Arhiva Oznaka: božansko

uzvišeno? (ulomak iz Damir Barbarić, Uz Markovićevo tumčenje divotnog i tragičnog)

· by | u platoničke marginalije | tagged , , , , , , | Komentiraj

Dok je logika, odnosno pojmovno mišljenje, kako je to lijepo rekao Hegel, poput sove koja uzlijeće navečer, neko naknadno mišljenje (nachdenken) onog prošlog koje okončava u “nihil admirari” (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/), dotle pak, vjerujemo li Franji Markoviću, ono estetičko može, obrne li se poraženo od svega osjetilnog i konačnog, u udivljenju “umski ćutiti”, ili, “njekim pretjecanjem unapried uzbiljavati buduće dovršeno poimanje neizmjernoga objekta”, odnosno nekako unaprijed misliti-osjećati (vordenken).

Hegelov Krist: pomirenje? (ulomak iz Hans Küng, Utjelovljenje Boga)

· by | u platoničke marginalije | tagged , , , , , , , | Komentiraj

Hegel se kao tridesetogodišnjak iznova bavi Kristom, i upravo tad se događa i njegov okret od Kanta ka vlastitim temama i rješenjima. Nakon što je napisao neobjavljenu knjigu “Isusov život”, u kome Isusa shvaća kao posve kantovskog učitelja morala (i ništa više od toga – raspeće je ujedno i kraj priče), njemu svojstveno nastojanje za pomirenjem, koje stavlja u središte ljubav kao onu moć koja pomirenje može ozbiljiti, dovodi i do promijenjenog stava prema Kristu.

nadahnuće bez razumijevanja? (ulomak iz Allan Bloom, On Plato’s Ion)

· by | u platoničke marginalije, prijevod | tagged , , , , , , | 3 komentara

Ako je do Sokratova doba tragedija nepovratno izgubila svoju izvornu šamanističku opsjednutost (vidi: https://protreptikos.wordpress.com/2013/06/08/porijeklo-tragedije-konstelacije/), onda Sokrat/Platonov govor o božanskoj opsjednutosti/nadahnutosti teatarskih izvođača valja čitati cum grano salis: opsjednuti izgleda da jesu, ali baš od bogova? I koja korist od opsjednutosti, ako ne znaju što čine pri tom?

Sokratovo ispitivanje – sebe, drugih i boga? (ulomak iz Giovanni Reale, Sokrat)

· by | u platoničke marginalije | tagged , , , , , , | Komentiraj

Sokrat svoje propitivanje sebe i drugih (različito od Heraklita koji ”gnothi seauton” razumije kao spoznaju sebe doslovno samog, odvojenog od svih drugih) doživljava kao zadaću od boga povjerenu (naime, delfijskim proroštvom). No, zanimljivo je pritom da i samo to proroštvo, dakle samog boga, također podvrgava istom propitivanju.

obrat bitka: bijeg bogova i sofistika? (ulomak iz Ozren Žunec, Mimesis)

· by | u platoničke marginalije | tagged , , , , | Komentiraj

Izdvajanje pjesništva iz jedinstvene svečanosti igre, muzike i plesa, potom napuštanje pjesničke usmene predaje u korist davanja razloga na agori i pisanog fiksiranja logosa – tu krizu (koja je dovela do nastanka filosofije) ondašnji Grci nisu doživjeli kao naprosto društvene promjene, nego kao napuštenost od božanskog, kao ”obrat bitka”. Da je posljedica ”obrata bitka” u kojem čovjek zaboravlja istodobno svoju konačnost i mnoštvenost načina na koji bića jesu (pa mu preostaju samo dva bitna načina bitka: motriteljsko ”ja” naspram ”objekata”) upravo sofistika, obrazlaže Ozren Žunec, u ulomku iz jedne od meni omiljenih knjiga.