uzvišeno? (ulomak iz Damir Barbarić, Uz Markovićevo tumčenje divotnog i tragičnog)

Dok je logika, odnosno pojmovno mišljenje, kako je to lijepo rekao Hegel, poput sove koja uzlijeće navečer, neko naknadno mišljenje (nachdenken) onog prošlog koje okončava u “nihil admirari” (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/), dotle pak, vjerujemo li Franji Markoviću, ono estetičko može, obrne li se poraženo od svega osjetilnog i konačnog, u udivljenju “umski ćutiti”, ili, “njekim pretjecanjem unapried uzbiljavati buduće dovršeno poimanje neizmjernoga objekta”, odnosno nekako unaprijed misliti-osjećati (vordenken).

Hegelov Krist: pomirenje? (ulomak iz Hans Küng, Utjelovljenje Boga)

Hegel se kao tridesetogodišnjak iznova bavi Kristom, i upravo tad se događa i njegov okret od Kanta ka vlastitim temama i rješenjima. Nakon što je napisao neobjavljenu knjigu “Isusov život”, u kome Isusa shvaća kao posve kantovskog učitelja morala (i ništa više od toga – raspeće je ujedno i kraj priče), njemu svojstveno nastojanje za pomirenjem, koje stavlja u središte ljubav kao onu moć koja pomirenje može ozbiljiti, dovodi i do promijenjenog stava prema Kristu.

nadahnuće bez razumijevanja? (ulomak iz Allan Bloom, On Plato’s Ion)

Ako je do Sokratova doba tragedija nepovratno izgubila svoju izvornu šamanističku opsjednutost (vidi: https://protreptikos.wordpress.com/2013/06/08/porijeklo-tragedije-konstelacije/), onda Sokrat/Platonov govor o božanskoj opsjednutosti/nadahnutosti teatarskih izvođača valja čitati cum grano salis: opsjednuti izgleda da jesu, ali baš od bogova? I koja korist od opsjednutosti, ako ne znaju što čine pri tom?