uz Bitak i vrijeme § 1: dijalog o pitanju o bitku

Pokušao sam u formi pisanog dijaloga ponoviti poglavlje §1. knjige Bitak i vrijeme Martina Heideggera, za blog Mesto hajdegerijanskih meditacija. Tamo je zamišljen tematski niz naslovljen “Krug čitanja ‘Sein und Zeit‘-a” koji ”ima za cilj da okupi one kojima je namera jedno intenzivno čitanje ovoga dela”. Pozvani su svi zainteresirani, a ja se, evo, odazvah. Prvi prilog je napisao sam autor bloga, a odnosi se na početak knjige, na jedan Platonov citat i Heideggerov tekst koji prethodi prvom poglavlju: https://protreptikos.wordpress.com/2012/06/10/%C2%A7-0-%E1%BC%80%CF%80%CE%BF%CF%81%CE%AF%CE%B1-pometenost-prisnost-bivstvujuce-vreme/

U tom se tekstu kao problem pokazuje da danas ne izostaje samo odgovor na pitanje o smislu bitka, nego i πὰθος, raspoloženje pogodno za pitanje, naime ἀπορία, pometenost koju tek treba zadobiti da bi to pitanje postalo nužno.

Upravo stoga se nametnula forma dijaloga. Naime sokratovski se dijalozi nazivaju još i aporetskim i elenhističkim. Aporia je ”besputica”, nedoumica, situacija u kojoj smo ušli u neki problem, razumjeli smo ga, ali se nijedan put iz njega ne čini pravim. Elenchos je Sokratova metoda definicijskog opovrgavanja: sastoji u tome da traži od nekoga tko navodno nešto zna definiciju toga što misli da zna i ispituje tu definiciju. Time se želi približiti ideji toga što se razmatra. U ranim se dijalozima te definicije redovito pokažu nedostatnima, dakle, opovrgavaju se (elenchos), i time se ostaje u nedoumici (aporia). Stoga sam pokušao pobuditi aporiju jednim elenhističkim dijalogom.

Se (das Man)?

Jedan osobito dojmljiv  i prilično slavan opis toga da najprije i najčešće postupamo tako da naprosto nereflektirano činimo ono što se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji čini jest Heideggerova analiza das Man. Radi se o neodređenoj zamjenici koja se prevodi na hrvatski sa ”se”. Važno je napomenuti da to neodređeno ”se” (man) nema veze sa ”sebe” (selbst). […]

Heideggerovo “bezlično Se”? (ulomak iz Peter Sloterdijk, Kritika ciničkog uma)

Autonomni pojedinac koji odlučuje iz promišljanja svoje situacije nipošto nije (kako mniju liberali) naš polazni položaj – naprotiv, najprije i najčešće naprosto nereflektirano postupamo onako kako se u našoj životnoj zajednici u toj situaciji postupa. Zamjenicu ”se” Heidegger čita kao ”subjekt” takvoga prosječnog djelovanja. ”Priča se”, ”to se ne radi”, ”to se zna”, čak i ”živi se”. Tko priča, tko to ne radi, tko to zna, tko živi? Se. Pravog subjekta nema, nije određen, odnosno, na djelu je to bez-lično Se. ”To Se, koje nije određeno, a koje su svi, premda ne kao zbroj, propisuje način bitka svakidašnjice.”

”Zato što to Se unaprijed određuje svako prosuđivanje i odlučivanje, ono oduzima odgovornost… Ono najlakše može odgovoriti na sve jer nije nitko tko treba da stoji iza nečega… Se jest na način nesamostalnosti i nepravosti…” Ono odterećuje od vlastite, osobne odlučnosti; htjelo bi sve učiniti lakim, sve uzeti s vanjske strane, pridržavati se konvencionalne površnosti.

”Svaki je pojedini čovjek rastresen u Se i mora sebe tek naći…” To nalaženje sebe (namjesto živi se) ne započinje samo-spoznajom nego preuzimanjem odgovornosti za svoj život. Nasuprot automatskoj i neslobodnoj rastresenosti budi se sabrana navlastitost (sopstvo). Ethos svjesna života: ”Gdje bijaše Se, treba biti navlastitost.”

mišljenje, htijenje i osjećanje kod Heideggera? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

Pojašnjenja uz Heideggerovu terminologiju: ”zatečenost, razumijevanje i govor” jesu ono što se tradicionalno naziva osjećanjem, htijenjem i mišljenjem. Heidegger nije samo promijenio nazive, nego je i obrnuo tradicionalni poredak tih načina na koji čovjek (”tubitak”) susreće bića. Ono što je tisućljećima odbacivano kao ”puki osjećaj”, koji s filosofijom=mišljenjem (?) valjda nema veze, kod Heideggera, pod nazivima ”raspoloženje” i ”ugođaj”, zadobiva puni dignitet. Tumači Rainer Thurnher.

ugođaj? (ulomci Martina Heideggera i Hansa Ruina)

Umjesto Descartesovog ”mislim, dakle jesam”, Heidegger (slijedeći u tome Schelera) kaže ”raspoložen sam, dakle uvijek već nekako jesam (pa čak i kad o tome ne mislim)”. Mada Descartesovo cogito ne označava puko mišljenje, racionalistička tradicija je uvelike sklona odreći raspoloženju/osjećanju/”zatečenosti”/ugođaju spoznajnu vrijednost. No, to je doista zatvaranje očiju pred očitim: raspoloženje uvijek već određuje naš život, prije nego li ”volja” ili ”razum”. Raspoloženje, ugođaj je pravi a priori, više nego li shematizam razuma; ono je doista uvijek već tu.
Je li takvo razmišljanje neka ”iracionalnost”, ”subjektivizam”? Ne. Ono što nam ”osjećaji” imaju za reći nije manje smisleno od onog što kazuje ”razum” ili ”volja”.

raznolikost načina bitka? (ulomak iz Rainer Thurnher, Fenomenološka hermeneutika kao angažman)

Radi se o tome kako nešto jest. Heidegger uviđa da sve što jest ni-je na isti način. (Dakle, ne, na primjer, ”sve što jest su atomi i praznina”, ili ”sve što jest su percepcije”, ili ”sve što jest su logički iskazi”, ili ”sve što jest su matematičke jednadžbe”, ili ”sve što jest su fizikalne pojave”, ili ”sve što jest je volja za moć”, ili… štojaznam). Nego je to ”sve što jest” nekako bitno raznovrsno, raznoliko.
Kad kažemo ”broj tri je manji od…” tad to znači da ”broj jest”. Ali to ”jest” broja nije istovjetno kao kad kažemo ”ptica jest”. Ili kad kažemo ”pjesma jest”. Ili kad kažemo ”sat jest lijep”. Ili kad kažemo ”sat jest točan”.
Dakle, to ”jest” je raznoliko. Ipak, neki se osobiti ”načini na koje jest”, odnosno ”vrste bitka” pokazuju kao karakteristične. U izvadku iz Bitka i vremena ponudio sam skraćenu i malo pojednostavljenu Heideggerovu analizu jednog načina na koji jesu upotrebne stvari. Heidegger taj način bitka naziva ”priručnost”. Važnost tog ”načina bitka” je osobita stoga što nam se taj način na koji stvari jesu ne raskriva u nekom teorijskom spoznavajućem promatranju nego u samom ophođenju. Time Heidegger napušta uobičajeni a ipak suviše teorijski filosofski stav kako su stvari neki ”objekti” za ”spoznajuće subjekte” – jer čovjek nije prvenstveno neki ”spoznajući subjekt” nego biće koje se u svijetu skrbi oko svog opstanka. Time što ih spoznaje kroz upotrebu a ne kroz teorijsko promatranje, stvari kao ”priručne” su različite od stvari kao ”puko prisutnih” (ili, kako se to još prevodi, ”predručnih”; naime od stvari kako se pojavljuju nekom ravnodušnom promatrajućem pogledu). Naravno, osim ta dva načina bitka, H. razlikuje još i način bitka čovjeka koji sam ja sam, životinje, broja, božanskog, umjetničkog djela, drugog čovjeka, itd.
Ključno je, dakle, ono da se biće raskriva ovisno o načinu pristupa. (A govoriti o biću neovisno o njegovom raskrivanju nema baš smisla.) I da taj ”način pristupa” ne može biti jedan te isti za sva bića – odnosno, da nam se bića neće raskriti kao ono što doista jesu ukoliko im se pristupi na neprimjeren način.