je li Bohrova interpretacija kvantne mehanike kantovska? (ulomak iz članka Boris Kožnjak, Kvantna mehanika i ontologija)

Kartezijanska tjeskoba spopala je (”kontinentalnu”? 😀 ) fiziku u prvoj polovini prošlog stoljeća, prigodom susreta s mikrosvijetom koji se nije dao uklopiti u fizikalne koncepte razvijene na makroskopskim objektima. Prva reakcija (koja je još uvijek ”ortodoksna” u fizici) bila je, kao i mnogo puta ranije na drugim poljima, pokušaj da se oštro razluči ono što se može znati od onoga što se ne može znati, o čemu se može jasno govoriti od onoga o čemu se samo može naklapati, i tome slično. Uslijed te orijentacije koja više nije ona koja je fizičarima u naravi (naime, pitati ”što je to tamo vani, kako to funkcionira?”) nego je prije epistemološka (polazeći od pitanja ”što mogu znati?”), ta Bohrova interpretacija kvantne mehanike ima kantovski okus.

Aristotelova četiri uzroka u kvantnoj mehanici? (ulomak iz Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija)

Aristotelova četiri ”uzroka” (http://uvod.wordpress.com/2010/03/08/uzrok/) u interpretaciji Borisa Kožnjaka, a u dosluhu s klasicima s tog područja poput Wernera Heisenberga i Davida Bohma, pokazuju se osobito primjerenima za opis neobičnih kvantnih fenomena.

Galilei: eksperimentator ili platonist? (ulomak iz Boris Kožnjak, Eksperiment i filozofija)

Mit kojim započinje novovjekovna fizika (a onda i novovjekovna znanost uopće) jest onaj o Galileiju koji je nasuprot deduktivnim razmatranjima dogmatskih aristotelovaca uveo ekperimentalnu praksu kao presudni kriterij istine. Čini se da je sve u toj priči, barem što se tiče slavnog pokusa s puštanjem kugli s kosog tornja u Pisi, neistinito. Ulomak iz odlične nove knjige fizičara i filosofa Borisa Kožnjaka ‘Eksperiment i filosofija’.

kretanje i definicija brzine?

Zenon je svoje paradokse zamislio kao dokaze protiv mogućnosti (prostornog) gibanja, i uopće kretanja (promjene, postajanja, bivanja). Jesu li u tom smislu ti paradoksi davno nadiđeni? Uspijeva li nam u potpunosti statičnim simbolima obuhvatiti kretanje? Pretpostavimo da želimo na zastoru reproducirati živi prizor, mimohod pukovnije, primjerice… Kako reproducirati gipkost i raznovrsnost života? … Napravimo trenutačne […]

Zenonov paradoks?

Spor između neprekinutosti (kontinuuma) i odjelitosti (diskontinuiranosti, čestičnosti) ranom grčkom mišljenju najegzaktnije se izrazio slavnim Zenonovim paradoksima, u kojima se unutar simboličkog matematičkog reda otvara ponor onog beskonačnog. Zenon je bio Parmenidov učenik, manje sklon božanski nadahnutom misaonom pjesništvu a više analitici – pa ipak, on nastavlja Parmenidov nauk o homogenoj, kontinuiranoj i mirujućoj jednosti […]

Aristotelov odgovor Zenonu? (ulomak iz Boris Kožnjak, O problemu gibanja: Zenon, Aristotel, Heisenberg)

Zenonovi paradoksi mogu i onima kojima nije do matematike poručiti nešto važno: naše mišljenje se odvija u diskontinuiranom mediju – riječi, brojevi, točke, slike… dok je zbilja je uglavnom kontinuirana, bez tako oštih odvajanja na kakva smo mi u mišljenju prisiljeni. Zacjeljivati takve rascjepe uvjetovane diskontinuiranošću riječi možda je jedna od glavnih zadaća filosofa. Aristotel problem rješava razlikovanjem dvostrukosti onoga biti: nije isto biti aktualno (stvarno, ozbiljeno, zbiljnošću) i biti potencijalno (po mogućnosti, možnošću).

Heisenberg između Platona i Aristotela? (ulomak iz Boris Kožnjak, Kvantna mehanika i ontologija)

Razlika u shvaćanju ontologije u podlozi kvantne mehanike između Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga u jednom smislu odgovara razlici između Kanta i Platona. Bohr smatra da nam to što elektron jest izvan procesa mjerenja mora ostati zauvijek skriveno, i da o tome nema smisla govoriti. Dakle, nešto poput Kantove ”stvari o sebi” koja je nespoznatljiva, dok su spoznatljive tek njene pojave (kod Bohra, pojave su ono što opisuje ‘klasična’, pred-kvantna mehanika). Heisenberg nasuprot tome smatra da – mada je ono što opažamo doista tek pojava, dakle ozbiljena mogućnost – ipak nam matematička teorija daje i uvid u samu bit (odnosno formu), dakle u ono što je iza pojave, ili prethodi pojavi.

Da bi taj aspekt koji je ”iza pojave” povezao s onim što se pojavljuje, Heisenberg ponavlja Aristotelov postupak, odnosno, uvodi razliku između onoga što je potencijalno/moguće i onoga što je aktualno/ozbiljeno. Elementarne čestice nisu same po sebi neke stvari poput stvari našeg svakidašnjeg iskustva, dakle poput nekih kamenčića, ili biljarskih kuglica, ili valova na vodi i slično. Elementarne su čestice tek potencijalnosti. Ono što te potencijalnosti prevodi u aktualnosti, dakle ono što ozbiljuje jednu od mogućnosti jest proces mjerenja.

(klikni na naslov)