Sjetih se da ovaj ulomak kojega čitah prije četvrt stoljeća konačno mogu – hvala Bogu na youtubeu –
spojiti s glazbom.
Arhiva Oznaka: božansko
Iz “Uvoda” nedavno objavljenoga prijevoda djela “kasnog” Schellinga, o odnosu “zrenja” i dijalektike, odnosno teosofije i filosofije.
U novom broju Vijenca Damir Barbarić ulazi u dijalog s Bernhardom Welteom (uz nespomenutoga Marina Heideggera koji nadviruje preko ramena) a povodom objavljivanja prijevoda Welteove knjige Filozofija religije (Matica hrvatska, 2016.)
Dok je logika, odnosno pojmovno mišljenje, kako je to lijepo rekao Hegel, poput sove koja uzlijeće navečer, neko naknadno mišljenje (nachdenken) onog prošlog koje okončava u “nihil admirari” (https://protreptikos.wordpress.com/2014/07/24/nihil-admirari-ulomak-iz-damir-barbaric-o-mjestu-filozofiranja/), dotle pak, vjerujemo li Franji Markoviću, ono estetičko može, obrne li se poraženo od svega osjetilnog i konačnog, u udivljenju “umski ćutiti”, ili, “njekim pretjecanjem unapried uzbiljavati buduće dovršeno poimanje neizmjernoga objekta”, odnosno nekako unaprijed misliti-osjećati (vordenken).
Hegel se kao tridesetogodišnjak iznova bavi Kristom, i upravo tad se događa i njegov okret od Kanta ka vlastitim temama i rješenjima. Nakon što je napisao neobjavljenu knjigu “Isusov život”, u kome Isusa shvaća kao posve kantovskog učitelja morala (i ništa više od toga – raspeće je ujedno i kraj priče), njemu svojstveno nastojanje za pomirenjem, koje stavlja u središte ljubav kao onu moć koja pomirenje može ozbiljiti, dovodi i do promijenjenog stava prema Kristu.
Ima na ovom blogu ponešto fizike, biologije, matematike, ima i društvenih i humanističkih znanosti, ima i buddhizma, pa možda može proći i malo kršćanske teologije. 🙂 Naravno, na “moju” temu: vrijeme i sloboda.
Ako je do Sokratova doba tragedija nepovratno izgubila svoju izvornu šamanističku opsjednutost (vidi: https://protreptikos.wordpress.com/2013/06/08/porijeklo-tragedije-konstelacije/), onda Sokrat/Platonov govor o božanskoj opsjednutosti/nadahnutosti teatarskih izvođača valja čitati cum grano salis: opsjednuti izgleda da jesu, ali baš od bogova? I koja korist od opsjednutosti, ako ne znaju što čine pri tom?
