ja sam svoje vrijeme? (uz Bitak i vrijeme §5)

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme] Dok su se odjeljci §1.-§4. bavili sadržajem vodećega pitanja o bitku, pitanja o bitku, daljnji odjeljci Uvoda (§5.-§7.) bave se metodom kojom će se to pitanje istraživati. Koje biće preuzima osobitu ulogu unutar pitanja bitka, razmotreno je. Ali kako da to biće, tubitak, postane dostupno i da ga u […]

uz Bitak i vrijeme §4: tubitak?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme] Heidegger je na početku §2., razmatrajući formalnu strukturu pitanja, izbjegao polazak od čistog pitanja u njegovoj apstrakciji, pa je razmatrao zapitivanje kao ”ponašanje/držanje nekog pitača”. Otud se pokazalo da ”izraditi postavljanje pitanja o smislu bitka znači raskriti samo [to] pitanje kao biće, tj. raskriti sam tubitak”[1], dakle ono biće koje smo mi sami, […]

uz Bitak i vrijeme §3: filosofija i znanosti?

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme] Tijek mišljenja u §3. lakše je razumjeti ako imamo u vidu dva aspekta Heideggerovog odnosa spram njegovog učitelja Husserla. Oba spadaju među glavna nastojanja Bitka i vremena: (i) pokazati raznolikosti načina bitka i (ii) misliti izvan okvira subjekt-objekt relacije. U prvome se Heidegger djelomično nastavlja na Husserla, u […]

ako ne znamo što je to bitak, znamo li što je to pitanje? (uz Bitak i vrijeme §2)

[zajedničko čitanje: Martin Heidegger, Bitak i vrijeme] U §2. Heidegger još jednom navodi onu aporiju iz §1.: Mi ne znamo što znači ‘bitak’. Ali već kada pitamo: ‘što je ‘bitak?’ mi se nalazimo u nekom razumijevanju toga ‘je’, iako ne bismo mogli pojmovno fiksirati što znači to ‘je’… To prosječno i maglovito razumijevanje bitka jest […]

dijalog o pitanju o bitku (uz Bitak i vrijeme §1)

Pokušao sam u formi pisanog dijaloga ponoviti poglavlje §1. knjige Bitak i vrijeme Martina Heideggera, za blog Mesto hajdegerijanskih meditacija. Tamo je zamišljen tematski niz naslovljen “Krug čitanja ‘Sein und Zeit‘-a” koji ”ima za cilj da okupi one kojima je namera jedno intenzivno čitanje ovoga dela”. Pozvani su svi zainteresirani, a ja se, evo, odazvah. Prvi prilog je napisao sam autor bloga, a odnosi se na početak knjige, na jedan Platonov citat i Heideggerov tekst koji prethodi prvom poglavlju: https://protreptikos.wordpress.com/2012/06/10/%C2%A7-0-%E1%BC%80%CF%80%CE%BF%CF%81%CE%AF%CE%B1-pometenost-prisnost-bivstvujuce-vreme/

U tom se tekstu kao problem pokazuje da danas ne izostaje samo odgovor na pitanje o smislu bitka, nego i πὰθος, raspoloženje pogodno za pitanje, naime ἀπορία, pometenost koju tek treba zadobiti da bi to pitanje postalo nužno.

Upravo stoga se nametnula forma dijaloga. Naime sokratovski se dijalozi nazivaju još i aporetskim i elenhističkim. Aporia je ”besputica”, nedoumica, situacija u kojoj smo ušli u neki problem, razumjeli smo ga, ali se nijedan put iz njega ne čini pravim. Elenchos je Sokratova metoda definicijskog opovrgavanja: sastoji u tome da traži od nekoga tko navodno nešto zna definiciju toga što misli da zna i ispituje tu definiciju. Time se želi približiti ideji toga što se razmatra. U ranim se dijalozima te definicije redovito pokažu nedostatnima, dakle, opovrgavaju se (elenchos), i time se ostaje u nedoumici (aporia). Stoga sam pokušao pobuditi aporiju jednim elenhističkim dijalogom.

Se (das Man)?

Jedan osobito dojmljiv  i prilično slavan opis toga da najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo ono što se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji čini jest Heideggerova analiza das Man. Radi se o neodređenoj zamjenici koja se prevodi na hrvatski sa ”se”. Važno je napomenuti da to neodređeno ”se” (man) nema veze sa ”sebe” (selbst). […]

Heideggerovo “bezlično Se”? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkog uma)

Autonomni pojedinac koji odlučuje iz promišljanja svoje situacije nipošto nije (kako mniju liberali) naš polazni položaj – naprotiv, najprije i najčešće naprosto nereflektirano postupamo onako kako se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji postupa. Zamjenicu ”se” Heidegger čita kao ”subjekt” takvoga prosječnog djelovanja. ”Priča se”, ”to se ne radi”, ”to se zna”, čak i ”živi se”. Tko priča, tko to ne radi, tko to zna, tko živi? Se. Pravog subjekta nema, nije određen, odnosno, na djelu je to bez-lično Se. ”To Se, koje nije određeno, a koje su svi, premda ne kao zbroj, propisuje način bitka svakidašnjice.”

”Zato što to Se unaprijed određuje svako prosuđivanje i odlučivanje, ono oduzima odgovornost… Ono najlakše može odgovoriti na sve jer nije nitko tko treba da stoji iza nečega… Se jest na način nesamostalnosti i nepravosti…” Ono odterećuje od vlastite, osobne odlučnosti; htjelo bi sve učiniti lakim, sve uzeti s vanjske strane, pridržavati se konvencionalne površnosti.

”Svaki je pojedini čovjek rastresen u Se i mora sebe tek naći…” To nalaženje sebe (namjesto živi se) ne započinje samo-spoznajom nego preuzimanjem odgovornosti za svoj život. Nasuprot automatskoj i neslobodnoj rastresenosti budi se sabrana navlastitost (sopstvo). Ethos svjesna života: ”Gdje bijaše Se, treba biti navlastitost.”

mišljenje, htijenje i osjećanje kod Heideggera? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

Pojašnjenja uz Heideggerovu terminologiju: ”zatečenost, razumijevanje i govor” jesu ono što se tradicionalno naziva osjećanjem, htijenjem i mišljenjem. Heidegger nije samo promijenio nazive, nego je i obrnuo tradicionalni poredak tih načina na koji čovjek (”tubitak”) susreće bića. Ono što je tisućljećima odbacivano kao ”puki osjećaj”, koji s filosofijom=mišljenjem (?) valjda nema veze, kod Heideggera, pod nazivima ”raspoloženje” i ”ugođaj”, zadobiva puni dignitet. Tumači Rainer Thurnher.

ugođaj? (ulomci Martina Heideggera i Hansa Ruina)

Umjesto Descartesovog ”mislim, dakle jesam”, Heidegger (slijedeći u tome Schelera) kaže ”raspoložen sam, dakle uvijek već nekako jesam (pa čak i kad o tome ne mislim)”. Mada Descartesovo cogito ne označava puko mišljenje, racionalistička tradicija je uvelike sklona odreći raspoloženju/osjećanju/”zatečenosti”/ugođaju spoznajnu vrijednost. No, to je doista zatvaranje očiju pred očitim: raspoloženje uvijek već određuje naš život, prije nego li ”volja” ili ”razum”. Raspoloženje, ugođaj je pravi a priori, više nego li shematizam razuma; ono je doista uvijek već tu.
Je li takvo razmišljanje neka ”iracionalnost”, ”subjektivizam”? Ne. Ono što nam ”osjećaji” imaju za reći nije manje smisleno od onog što kazuje ”razum” ili ”volja”.