moći.
Zanimljivo je da jedan kibernetičar – a kibernetika i nije drugo do racionalizacija te volje za upravljanjem svime – vrlo brzo nakon početaka kibernetike (Wienerova paradigmatska knjiga je iz 1948., a ovaj tekst je s kraja šezdesetih), dolazi do ovakvog ”taoističkog” (ili ”ekologijsko-holističkog”, da zvuči ozbiljnije) stava.

(klikni na naslov)

anatomija je sudbina? (ulomci Stanleya Kelemana)

Život stvara oblike. Ti su oblici dio organizirajućeg procesa koji utjelovljuje emocije, misli i iskustva u strukturu. … Oblici pokazuju proces protoplazmatske povijesti koji nadilazi osobni ljudski oblik – … oblik osobe će se mijenjati zbog unutarnjih i vanjskih iskustava rođenja, rasta, diferencijacije, odnosa, parenja, reprodukcije, rada, rješavanja problema i smrti. Tijekom čitavog tog procesa […]

individua? (ulomak iz Henri Bergson, Stvaralačka evolucija)

To da smo ”mi” oni koji na neki način ”iz kontinuuma osjetilnog iskustva obrubljujemo stvari čineći ih odjelitima” odgovara descartesovskom pojmu materije kao protežnosti. I dok priznaje da je u neživoj materiji podjela na ”stvari”, ”predmete”, itd. ”ovisna o našem opažanju”, Bergson vidi da je kod živog tijela drugačije: ”živo je tijelo zatvorila i obrubila priroda sama”. Granice živoga bića održava ono samo, i bez ”nas”.
Doista, shvatimo li materiju kao isključivo protežnu, dakle kao analognu matematičkoj dužini, tada taj uvijek nadalje djeljivi kontinuum omogućuje da ga mi dijelimo u odjelite dijelove, te da ih potom spajamo i razdvajamo. Ta naša djelatnost sama u sebi nema granicu.
U slučaju neživih stvari tu granicu koja individualni predmet omeđuje u odnosu na beskraj njegove okoline uglavnom stvarima dajemo mi sami, donekle proizvoljno. No, u živom su svijetu te granice organske, neproizvoljne, ne trebaju nas da ih postavimo; dapače, krenemo li organska bića razrezivati po nekoj našoj mjeri umjesto po mjeri samih tih bića, samim time prestaju biti živa. In-dividua jest upravo ono što se ne može raz-dijeliti (mada se može raz-množiti) bez da ga se ne uništi; odnosno ono što u sebi ima počelo jedinstva, ono što se može odnositi spram samoga sebe.