U novom broju Vijenca Damir Barbarić ulazi u dijalog s Bernhardom Welteom (uz nespomenutoga Marina Heideggera koji nadviruje preko ramena) a povodom objavljivanja prijevoda Welteove knjige Filozofija religije (Matica hrvatska, 2016.)
Arhiva Oznaka: božansko
Dok je logika, odnosno pojmovno mišljenje, kako je to lijepo rekao Hegel, poput sove koja uzlijeće navečer, neko naknadno mišljenje (nachdenken) onog prošlog koje okončava u “nihil admirari” (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/), dotle pak, vjerujemo li Franji Markoviću, ono estetičko može, obrne li se poraženo od svega osjetilnog i konačnog, u udivljenju “umski ćutiti”, ili, “njekim pretjecanjem unapried uzbiljavati buduće dovršeno poimanje neizmjernoga objekta”, odnosno nekako unaprijed misliti-osjećati (vordenken).
Hegel se kao tridesetogodišnjak iznova bavi Kristom, i upravo tad se događa i njegov okret od Kanta ka vlastitim temama i rješenjima. Nakon što je napisao neobjavljenu knjigu “Isusov život”, u kome Isusa shvaća kao posve kantovskog učitelja morala (i ništa više od toga – raspeće je ujedno i kraj priče), njemu svojstveno nastojanje za pomirenjem, koje stavlja u središte ljubav kao onu moć koja pomirenje može ozbiljiti, dovodi i do promijenjenog stava prema Kristu.
Ima na ovom blogu ponešto fizike, biologije, matematike, ima i društvenih i humanističkih znanosti, ima i buddhizma, pa možda može proći i malo kršćanske teologije. 🙂 Naravno, na “moju” temu: vrijeme i sloboda.
Ako je do Sokratova doba tragedija nepovratno izgubila svoju izvornu šamanističku opsjednutost (vidi: https://protreptikos.wordpress.com/2013/06/08/porijeklo-tragedije-konstelacije/), onda Sokrat/Platonov govor o božanskoj opsjednutosti/nadahnutosti teatarskih izvođača valja čitati cum grano salis: opsjednuti izgleda da jesu, ali baš od bogova? I koja korist od opsjednutosti, ako ne znaju što čine pri tom?
Kraći ulomak iz zanimljivog teksta Hannah Arendt, objavljenog na Peščaniku
U slavnome romanu dva svećenika raspravljaju o tome ima li smijehu mjesta među stvarima dostojnima štovanja.
Preneseno sa Gledišta (https://filozofskimagazin.wordpress.com/2014/11/25/mario-kopic-razapetost-ljubavi/)
Tamo ne vidim mogućnost za komentare, pa sam komentirao ovdje.
Izdvajanje pjesništva iz jedinstvene svečanosti igre, muzike i plesa, potom napuštanje pjesničke usmene predaje u korist davanja razloga na agori i pisanog fiksiranja logosa – tu krizu (koja je dovela do nastanka filosofije) ondašnji Grci nisu doživjeli kao naprosto društvene promjene, nego kao napuštenost od božanskog, kao ”obrat bitka”. Da je posljedica ”obrata bitka” u kojem čovjek zaboravlja istodobno svoju konačnost i mnoštvenost načina na koji bića jesu (pa mu preostaju samo dva bitna načina bitka: motriteljsko ”ja” naspram ”objekata”) upravo sofistika, obrazlaže Ozren Žunec, u ulomku iz jedne od meni omiljenih knjiga.
Za razliku od drugih vidova ”božanskog ludila” koji pogađaju osobite božje odabranike – proroke, svećenike, pjesnike – eros pogađa svakoga, i stoga je baš taj univerzalni vid ludila osobito svojstven filosofu.
nagovor na filosofiju 