(anti)realizam? (otvoreni dijalog)

– Ne, ne radi se o tome da bismo mi antirealisti konkurirali realisti tako da bismo htjeli dati bolju teoriju o tome što realno postoji. Mi postupamo dosljedno kritički: tek u odnosu na nečiju realističku tezu mi ukazujemo na konvencionalne, relativističke, nominalističke, itd. aspekte toga konkretnog znanja.

– Zar to ne bi trebao biti neki real(istič)ni opis onoga što rade antirealisti? 🙂

bavi li se matematika fizičkim svijetom? (ulomak iz Boran Berčić, Zašto 2+2=4?)

– Mogao si odmah reći da si platonist, idealist: konkretni predmeti postaju upitni, a čvrste matematičke forme pravi oslonac.
– Ali bez vlastitoga iskustva rastakanja konkretnih stvari to izgleda kao neko puko ”izokretanje svijeta”. Osim toga, ne znači da je tim prvim korakom stvar završena – možda nam se opet zavrti u glavi. 😉
– Što bi moglo biti sporno u toj matematički uzornoj pouzdanosti i jasnoći?
– Na primjer, što je to čime se bavi matematika? Što to čini istinitim 2+2=4, a neistinitim 2+2=5?
– To je naprosto iskustvena činjenica o svijetu.
– Poput činjenica fizike ili biologije?
– Nego što?
– Empirijska neopovrgljivost matematike pokazuje da je matematičko znanje nije empirijsko znanje o fizičkom svijetu (poput znanja fizike, biologije ili psihologije). ”Fizikalizam” u matematici nije održiv.

(klikni na naslov)

mogu li apstraktni objekti utjecati na prostornovremenska zbivanja? (ulomci Jamesa R. Browna)

Sve stvari koje vidimo i čujemo nekako djeluju na nas. Kada ne bi nikako djelovale, ne bismo ih vidjeli niti čuli. … Problem s platoničkim entitetima jest u tome što bi oni, čak i kada bi postojali, bili potpuno uzročno izolirani od svega ostaloga pa ne bi bilo načina na koji bismo ih mogli spoznati. […]

matematički platonizam? (ulomak iz Boran Berčić, Zašto 2+2=4?)

Članak  Borana Berčića Zašto 2+2=4? (2005.) toliko je ekstremno jasan da može biti uvod u filosofiju matematike bilo kome, neovisno o predznanju bilo iz filosofije bilo iz matematike. Osobito dobro dođu pitanja koja služe kao orijentir za razlučivanje vlastite pozicije. Pozicija iz naslova, koja se meni pri odgovaranju na ta pitanja pokazala najbližom,  u ovim je izvadcima zastupljena nesrazmjerno u odnosu na članak (pa ga i zato svakako preporučujem pročitati u cijelosti).

sjeći riječima? (ulomci Platona, I. Mikecina, B. Berčića i Čuang Cea)

Stvari imaju neku bit – tovar nije konj, koliko god ga mi pokušavali u našoj mašti ”vući gore-dolje” kao da je konj, ili ga nazivali riječju ”konj”. Carevo novo ruho nije nikakvo ruho, koliko god netko htio da jest.

Ako stvari imaju neku neproizvoljnu bit, tad postoji pristup toj stvari, neko naše djelovanje, koje je ”suglasno njenoj prirodi”, a onda valjda i ono drugo, koje nije suglasno, nego je ”kako se nama prohtije”.

Sokratov primjer je ”sječa neke stvari”:
”Ako hoćemo sjeći svaku stvar onako kako to odgovara naravi čina sječi i biti sječen, i onime što tome činu odgovara, nećemo li sjeći i uspjeti stvar izvesti vrlo dobro? Radimo li protiv prirode, nećemo li promašiti cilj i izvesti ama baš ništa?”

Ovdje možda Sokrat pretjeruje kad postavlja tako binarno ovu opreku ”izvesti vrlo dobro” naspram ”izvesti ama baš ništa”. Ipak je moguće sjeći nešto više ili manje suglasno prirodi toga što siječemo. U nekoj taoističkoj priči (Čuang Ce, valjda, ako nisam pomiješao…) taoistički majstor je kuhar (ili mesar, ne sjećam se točno). Njegova je vještina sjeći životinjsko meso tako da to bude posve u skladu s urođenim, prirodnim linijama tog mesa. To ”djelovanje u skladu s prirodom” je njegovo taoističko umijeće. Slično je i s drugim vještinama; ja sam jednom pisao o rezidbi maslina. Ima tu neke arbitrarnosti, ali ona nije posvemašnja. Valja slijediti prirodne samonikle linije, biti u skladu sa prirodom te stvari, da bi djelovanje bilo uspješno.

U svakom slučaju, neko djelovanje može biti više ili manje u skladu s prirodom.

”Zar govoriti nije također neko djelovanje? … Da li će se onaj koji govori ispravno izraziti ako govori kako mu se svidi? Ili ako bude govorio kako to prirodno pristaje stvarima da se izražavaj i budu izražene riječju?”

Kao što neku (prirodno izniklu) stvar možemo rezati jako puno načina, ali od tih načina neki su primjereniji samoj toj stvari, a neki manje, isto je, kaže Sokrat, i s govorom. I on može biti nekoj stvari primjereniji, ili manje primjeren.