morfogenetska polja?

Iako je odavno je prošlo vrijeme da ispunim obećanje pa na ovom blogu objavim nešto o Sheldrakeovoj ”hipotezi formativne uzročnosti”, tema se nekako sada nametnula. Radi se o jednoj hipotezi koja nije prihvaćena u biologiji, a na koju se ja volim kladiti. Ona pretpostavlja da je za objašnjenje bioloških fenomena potrebno uvesti jedan činitelj koji […]

biološka svrhovitost?

Analogija reda u našoj duši i međuljudskim odnosima (”dobra”) i reda prirode, napukla početkom Novoga vijeka usponom mehaničke prirodne znanosti (vidi kosmos?), do kraja je raskinuta neodarvinističkim objašnjenjem molekularne evolucije života. Evo kako taj raskid vidi jedan biolog. Drevni savez je raskinut. Čovjek konačno zna da je sam u neizmjernoj ravnodušnosti Univerzuma iz kojeg je igrom […]

svrhovitost u suvremenoj biologiji? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Presence of the Past)

Aristotelova je filosofija [prirode] animistička. On je vjerovao da je priroda živa, i da sva živa bića imaju psihe, ili duše. Te duše nisu transcendentne, nego neodvojive od zbiljskog živog bića. Na primjer, duša neke bukve vodi razvoj sadnice ka zreloj formi njene vrste, odnosno ka cvatu, plodu, i bacanju sjemena. Duša bukve daje tvari […]

morfička polja ljudskih zajednica? (ulomak iz Rupert Sheldrake, Presence of the Past)

Biolog Rupert Sheldrake smatra da geni nisu dovoljni za objašnjenje biološkog naslijeđa, pa pretpostavlja dodatna ”morfička polja” kao netvarne oblikovne uzroke, koji djeluju ne samo ”na daljinu” (poput fizikalnih polja, na koja se ipak ne mogu svesti), nego i kroz vrijeme. Kao što pri rezonanciji val određene frekvencije (npr. zvuk) potiče na titranje samo one predmete koji bi i sami titrali istom tom (”vlastitom”) frekvencijom, tako, po Sheldrakeovoj (uglavnom neprihvaćenoj) hipotezi, živa bića koja su na neki način slična svojim prethodnicima od njih ”morfičkom rezonancijom” primaju utjecaj. To vrijedi i za morfička polja ljudskih zajednica.

Dok je postojanje ne-genetskog kulturnog naslijeđa nesporno, Sheldrakeova je hipoteze da se kroz prostor i vrijeme poljima svim sudionicima neke skupine ili nekog zbivanja prenosi stanovito ”znanje”, a koje je najčešće nesvjesno.

model zdravog i bolesnog? (ulomak iz C. F. von Weizsäcker, Jedinstvo prirode)

Put od nominalizma do nihilizma je bio jednosmjeran. Ishod je: istina je konvencija, dobro je popovska prevara, lijepo je romantička iluzija, smisao je volja za moć, red je totalitarnost, normalnost je stvar statistike… Sve te nekad velike riječi sad su raskrinkane kao ‘puke riječi’ kojima u realnosti ne odgovara ništa bitnoga. Čini mi se ipak da pojam ”zdravo” postavlja zadnju granicu tom nominalizmu na putu u nihilizam. Jer, mada neuhvatljivo poput prije navedenih pojmova (istina, dobro, lijepo, smisao, red, norma…), zdravlje i osobito njegov manjak ima osobnu realnost za svakoga. Teško će se netko kad je bolestan odvažiti na tumačenje ”zdravlje je ionako tek puko ljudska konvencija”. Čini se da kod zdravlja (ili bolesti) imamo neku neporecivo realnu harmoniju (ili njen manjak).
A ja vjerujem da od iskrenog priznanja/uviđanja realnosti te realne harmonije, put vodi natrag ka ponovnom ispunjavanju onih navodno ”praznih riječi” poput istina, ljepota, dobro, smisao, red, norma…