okeansko osećanje? (ulomak iz Dušan Pajin, Okeansko osećanje)

Einstein je svoje religijsko uvjerenje nazvao ”kozmičkim religijskim osjećajem”: nije li neobično da religioznost jednog tako inteligentnog i intelektualnog čovjeka počiva na nekome ”osjećaju”?

Pojam ”oceanski osjećaj” je zapravo prvi upotrijebio Freudov prijatelj, francuski književnik Romain Rolland u pismu Freudu. Nakon čitanja Freudove knjige o religiji pod nazivom ‘Budućnost jedne iluzije’ poslao mu je pismo u kojem među ostalim stoji (u mom ad hoc prijevodu s engleskog):

”Pod religijskim osjećajem podrazumijevam – posve neovisno o bilo kakvoj dogmi, bilo kakvom Vjerovanju, bilo kakvoj crkvenoj organizaciji, bilo kakvoj nadi u osobno spasenje, itd. – jednostavan i neposredan osjećaj ‘vječnosti’ (koji ne mora zapravo biti vječnost, naprosto je bez granica, i kao oceanski). Taj je osjećaj zapravo subjektivne naravi. To je dodir.”

S tim pojmom oceanskog osjećaja Rolland se s jedne strane (baš poput Einsteina) nadovezuje na Spinozu, koji je kritizirao religiju ali je sa svojim ”trećim stupnjem znanja” zadržavao amor Dei intellectuallis (umnu ljubav ka Bogu), a s druge strane na indijski misticizam o kome je Rolland pisao (usput, Hesseov je roman, ili kako ga on naziva ”indijska pjesma”, Siddharta posvećen R. Rollandu).

Nakon što je primio Rollandovo pismo, Freud je iskusio pomješano uzbuđenje (”tvoje pismo me uznemirilo”) i, čini se, svojevrsni paralizirajući šok, budući da mu je trebalo dvije godine da napiše odgovor i još dvije da ga pošalje.

Izgleda kako Freud zapravo nije mogao takav osjećaj naći u sebi (naime, barem ne takav da bi mogao uz njega vezati bilo kakvu vlastitu religioznost).

Je li taj ”oceanski osjećaj” neko mutno pjesničarenje? Ili nešto božansko? Ili možda nešto bolesno? Ili nešto najprirodnije?

Bog kaže: ja jesam? (ulomak iz Étienne Gilson, Uvod u kršćansku filozofiju)

Gilson s kršćanske pozicije posve jasno kazuje da, kad se radi o Objavi u svetoj Knjizi, nije stvar ni u kakvom razlogu za vjerovanje, nego o odluci, činu vjere, volji da se vjeruje, o jednom vjerujem-jer-vjerujem. Razlozi dolaze potom, i mogu “obogatiti” ono što se već prihvatilo kao Riječ Božja.

božansko? (ulomak iz Walter F. Otto, Bogovi Grčke)

Ne samo grčko (pred?)filosofijsko mišljenje hen panta, nego i grčko bogoštovlje (a možda i grčka politika), očituje središnju ideju da se usred mnoštva ponekad može pokazati jedna harmonija koja ne potire različitost i napetost suprotstavljenih, ne proizlazi iz nekog monolitnog homogenizirajućeg hegemona, nego upravo iz ”svih”. Walter F. Otto u tome vidi ”religijsku ideju europskog duha”.

umjetnik kao posrednik? (ulomak iz Milan Galović, Nakon proroka, mudraca i genija)

Umjetnik nije ”stvaralac”. Umjetnik je onaj koji posreduje i ono što je prije svega vidljivog u svijetu i prije svega vidljivog na stvarima samima, dakle ”iz predpovijesti vidljivog”, uvodi u djelo, da bi na umjetnički način to postalo vidljivim.

reći šutnjom? (ulomak iz Rainer Thurnher, Hermeneutička fenomenologija kao angažman)

O nečemu se može govoriti jasno i javno, o nečemu tek u povoljnoj prigodi. Naravno, ja ne vjerujem (kao što je možda rani Wittgenstein vjerovao) da je granica između to dvoje oštra. Ipak, da su Heidegger i Wittgenstein trajno ostali u šutnji o tome, danas bi neshvaćenost njihove šutnje postala općim uvjerenjem da se doista radi o jednom ateistu i jednom scientistu. Dapače, kasnom je Wittgensteinu potpuno jasno da se BAŠ SVE može pogrešno razumijeti, i da se valjda svaki govor (a ne samo o ovoj temi) ”sastoji” od onoga što je rečeno i onoga što nije, od onoga eksplicitnog i onoga implicitnog.

božanskost Svega? (F. W. J. Schelling, ulomak iz Aforizmi uz Uvod u filosofiju prirode)

1. Nema nikakove više objave niti u znanosti niti u religiji ili umjetnosti od objave božanskosti Svega: da, od ove objave one istom otpočinju i imaju značenje samo kroz nju. 2. Ma gdje se, pa i samo prolazno, ova objava zbila, tu su joj plod bili nadahnuće, odbacivanje konačnih formi, prestajanje svakog sukoba, sjedinjenost i […]